Izvor: Danas.rs
Razgovarala: Radmila Radosavljević
Jedan od najcenjenijih filmskih i pozorišnih stvaralaca u regionu, koji svojim režijama i aktivizmom u kulturnom smislu neprestano spaja ovaj prostor “od Triglava do Đevđelije”, ponovo je angažovan kod nas (u Srbiji, op.red.). Predstava “Život se sa mnom mnogo poigrao”, po istoimenom romanu Davida Grosmana, i sa njegovim rediteljskim potpisom, večeras će svečano otvoriti 8. izdanje međunarodnog festivala Novi Tvrđava teatar u Čortanovcima.
Razgovor za Danas upriličen je dan uoči premijere nove produkcije ovog festivala, koja se, kao i sve prethodne režije Dine Mustafića očekuje s velikom pažnjom i uzbuđenjem.
Na naše podsjećanje da je na Nova Tvrđava teatru 2016. osvojio nagradu za najbolju režiju sa predstavom “Naš razred” Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, i da je oduševljavao publiku i drugim ostvarenjima koja su tu gostovala, Mustafić kaže da je za njega čast i privilegija što sada ima i premijeru koja otvara ovaj festival.
Ovogodišnji Nova Tvrđava teatar odvija se pod simboličnim naslovom “Pozorište vidi i u mraku”. A da li ljudi danas mogu da vide u mraku?
– Stvarno mislim da su naša društva u istorijskom regresu, to je rikverc u ambis. Moralni, politički i ekonomski. Drže se etnonacionalizma kao trase koja koči svaki razvoj. Odgovor je jasan: razvoj je naporan, traži um i prosvjećenje, i mnogo rada. A to nije šalica čaja tranzicijske elite. Mi kao da smo odlučili da mazohistički vjerujemo u ideje 19. vijeka, i da živimo u vječno istom ciklusu ponavljanja. Ne znam da li je to već znak kako je proces društvenog truljenja pri kraju, tako da su optimisti oni koji odaberu da vjeruju kako makar stoje u stvari. Kako god, kriza ne mora imati svoj kraj kao u filmu ili u teatru, ona može trajati generacijama, tako i društva propadaju. Umjetnost u ovim okolnostima, i to ona dobra i hrabra, može samo uprijeti prstom u problem, biti društveni korektiv i utjeha.
Predstava “Život se sa mnom mnogo poigrao” na neki način spaja dvojicu svetskih književnih velikana – Danilo Kiš je još osamdesetih godina istraživao život Eve Nahir Panić, koja će gotovo četiri decenije kasnije postati glavna junakinja romana Davida Grosmana. Da li ste možda gledali Kišov dokumentarni film “Goli život” posvećen ovoj heroini, i šta je vama lično najuzbudljivije u toj storiji?
– Da, gledao sam film Danila Kiša, i u toku teatarskog procesa smo izučavali njenu biografiju, gledali intervjue, čitali dokumenta i druge video zapise koja govore o ovoj fascinantnoj ženi. Toliko je jedinstvena, posebna. Spoj njezinih karakternih osobina je neobičan, po političkim stajalištima i vrijednostima bila je poput fanatika, ali je kao osoba bila jako blaga, puna empatije i ljubavi. Mislim da smo danas vrlo bezobzirni prema onim koji drže do svojih principa i ideala, jer opšti utisak da sve manje razumijemo život dovodi do toga da smo skloni samo golom životnom pragmatizmu. Zbog ekstremnih sila na djelu diljem svijeta, posebno na Balkanu, imam osjećaj da one sve istinito pretvaraju u lažno, sa namjerom da ne možemo prepoznati istinu.
Jevrejka Eva Panić Nahir robijala je na strvu Sveti Grgur u blizini Golog otoka, a ušla je u istoriju i po tome što je prva javno govorila o postojanju logora za žene u godinama poslijeratne Jugoslavije… Kuda nas je sve vodilo to ućutkivanje prave istorije?
– Prećutana istorija je tema ove predstave. Dugo vremena istorija nije samo nauka o prošlosti, nego i oruđe koje političari koriste za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Ispod tona se govorilo o mnogim temama iz Drugog svjetskog rata, pa tako i o Golom otoku. A onda je nastupio i novi trend – zloupotreba prošlosti koja je vidljiva na cijelom teritoriju ex Jugoslavije. To nam je već jednom došlo glave; tokom 1990-ih godina, kada je istorija korištena u svrhu ratnih mobilizacija, a odražava se i danas. I to ne samo u istorijskoj nauci, nego i u nizu primjera koji pokazuju kako se istoričari i naučne institucije stavljaju u funkciju određenih političkih pokreta i pojedinaca radi ostvarenja njihovih političkih ciljeva.
Partizani i četnici, ustaše i domobrani, Goli otok…, još nisu dobili pravi dijalog i konsenzus, da ne govorimo o užasnim zločinima tokom ratova 1990-ih godina. Šta to govori o nama?
– Da smo politički bolesno društvo, jer taj revizionistički narativ, uz autoviktimološku poziciju, drži kolektivitete zaleđene u stanju mržnje koja je destruktivna, i koja ne dozvoljava da se krene dalje. Prošlost je nova budućnost. Ali, ono što je važno uvijek imati na umu – to nije nešto iracionalno, ludo, tek tako palo s neba. Naprotiv, to je vrlo racionalni, strateški i životni interes vladajućih političkih, ekonomskih, kao i akademskih elita, uz podršku i značajnih dijelova naših društava. Jer, našim društvima, očigledno, i ne treba baš previše slobode, progresa i dinamike. Treba ostati u glibu, bez promjene na horizontu iščekivanja.
Da li se zbog toga istorija na ovom našem prostoru stalno ponavlja i kao tragedija, i kao farsa?
– Taj projekat “prošlost kao nova budućnost” traumatizira kompletne generacije koje postaju opterećene zločinom svojih očeva, i to je besramno, jer takvo nasljeđe ostaje djeci kao balast njihove budućnosti. Oni s tom prošlošću nemaju ništa, a oni koji su učesnici te prošlosti dužni su da je razjasne, kako bi ona postala nešto što je znanje o nama samima u istorijskom vremenu. Prebacivanje kompletnog tereta na leđa nove generacije, i novih generacija, jeste kukavički čin, jednako kukavički kao što su se ponašali u vrijeme devedesetih, kada su ubijali nedužne civile. Romanopisac Milan Kundera u “Knjizi smijeha i zaborava” govori o “anđeoskom” i “demonskom” stanju čovječanstva. “Anđeoskim” smatra prazno razmetanje idealima koji nemaju uporište u stvarnosti. To bi, u političkom i historijskom smislu, bilo vjerovanje kako postoji dovoljan broj ljudi, kritične mase, koja se može suočiti sa činjenicama i katarzičnim priznanjima o počinjenim zločinima. Nasuprot tome je demonsko, poput podrugljivog smijeha zbog same ideje da bilo što ljudsko može imati neki smisao ili vrijednost.
Nastavak intervjua čitajte ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)