www.avaz.ba

Vrlo često u bosanskom/bošnjačkom političko-društvenom prostoru ljudi iz javnog, vjerskog i intelektualnog života ističu ideju tzv. probosanskog bloka ili probosanskih stranaka i tu ideju uvijek kontekstualiziraju ili poistovjećuju sa onim političkim snagama koje ne žele podijeliti ili razbiti BiH i dio teritorija pripojiti Srbiji i Hrvatskoj.

Taj blok podrazumijeva ljubav prema BiH, kao nedjeljivoj građanskoj zajednici sa jednim predsjednika, nema kantona i entiteta, u kojoj će Srbi i Hrvati konačno shvatiti da oni nisu Srbi i Hrvati, već bosanski katolici i pravoslavci. Probosanska politika je postala sinonim za bosanski patriotizam i težnju ka centraliziranoj Bosni i Hercegovini. Zagovarači te politike podrazumijeva se da su sve političke stranke koje imaju svoje centrale u Sarajevu i djeluju tamo gdje većinski žive Bošnjaci.

Ako postoji probosanska politika, to onda po logici stvari znači da postoji i antibosanska politika. A ako političko Sarajevo ne svrstava HDZ i HDZ 1990 kao najveće “hrvatske“ narodne stranke, ili SNSD i SDS kao najveće “srpske“ narodne stranke, u taj probosanski blok, to onda znači da oni pripadaju “antibosanskom“ bloku, odnosno bloku čije se djelovanje temelji na pokušajima da se BiH raspadne, razgradi ili podijeli, te da se dijelovi u kojima većinsku vlast imaju te “antibosanske“ snage, pripoje susjednim državama, odnosno Srbiji i Hrvatskoj.

Da li se može takva probosanska politika uopšte smatrati probosanska, uzimajući u obzir da ideološka načela te tzv. probosanske politike ni nakon skoro trideset godina od rata nisu dala nikakav rezultat kada je riječ o jačanju Bosne i Hercegovine i njenih državnih institucija

Po meni, ovako postavljana matrica tzv. probosanske politike, koja je stavila pečat na pravo da drži monopol nad patriotizmom ili ljubavi prema BiH, ne može kao dugoročan rezultat jačati državu i njene institucije, ne može izgraditi odnose sa srpskim i hrvatskim faktorom koji upravlja sa više od pola teritorije i skoro dvije trećine institucija, te ne može privući Srbe i Hrvate prema BiH kao zajedničkoj državi.

Kada se stvari tako postave, izvlači se legitimno pitanje - da li se može takva probosanska politika uopšte smatrati probosanska, uzimajući u obzir da ideološka načela te tzv. probosanske politike ni nakon skoro trideset godina od rata nisu dala nikakav rezultat kada je riječ o jačanju Bosne i Hercegovine i njenih državnih institucija.

Prema Šaćiru Filandri, “probosanski politički blok boluje boljke bošnjačke politike". On tvrdi da se te boljke manifestiraju kroz “neizgrađenost vizije BiH kao moderne političke zajednice u zajednici evropskih nacija, kroz nedostatak jasnog opredjeljenja za gradnju države BiH i insistiranje na etno-religijskom konceptu društva, što producira sukobe i hrani srpski i hrvatski nacionalizam, kroz nedostatak vlastite politike, vlastite inicijative, vlastitih razvojnih programa”, te svođenje probosanske politike na "reakciju, uzvraćanje na poteze srpskih i hrvatskih političara".

-Taj bosanski blok u osnovi i ne postoji, te što se više priča o Bosni, na ovaj način će je manje biti- ističe Filandra.

Da bi se koncept nove probosanske politike mogao nametnuti u retoričkom i praktičnom smislu, najbrojniji narod u BiH, iako je žrtva genocida i duple agresije, mora opet biti najtolerantniji naspram nezaobilaznog srpskog i hrvatskog pitanja, jer u suprotnom BiH klizi u još veću nestabilnost i neizvjesnost. Kao što je danas slučaj. Neodgovorne populističke poruke koje šalju Izetbegović i Komšić ovih dana, mahanje prstom i određivanje Srbima i Hrvatima koliko prava mogu kao konstitutivni narodi konzumirati, šta će im se dati a šta ne, samo jačaju srpski i hrvatski nacionalizam i separatizam i daje im oružje da na bitnim svjetskim adresama iznose tvrdnje kako su zapravo Bošnjaci najveći problem u BiH, jer navodno traže nasilni unitarizam. U tome uspjevaju.

Da bi se koncept nove probosanske politike mogao nametnuti u retoričkom i praktičnom smislu, najbrojniji narod u BiH, iako je žrtva genocida i duple agresije, mora opet biti najtolerantniji naspram nezaobilaznog srpskog i hrvatskog pitanja

Prošle sedmice je objavljena ozbiljna analiza u uglednom New York Timesu u kojem se tvrdi da bošnjački unitarizam jeste jedan od glavnih doprinositelja bh. nestabilnosti. Dakle, to nije baš mala stvar. Probosanska politika je ispucala sve kredite “genocida“ i uloge “žrtve“ kod međunarodnih faktora. Dalje, probosanska politika je proglasila Palmera, Escobara, Sattlera i Schmidta, glavne imenovane funkcionere Evrope i SAD u BiH, zagovaračima “ustaške politike“, etiketirala ih medijski kao tobože “ruske igrače i Putinove poslušnike“! Pa do kada ćemo mi od prijatelja praviti neprijatelje, samo da bi neki mogli nastaviti ostvarivanje privatnih i stranačkih interesa? To nije probosanska politika, iako se ona kao takva deklariše.

Lider SBB-a Fahrudin Radončić je u gostovanju na N1 odlično konstatirao, kako se sada jasno “pokazala nedoraslost bošnjačke politike”, jer kako kaže “u svakom vidimo neprijatelja, a nije na nama koji trebamo pomoć da licitiramo ko je demokrata ili republikanac i da li predstavlja Washington ili ne, ako ga je Washington poslao.”

Druga stvar, neko je bošnjački narod trideset godina lagao i uvjeravao da smo mi zapravo pobijedili u ratu, te dobili kao neku državu koju smo mi zamislili i kojom mi upravljamo, što naravno nije u skladu sa stvarnošću. Bošnjaci su iz rata u svakom smislu izašli kao najveći gubitnici, jer su, pored najvećih ljudskih gubitaka, prvo, Vašingtonskim sporazumom pristali na kantone, da bi zatim u Daytonu pola BiH dali u ruke onima koji su nad Bošnjacima počinili genocid! Sa 23% teritorije i 33% vlasti kako onda neko misli da ćemo mi dobiti neku građansku državu u kojoj ćemo se mi Bošnjaci kao najbrojniji, i najviše pitali?

Reis ulema Kavazović je nedavno dobro dijagnosticirao, te poručio kako Bošnjaci, dakle, “moraju biti agilniji i moraju govoriti o stvarnim problemima u Bosni i Hercegovini, te moraju razgovarati s ljudima koji su im partneri, moraju tražiti rješenja za Bosnu i Hercegovinu.“

Dosadašnja praksa trgovanja etničkim interesima i zapaljvim populističkim nikuda nikoga ne vodi. Ali, kao što kaže Filandra: “Na potezu su Bošnjaci, sviđalo se to njima ili ne“!

Zato se nova probosanska politika trebala temeljiti na iznalaženju modaliteta da cijelo bh. stanovništvo okrene prema BiH. Probosanska politika bi trebala da stavlja interese države ispred privatnih i stranačkih, da zapošljava najbolje i najkvalifikovanije bosanske sinove, (što nedavno reče negdje novokomponovani Saudijac Mustafa Cerić,) te da poštuju zakone i vladavinu prava? Da li su to u proteklih trideset godina radili tzv. predstavnici koji sebe nazivaju “probosanskim snagama“? Naravno da nisu.

Politički predstavnici najbrojnijeg naroda moraju redefinirati ili ažurirati softver probosanske politike, jer je ovaj na kojem funkcionišemo, već odavno zastario i ne daje rezultate. Poruke koje u posljednje vrijeme šalju Nikšić, Radončić, ali i Konaković, možda nagovještavaju upravo to - postavljanje jedne progresivnije probosanske politike, politike centra, koja će za početak imati cilj da stabilizira potpuno narušene bošnjačko – hrvatske odnose u FBiH.

Redefiniranje bosanskohercegovačke politike kao cjeline mora biti imperativ, što je moguće postići, ukoliko se populizam i sitni interesi stave u stranu. Dosadašnja praksa trgovanja etničkim interesima i zapaljvim populističkim nikuda nikoga ne vodi.

Ali, kao što kaže Filandra: “Na potezu su Bošnjaci, sviđalo se to njima ili ne“!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.   

(Avaz/DEPO PORTAL/ad)