Prošle subote profesor međunarodnih odnosa na Regent’s University u Londonu, ponudio je svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona s listama za četveročlano Predsjedništvo BiH. Oslobođenje priprema i specijal koji će okupiti eksperte širom svijeta oko ove važne teme, a evo i modela za Dom naroda.
Piše: Neven Anđelić
Odluka Evropskog suda za ljudska prava iz decembra 2009. godine naložila je promjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u dijelovima kojima se propisuje način izbora članova Predsjedništva BiH te Vijeća naroda u parlamentarnoj skupštini. Obrazložio sam već prijedlog novog saziva predsjedništva i načina njegovog izbora u skladu s presudom iz Strasbourga, a ovdje iznosim prijedlog novog načina izbora i organizovanja bosanskohercegovačkog najvišeg legislativnog tijela.
Dvodomni parlament bi sačinjavali Predstavnički dom i Senat, koji preuzima ulogu sadašnjeg Vijeća naroda.
Prijedlog:
Parlament BiH je dvodomno skupštinsko tijelo koje čine Predstavnički dom i Senat.
Senat čine 32 senatora, po dva iz svake izborne jedinice.
Dvoje kandidata s najvećim brojem glasova u izbornoj jedinici izabrani su senatori.
Deset kantona u Federaciji BiH čine deset izbornih jedinica. Distrikt Brčko je jedna izborna jedinica. Pet je izbornih jedinica u Republici Srpskoj.
Izborne jedinice nazivaju se po najvećem mjestu u regiji.
Federacija BiH: Bihać, Livno, Široki Brijeg, Sarajevo, Goražde, Tuzla, Zenica, Mostar, Orašje, Travnik. Republika Srpska: Prijedor, Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Trebinje. Distrikt: Brčko
Predstavnički dom čini 51 poslanik izabran po proporcionalnom sistemu.
Izborni prag je 4 posto.
Dvije su izborne jedinice: Federacija BiH bira 34 poslanika; Republika Srpska bira 17 poslanika.
Partije ili koalicije kreiraju zatvorene liste.
Glasa se za liste.
Ovisno o osvojenom procentu određuje se broj izabranih poslanika počevši od vrha liste.
Senat bi, po ovom prijedlogu, zamijenio Vijeće naroda. Način izbora bi bio drugačiji te način predstavljanja, mada bi ovaj dom u suštini imao sličnu ili istu ulogu koje ima Vijeće naroda. Razlika je da bi Senat bio demokratičniji oblik zaštite interesa i reprezentiranja građana i građanki BiH. Ukupno bi bilo 32 senatora izabranih u 16 izbornih jedinica, iz svake po dvoje. Ove jedinice bi bile nejednake veličine i geografski i po broju stanovnika. Ovo rješenje nije neuobičajeno. U SAD-u je 100 senatora, po dvoje iz svake države. Tako Wyoming sa tek nešto preko pola miliona stanovnika ima dva senatora, baš kao i California sa populacijom od skoro 40 miliona.
U svakom od deset kantona u Federaciji birala bi se po dva senatora. Distrikt Brčko bi bio predstavljen sa dva senatora te pet izbornih jedinica u RS-u bi izabralo također po dva senatora do ukupnog broja od 32. Kandidati mogu biti bilo koje etničke, partijske ili spolne pripadnosti. Dvoje kandidata sa najvećim brojem glasova u svojoj izbornoj jedinici postaju senatori.
Posmatrajući posljednji popis stanovništva iz 2013. godine te izborne navike glasača na mikroteritorijama, za očekivati je da će na ovaj način biti izabrano 13 senatora bošnjačke nacionalnosti, 11 srpske i 8 hrvatske. Izborni zakon dozvoljava kandidovanje kandidata bilo koje nacije, partije ili bez partije koji živi u svojoj izbornoj jedinici. Time je riješena presuda Evropskog suda za ljudska prava. Kandidati mogu mijenjati sopstveno etničko izjašnjavanje, ali moraju pauzirati jedan izborni ciklus nakon promjene etničkog osjećaja pripadanja.
Senatori se biraju direktno u svakoj jedinici, što pojačava vezu između građanki i građana sa njihovim političkim predstavnicima. Također omogućava ambicioznim individuama da se kandidiraju ako procjenjuju da su lokalno dovoljno popularni i da imaju šansu suprotstaviti se partijskim glasačkim mašinama. Posljednji lokalni izbori u susjednoj Hrvatskoj su u nekim dijelovima ukazali na ovu mogućnost. U nekim istarskim mjestima niti je HDZ privukao odmetnute glasače IDS-a, niti SDP kao potencijalna alternativa, već su nezavisni pojedinci ili lokalne liste izborile značajne pobjede.
Ovakav način izbora i formiranje Senata, dakle, omogućava dodatnu kontrolu građanki i građana nad njihovim predstavnicima i organima upravljanja. Etnički interesi i procesi njihove zaštite i dalje mogu biti inicirani, ukoliko bude potrebe, zahtjevom barem 25 posto senatora. Time se omogućava veća nezavisnost senatora, oni su direktno odgovorni svojoj bazi u izbornoj jedinici i reflektuju stavove baze koja ih je i izabrala, a ne partijskog rukovodstva koje bi ih imenovalo po sadašnjem sistemu nominovanja u Vijeće naroda unutar zastupničkih klubova entitetskog nivoa. Čak i ako zamislimo da se praksa glasanja za “svoje” nastavi, 25 posto je garantovano i najmanjoj “konstituentnoj” etniji.
Ovakav način izbora i predstavljanja decentralizira partijske mašinerije i ultimativno demokratizira procese. Primjer može biti potencijalna debata o trasi autoputa gdje su lokalni interesi direktno predstavljeni te moguće su suprotstavljeni partijskim vrhovima. “Lokaliziranje” načina izbora ovog doma, Senata, omogućava “centraliziranje” partijskih lista za izbor u Predstavnički dom.
Predstavnički dom približno zadržava formu kakvu je imao do sada pošto ona nije ni bila sporna. Međutim, dodjela mandata na osnovu proporcionalnog izbornog sistema može biti pojednostavljena te samim time transparentnija prema glasačima jednostavnom preinakom načina biranja. Promjena bi također dala više ovlasti stranačkim rukovodstvima prilikom kreiranja lista.
Naime, novouvedeni Senat bi reflektirao geografsko predstavljanje i osigurao ravnomjernu regionalnu zastupljenost izabranih. Predstavnički dom zbog toga ne mora neophodno reflektovati regije, već se ostavlja partijskim rukovodstvima da kreiraju liste. To bi omogućilo pojednostavljivanje procesa i ukidanje sadašnjeg načina dodjele kompenzacijskih mandata za koji je moguće ustvrditi da ne predstavlja potpuno iskazanu volju birača. Dvije zu izborne jedinice u BiH, Federacija BiH, koja bira 34 poslanika, te Republika Srpska, koja bira 17 poslanika.
Moguća inovacija, ukoliko bi parlamentarne stranke bile spremne na promjene, mogla bi ići tragom izbora za njemački parlament, predstavnički dom Ruske Federacije, te generalno govoreći, rješenja koja je implementirao značajan broj federalnih država. Utvrđivanje izbornog praga, u njemačkom slučaju od pet posto, eliminiše stranke koje ne pređu ovaj postotak. Putin je svojedobno povisivanjem praga eliminisao neke partije iz parlamentarnog života, da bi kasnijim snižavanjem one već bile dovoljno slabe da bi dostigle prag i vratile se u parlament. Jabloko, liberalna partija, jedan je takav primjer. Samo je pet partija prešlo izborni prag na posljednjim izborima u Rusiji. U Njemačkoj pet je partija prešlo 5 posto, dok je Ljevica ostvarila 4,9 posto glasova, ali je osvojila dovoljan broj izbornih distrikta te tako ušla u parlament. Ograničavanjem na ovaj način broja partija koje participaraju u parlamentu omogućava efikasniju upravu i rad predstavničkih domova.
Turski parlament ima čak 10 posto izborni prag, što u potpunosti eliminiše neke stranke. Alijanse više partija se kreiraju i omogućavaju tako priliku ulaska u parlament partijama koje samostalno ne mogu osvojiti dovoljan procenat glasova. Postavlja se pitanje demokratskog predstavljanja jer male partije ukupno osvoje veliki procenat glasova koji je konsekventno izgubljen i dodijeljen velikim partijama koje pređu prag. Stoga bi izborni prag od 4 posto omogućio demokratsko predstavljanje, a pri tome eleminisao ekscentrične političke projekte iz parlamenta i nesrazmjernog utjecaja na odluke. Čak i sa ovim izbornim pragom, 12 partija bi potencijalno postalo parlamentarno sudeći po rezultatima izbora 2018. godine.
Dakle, podjela Bosne i Hercegovine na dvije izborne jedinice - federalni i eresovski dio - gdje bi prvi birao 34 poslanika, a drugi 17 reflektuje stanovništvo, ali i etničko-partijski karakter dva entiteta. Nema potrebe, zbog kreiranja Senata, za dodatnim kreiranjem manjih izbornih jedinica. Partijama se daje mogućnost čvrste kontrole procesa selektiranja kandidatskih lista i kasnije aktivnosti u ovom domu parlamenta.
Proporcionalni sistem biranja baziran na metodi najvećeg ostatka, ali s izbornim pragom od četiri posto, eliminirao bi partije koje ne pređu ovaj prag, ali bi favorizirao partije koje su ga prešle iako i dalje ostale relativno nepopularne. Naime, ukupni broj glasova podijeljen s brojem mjesta u parlamentu daje nam broj glasova potreban za osvajanje mjesta. Nakon dodjele mjesta, partijskoj listi se umanjuje broj osvojenih glasova za broj koji je “potrošen” prilikom dodjele mandata. Na taj način se demokratično popune sva mjesta što dodjeljuje većinu najpopularnijim partijama, ali i garantuje pluralizam ideja i partija tako što omogućava i relativno malim partijama da osvoje mjesta u parlamentu.
Oslanjajući se na rezultate prošlih izbora, po ovom sistemu bilo bi 12 parlamentarnih partija, 7 u Federaciji i 6 u RS-u pošto bi SDA prošla u oba entiteta. Partijska snaga bi izgledala:
SDA 12 (11 FBiH + 1 RS)
SNSD 7
HDZ 6
SDP 6
DF 4
SDS 4
SBB 3
PDP 2
DNS 2
NS 2
NB 2
SP 1
Za vladajuću koaliciju potrebno bi bilo 26 glasova, ali uz dodatno odobrenje Senata. Imaginarna koalicija tri najveće partije - SDA, SNSD i HDZ - osvojila bi 25 mjesta i trebao bi im jedan dodatni partner. Opozicija bi bila dovoljno jaka da konstruktivno djeluje u parlamentarnim tijelima.
Ukupno bi, tako, parlament imao 83 člana, što mu daje dovoljno skladnu veličinu da se mogu efikasno donositi odluke a da se pri tome ne daju prevelike ovlasti izabranim članicama i članovima.
Ponavljam, kao i u prethodnom tekstu o načinu izbora članova Predsjedništva BiH, ovo je prijedlog i poziv na debatu. Svakako nije idealan prijedlog, ali omogućava demokratičnije zastupanje interesa individualno građana i građanki te istovremeno efikasan rad političkih partija u institucijama sistema. Odluka Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine bi konačno bila ispunjena.
(DEPO PORTAL/dg)