Goran Vojnović rođen je 1980. u Ljubljani. Redatelj je i scenarist, autor više kratkih filmova i dugometražnih Piran – Pirano i Nekoč so bili ljudje. U regiji je poznat kao autor romana Čefuriraus! (2008), koji je u Sloveniji privukao pozornost čitatelja, kritičara i policije, 2009. osvojio nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik te doživio i vrlo uspješnu kazališnu adaptaciju. U pripremi je i njegova filmska verzija. Krajem 2011. izašao je Vojnovićev drugi roman Jugoslavija, moja dežela, čija je prva naklada rasprodana u svega nekoliko dana, a početkom godine i roman Đorđić se vrača. Kolumnist je slovenačkog časopisa Dnevnik, a izbor svojih kolumni objavio je u knjizi Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra (2010).

Izvor: Prometej.ba
Razgovarala: Vanja Šunjić

Nedavno je u Sloveniji izašla tvoja nova knjiga Đorđić se vrača, nastavak romana Čefurjiraus! Šta sve čitatelje i čitateljice očekuje unutar korica i kada možemo očekivati prevod na BHS?

Očekuje ih još jedna čaša rakije, ali gorča, puno gorča rekao bih. Marko Đorđić je odrastao i izgubio je onu zavodljivu nevinost koju je imao. Sada je štošta proživio, deset godina života u Bosni iz nezrelog dječaka stvorilo je izgubljenog mladića, punog gorčine, boli i beznađa. I u ovoj knjizi ima humora, ali je on, čini mi se, mnogo crnji. Ovaj roman zapravo je moj pokušaj da kažem nešto o onome što na ovim našim prostorima živimo proteklih deset, petnaest godina, to je ukoričeno razočaranje nad našim povratkom u grotlo nacionalizma, nad našim odustajanjem od budućnosti. Jezikom Marka Đorđića ja pokušavam ispričati kakve nakaze ovaj naš prostor stvara od nas. A roman bi trebao u Hrvatskoj izaći pred kraj godine. Nadam se i da će drugi prijevodi na isti jezik ubrzo slijediti.

Kad smo kod jezika, roman Jugoslavija, moja dežela je preveden u Hrvatskoj i Bosni na Jugoslavija, moja domovina, nedavno je u pozorištu u Prijedoru postavljena i predstava istog imena, reditelja Marka Misirače, dok je srpski izdavač ostavio originalni naslov. Zašto? Koliko se igramo i manipulišemo jezikom, ko je kome ovdje šta i ko su branioci, a ko oslobodioci?

Jugoslavija, moja dežela je parafraza slogana Slovenija, moja dežela, nezvaničnog slogana slovenskog osamostaljenja od Jugoslavije. Naslov romana je zato za mnoge, naročito u Sloveniji, vrlo provokativan. Dilema za prevoditelje je dakle bila da li prevoditi provokaciju ili ne. Tekst sam po mom mišljenju nije provokativan, ali roman svakako dira u neke vrlo bolne tačke naših društava, a predstava Marka Misirače je već pred premijeru podizala prašinu, bivala označavana za antisrpsku i ne znam što sve ne, pa joj po mom mišljenju pristoji provokativan naslov. Prvenstveno iz razloga što već same reakcije na naslov raskrivaju koliko je naš odnos prema Jugoslaviji još uvijek neraščišćen i koliko tu Jugoslaviju odnosno uspomenu na nju mi danas shvaćamo kao prijetnju.

A što se jezika i manipulacije tiče, rekao bih da se i jezik kao i sve drugo zloupotrebljava. S jezikom je naime kao i sa vodom. Vodu čovjek može piti ili se u njoj utopiti. Pisci se neprestano poigravamo s jezikom, izvrćemo ga i natežemo, pomoću jezika pričamo svoje priče koje su također jedna vrsta manipulacije jer svaka priča da bi bila priča nešto mora ispustiti, a nešto ispostaviti, podvući te samim time svijet o kojem priča izopačiti. Doba lažnih vijesti, teorija zavjere i sličnih neistina i manipulacija tek je logična posljedica činjenice da danas svako može ispričati svoju priču, a da je puno lakše ispričati lažnu nego istinitu priču odnosno literarnu laž koja odsijeva istinu.

Na kojem od jezika razmišljaš i sanjaš?

Ja sam i u snovima i u mislima dvojezičan. Bilo bi zaista čudno da u mislima ili snovima sa svojom djecom govorim drugim jezikom od onoga s kojim se u životu sporazumijevamo. Možda je to drugačije sa ljudima koji su jedan od jezika usvojili kasnije u životu, ali ja sam dvojezičan maltene od rođenja i samim time podjednako sam uronjen u oba svoja jezika.

Kad razmišljaš o prostoru Jugosfere, kao posljedica rata evidentne su određene drugosti i otuđenost i insistiranje na ekskluzivitetu identiteta, ali i nikada do kraja raskinute veze. Živi li danas Sedma republika?

Ako živi, onda živi zbog jezika. Jezik je moćno vezno tkivo i on veže ono što ljudi odnosno politika razdvajaju na sve moguće načine. Politika je čak i jedan jezik pokušala razbiti na četiri nevezane cjeline, ali to je uzaludno kao rezanje vode. Srbin, Crnogorac, Hrvat i Bosanac savršeno se dobro razumiju kada svako od njih govori ili piše svojim jezikom jer svako od njih priča na „razumljivom“ jeziku. I možda bi stvarno mogli mi taj jezik zvati razumljiv jezik, ako već svima smeta da se zove srpskohrvatski.

Da li je nostalgija ružna riječ i je li glorifikacija Jugoslavije jednako vulgarna kao i nipodaštavanje tog vremena i prostora? Šta da radimo s nostalgijom, titostalgijom, ostalgijom? Može li poslužiti kao inat, stvaralački kapacitet i emancipatorska moć dovođenja u pitanje istine današnjeg trenutka?

Nostalgija je žal za izgubljenim vremenom, za boljom, mlađom prošlošću, ali na ovim prostorima mnogi su zajedno sa prošlošću izgubili i sadašnjost i budućnost pa je samim time njihova žal veća i razumljivija. Kako danas u Bosni ne biti jugonostalgičan? Lako je možda ne biti jugonostalgičan u Sloveniji, ali u Bosni, pa i u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji već je puno teže, da ne kažem nemoguće. I to je sva istina. Ljudi pate za prošlošću jer se ona svakom novom godinom ove neprolazne tranzicije čini boljom i sjajnijom. Danas se svi slažemo da onakva Jugoslavija nije imala budućnosti i da se morala raspasti, a istovremenu molimo boga da se ne raspadne ovakva Bosna i Hercegovina te nismo u stanju nazrijeti kraj Vučićevoj Srbiji. I onda se jugonostalgičari sasvim logično pitaju zašto je trebalo uništiti ono da bi nastalo ovo. A mi im odgovaramo da glorificiraju komunizam i Tita i jednopartijski sustav i prazne trgovine i slične budalaštine. I onda kreće najbanalnija polemika ikada, o tome je li bolje ono prije ili ovo sada, je li gori komunizam ili neoliberalizam, je li gori Tito od svojih novodobnih imitatora. A ta polemika nas, bojim se, odvlači od istine, a ne približava k njoj.

Nastavak razgovora čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)