Izvor:Zuladigest.ba

Piše: Anila Gajević

Nemam toliko znanja da bih kao Allen Carr mogla napisati knjigu o pušenju, ali imam dovoljno iskustva za podužu kolumnu. Moj odnos prema pušenju godinama se mijenjao ali jedna je dominantna emocija, ja sažaljevam pušače, uključujući i sebe. Dakle, počela sam pušiti u 21. godini. Rijetki su koji se tad propuše jer se većina sa cigaretama susretne u tinejdžerskom dobu i u srednjoj školi. Ja sam bila okorjeli nepušač tad i svojoj sam drugarici iz gimnazije govorila koliko je to ružna i odvratna navika i da nije ništa zajebanija riba ako ima cigaretu u ustima.

Bila sam okružena pušačima i na fakultetu pa sam tako na nagovor prijateljice da joj pravim društvo na pauzama dok puši, znala povući koji dim. Također i sa tadašnjim momkom koji mi je stalno kao pravi džentlmen nudio cigarete dok smo sjedili u kafani ili plesali na koncertima. I tako sam počela žicati cigarete od njih i lagano se privikavati na to strano tijelo u mojim rukama.

Dobro je dok ne počneš kupovati, bilo mi je to stalno u glavi, ali onda sam počela. Ronhill pa potom Ronhill 100s jer mi se svidjalo da pušim duge cigarete. I tako godina-dvije, ja sam postala pušač. Kao što u svemu tražim najbolje, tako sam počela tragati za svojim cigaretama. Imala sam prijatelja stranca koji je kupovao u tadašnjem free shopu na aerodromu i on mi je pronašao Yves Saint Laurent cigarete. Šminka prava. Onda su prestale dolaziti i on mi je počeo kupovati Davidoff Slim. Od tada do danas, to je ostala moja cigareta.

Cigarete su prošle svašta sa mnom, i kafane i druženja i stresove i veselja i suze i plač. I dalje tvrdim da je najbolji slogan „S cigaretom nisi sam“ i uvijek zamišljam osobu na nekoj stanici koja čeka prevoz i puši. I nije sama. Bilo je lako biti pušač s početkom stoljeća. A onda su pušači postali ljudi koji ne brinu o svom zdravlju i zdravlju okoline, izbačeni su iz zatvorenih prostora, javnog prevoza, automobila, domova… Pušačima je mjesto vani. Ok, poštujem uvijek sistem pa sam se tako i pridržavala pravila zemalja u kojima sam boravila. U Dablinu sam pila pivo unutra, ali ga nisam smjela iznijeti van objekta da ga pijem dok pušim cigaretu, iako su to potpuno dvije simultane radnje. Na aerodromima sam, jer sam uvijek u nekom tranzitu, kao luđakinja trčala po terminalima tražeći prostor za pušače. Jednom sam u Istanbulu zamalo propustila avion jer sam se vraćala sa pušačke terase.

Cigarete su prošle svašta sa mnom, i kafane i druženja i stresove i veselja i suze i plač. I dalje tvrdim da je najbolji slogan „S cigaretom nisi sam“ i uvijek zamišljam osobu na nekoj stanici koja čeka prevoz i puši. I nije sama

U Berlinu sam uvijek sjedila vani uz grijalice. Sjetim se kako smo Goran Navojec i ja u Pragu promrzli sjedeći u bašti kafane, jer smo oboje pušili, da bih ja slučajno odlazeći u toalet vidjela pepeljare na stolicama unutra. I uvijek prepričavamo tu pušačku anegdotu. Nismo ni mogli pomisliti da bi se unutra moglo pušiti. Putujući tako godinama počela sam se osjećati diskriminisano, ali najviše me mučila užasna potreba za cigaretom na mjestima na kojima je nisam mogla zapaliti. Pamtim let iz ’98. iz Južne Koreje na kojem se pušilo, samo što ja tad nisam bila pušač.

Prvi put sam odlučila prestati pušiti kad mi je prijatelj Suki Medenčević uoči mog odlaska u Ameriku rekao kako je tamo jako teško biti pušač. Preda mnom su bili dugi letovi do Njujorka, a potom do Los Angelesa i nazad u Sarajevo, i prvi put sam tad, 2015., ustanovila da sam ja opasan ovisnik o cigaretama i da bi bilo dobro unaprijed sebi olakšati boravak u Americi. I tad sam pročitala knjigu „Konačno nepušač“ Allana Carra i prestala pušiti.

Ništa novo što ja već nisam znala o cigaretama meni nije rekao Car. To što je on propustio vjenčanje rođene kćerke dok je pušio ispred crkve nije mi bio toliko jak argument o posljedicama te ovisnosti, jer sam ja imala milion drugih filmskih razloga u kojima cigareta spaja ljude, kad tražiš upaljač od nekoga ili zajedno pušite ispred kafića. Meni je knjiga pomogla u tome da me pripremi na pakao kroz koji ću proći tokom odvikavanja od pušenja. Tih prvih sedam dana ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju. Sretni su ljudi koji nisu nikad zapalili cigaretu, samo sam to ponavljala. I smatrala se takvom očajnicom što sam to ikad uradila. Odvikavanje se treba raditi uz ljekarski nadzor. Pušenje je uistinu psihofizička ovisnost iako će znanstvenici reći da je samo psihička. Da ne zamaram nikoga morom kroz koju sam prošla tada, reći ću samo da sam četiri godine nakon toga bila sretna osoba.

Preda mnom su bili dugi letovi do Njujorka, a potom do Los Angelesa i nazad u Sarajevo, i prvi put sam tad, 2015., ustanovila da sam ja opasan ovisnik o cigaretama i da bi bilo dobro unaprijed sebi olakšati boravak u Americi

Sjedila sam gdje god sam željela, nikad nisam bila nervozna, nisam mislila da mi je potrebna cigareta da uživam u trenutku, kafi, piću, da nešto radim dok nekoga čekam. Nisam obezglavljena trčala po aerodromima da nađem pušačku zonu. Imala sam uistinu lijep i smiren život. Ugodno mi je bilo družiti se s nepušačima, ali nikad nisam osuđivala pušače. Nije mi smetalo kad puše oko mene i mogla sam boraviti u zadimljenim prostorijama. Jednostavno sam imala razumijevanja za pušače što često nije slučaj sa apstinentima. Moje pušenje nikad nije bilo umjereno, nisam uživala u cigaretama, pušila sam jednu za drugom kao što sam poslije pila stalno vodu. I zato sam bježala od njih, jer sam znala da ako zapalim jednu, pa drugu, ja neću nikad stati.

I tako sam 2018. u nekoj fazi punoj privatnih i poslovnih stresova počela uzimati cigarete od prijatelja. Jednom nam je Emir Hadžihafizbegović u Zonu u maniru dobrog bosanskog komšije donio sok, kafu, bombonjeru i kutije sarajevske Drine, meko pakovanje. Pamtim jedan stresan telefonski razgovor nakon kojeg sam zapalila tu Drinu. I onda krenula kući i kupila kutiju Davidoff Slima. I postala ponovo pušač. Rekla sebi da će to biti samo faza i dala rok dokad ću pušiti. I uistinu prestala.

Onda je došla korona i pojavio se moj tadašnji partner sa prijedlogom da zapalimo ispred zgrade. Ja kažem da ne pušim, ali mogu sići. Iako on i nije bio neki pušač, ja sam mu rekla da sam na vrlo tankoj granici da ponovo počnem i da je bolje da me ne nudi. Ali kako je sa cigaretom izgledalo sve zanimljivije tad, kažem mu da nam kupi dvije kutije cigareta. Jer znam da jedna neće biti dovoljna. I tako sam ponovo počela.

Pamtim jedan stresan telefonski razgovor nakon kojeg sam zapalila tu Drinu. I onda krenula kući i kupila kutiju Davidoff Slima. I postala ponovo pušač. Rekla sebi da će to biti samo faza i dala rok dokad ću pušiti. I uistinu prestala

U oktobru prošle godine spremala sam se na operaciju vratne kičme i pušenje je bilo izričito zabranjeno u postoperativnoj fazi. Ponovo prođem kroz pakao, knjigu više i ne čitam jer znam sve šta je u njoj i s teškom mukom prestanem. Tri mjeseca nepušenja i evo me opet. Moje prvo putovanje nakon puno godina u EU kao pušač. Snalazim se po aerodromima, nađem pušačke prostore. U Španiji sam koja ima jako puno kontradiktornosti. Cigarete nisu skupe, 5 eura, u svakoj ulici je na kanti za smeće i pepeljara. Pušenje je odavno zabranjeno u zatvorenim prostorima ali je novost da je zabranjeno i u baštama i na terasama restorana. Sjedimo na ručku u Cadizu u bašti, konobar me upozorava da ne mogu pušiti za stolom, ali da mogu napraviti korak dalje i stajati pored i pušiti.

U klubu sam naoružana sa četiri kutije cigareta, i stalno mi neko prilazi i moli za jednu. Cigareta vrijedi kao zlato. Čak mi nude i 5 eura za jednu cigaretu. Smijala sam se s Tonijem Gojanovićem u Londonu kad je on htio kupiti kutiju cigareta i ona koštala 19,90 funti. Tad nisam pušila. Danas bih je ja sigurno kupila.

Ovisnost o cigaretama je, kažu, nakon heroina, najveća. Zanimljivo sam čula opažanje neki dan da cigareta ne proizvodi ništa hemijsko u tijelu da bi se čovjek osjećao bolje kao što to rade alkohol ili droge. Ali mi opet nekako sebe uvjerimo da nam je s cigaretom ljepše. Gledam neki dan moje omiljene komičare Larryja Davida i Jerryja Seinfelda koji objašnjavaju kako je sve najbolje ideje u kultnoj seriji Larry govorio uz cigaru, ne cigaretu. Cigara ga je činila smirenijim, a pušenje cigarete je brzo i nervozno.

Kašljem ujutro i sigurno ne mirišem lijepo, zubi mi se brže prljaju, imam česte glavobolje, teže mi je trčati ili bilo šta trenirati. Ali sa svim tim mogu živjeti, najviše me muči činjenica da ja jesam ovisnik

O zdravstvenom aspektu nisam nikad puno razmišljala, često su me ljekari znali pitati da li sam pušač, jer mi pluća tako ne izgledaju, kad sam pod infekcijom od Covida snimila aortu također je doktorica rekla da je savršena i da joj ne izgledam kao pušač. Kašljem ujutro i sigurno ne mirišem lijepo, zubi mi se brže prljaju, imam česte glavobolje, teže mi je trčati ili bilo šta trenirati. Ali sa svim tim mogu živjeti, najviše me muči činjenica da ja jesam ovisnik.

Ne vidim niti jednu pozitivnu stranu pušenja, ali daleko sam od toga da ponovo prestanem. Dok ne skupim dovoljno hrabrosti da se upustim u tešku apstinencijsku fazu, mrzit ću tu svoju naviku i objašnjavati ljudima da pušim zato što sam ovisnik, a ne zato što volim cigarete. Nadajući se da ću ponovo biti sretna kao nepušač.

(Zuladigest/DEPO PORTAL/ad)