Slavo Kukić/ Inzkov zakon – novo poglavlje ili nastavak stare priče

Dodik je stjeran u škripac: Vučiću je postao prevelik teret, ne treba čuditi ako ga pusti niz vodu


25.07.21, 14:41h

 

 

Godinama BiH nije bila u žiži interesa svjetske zajednice kao tijekom samo 24 sata u tjednu iza nas. Prvo se je njome, povodom prijedloga rezolucije Kine i Rusije, bavilo Vijeće sigurnosti – a na ishod glasovanja u središtu UN su, osim s različitih strana svijeta, reagirali i bosanskohercegovački politički „bogovi“.

 

Dodik je, recimo, ohrabren ruskim prijetnjama kako bi odbacivanje njihova prijedloga moglo dodatno potkopati i ono što je u realizaciji mirovnog sporazuma do sada postignuto, čak podučavao svijet da glasovanjem o rezoluciji u Vijeću sigurnosti, iako su je podržale samo dvije od ukupno 15 njegovih članica, nije dan mandat visokom predstavniku. I da je, zamislite, ta funkcija definitivno prestala postojati.

 

Nepun dan nakon ruskog njujorškog pokušaja stavljanja šape na BiH nastavak svjetskog bosanskohercegovačkog pripetavanja se dogodio ovdje, u BiH. Visoki predstavnik je, samo koji dan prije napuštanja funkcije prvog čovjeka OHR-a, konačno upotrijebio Bonske ovlasti i nametnuo izmjene Kaznenog zakona kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida, ali i slavljenje ratnih zločinaca te poticanje na nasilje ili mržnju s obzirom na vjeroispovijest, nacionalnu i inu pripadnost.

 

Nepun dan nakon ruskog njujorškog pokušaja stavljanja šape na BiH nastavak svjetskog bosanskohercegovačkog pripetavanja se dogodio ovdje, u BiH. Visoki predstavnik je, samo koji dan prije napuštanja funkcije prvog čovjeka OHR-a, konačno upotrijebio Bonske ovlasti

 

Mnogi su taj potez okvalificirali historijskim, političkom prekretnicom zbog koje u budućnosti više ništa neće biti isto. Kažu, Inzkovim mjerama će se konačno i definitivno stati ukraj bjesomučnom negiranju genocida i slavljenju ratnih zločinaca, a onda, po zakonu spojenih posuda, i negiranju BiH kao države i društva. Koliko je, međutim, takav razvoj događaja u bližoj budućnosti i vjerojatan?

 

Ponešto od onoga što se ovih dana dalo čuti ohrabruje. Odluku visokog predstavnika je, uostalom, pozdravio značajan dio demokratskog svijeta – njujorška i administracija EU, u momentu dok ovaj tekst nastaje čak i NATO alijansa. I za sve njih – uz napomenu da je genocid u Srebrenici historijska činjenica i da je svaki pokušaj historijskog revizionizma u suprotnosti s evropskim vrijednostima – neprihvatljivo je i negiranje genocida i glorificiranje ratnih zločinaca.

 

Još uvijek se, istina, u vezi s Inzkovim zakonom nisu oglasili Peking i Moskva. Ako je, pak, po najnovijem im ponašanju u Vijeću sigurnosti suditi, malo je vjerojatno da će od visokog predstavnika nametnutoj zabrani i aplaudirati. I sve to s obrazloženjem koje baš i nema nekog utemeljenja – da takva mjera mora biti izraz spremnosti bosanskohercegovačkih vlasti, dakle onih istih koji srebrenički genocid negiraju desetljećima.

 

Nažalost, puno je više onog što već danas izaziva sumnje u optimizam u vezi s razvojem događaja u bližoj budućnosti. Jer, na nametanje zabrane negiranja genocida i glorificiranje ratnih zločinaca mogle su se, uz burne aplauze kojih nije nedostajalo, čuti i suprotne reakcije aktera domaće političke arene. Pomalo je, istina, prema Inzkovu zakonu neočekivana rezerva s vrha HDZ-a, tim prije jer mu je, iako poprilično uvjetovana, potpora stigla čak i iz zagrebačke centrale ove partije.

 

Podsjetimo, odluku visokog predstavnika je podržao hrvatski ministar vanjskih poslova, a on, nije tajna, pripada samom vrhu tamošnjega HDZ. Što u tom slučaju znači rezerva zamjenice predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a? Poduka kako, eto, nije dobro da visoki predstavnik nameće ikakve odluke, kako to nije interes BiH, posebno u vremenu kada se, pojasni gospođa, govori o „zatvaranju OHR-a, preuzimanju odgovornosti, pogledu na budućnost i odgovornost političkih predstavnika koji kreiraju i koji imaju odgovornost u BiH da to rade“?

 

Odluku visokog predstavnika je podržao hrvatski ministar vanjskih poslova, a on, nije tajna, pripada samom vrhu tamošnjega HDZ. Što u tom slučaju znači rezerva zamjenice predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a?

 

Svjedočimo li to preferiranju Dodikovih u odnosu na stavove zvaničnih hrvatskih vlasti – a i središnjice starije sestrinske partije? Ili je, ne daj Bože, po srijedi igranka kojom se, pa gdje god da je osmišljena, u BiH ili izvan nje, pokušava izbjeći ruka pravde za slavljenje onih koji su ratne zločine činili u ime vlastita naroda? Moguće je, ruku na srce, svašta. No, ni to neće zadugo ostati tajna.

 

Mnogo oštrije su, međutim, reakcije zvaničnika političkih partija sa sjedištem u Banjoj Luci. Iako, nepošteno bi bilo ne primijetiti i ni malo beznačajnu razliku među njima. I za prve ljude tamošnje opozicije je, recimo, odluka visokoga predstavnika o dopuni Kaznenog zakona nepotrebna, pa i štetna. No, nitko od njih nije poručio kako je neće i poštovati.

 

Istodobno, mnogi od njih za to odgovornom smatraju politiku lidera SNSD, a njegove izjave nakon proglašenja Inzkova zakona osuđuju kao izraz avanturizma koji zarad nerealnih političkih ciljeva ne bježi ni od žrtvovanja čitava naroda. A za to im, što se mene tiče, za pravo daje čak i letimična analiza Dodikovih bljuvotina prethodnih dana.

 

Kako, uostalom, drugačije okarakterizirati izjave mu da je Inzko osvjedočeni srbomrzac, da se, zaludu presude svih sudova ovog svijeta, genocid u Srebrenici nije dogodio, da je to utvrdila čak i neovisna međunarodna komisija – koju je, usput, formirao on sam sa zadatkom da mu takav nalaz o događanjima u Srebrenici i isporuči – da u RS-u zbog svega navedenog treba zabraniti rad državnih pravosudnih institucija, Suda BiH, Tužiteljstva BiH i SIPA-e, da je RS, ne bude li Inzkov zakon stavljen izvan snage, prisiljena konačno krenuti svojim u proces disolucije i tko zna što još sve ne.

 

Za sve što je lider SNSD prethodnih dana izgovorio mnogi će reći, slučaj za ozbiljne psihijatrijske tretmane. Drugi će samo odmahnuti rukom – kao, Dodikove prijetnje secesijom, kojih je u prethodnih desetak godina na stotine, više nitko za ozbiljno ni ne uzima. Što se, pak, mene tiče, sve snažniji je dojam da je laktaški silnik sve usamljeniji. Jer, očigledno je da je sve manje onih koji su se spremni zakačiti za priču kako je Inzkova odluka uperena protiv srpskog naroda – a sve više građana RS-a, Srba posebice, koji vjeruju da je samoproglašeni vožd zarad spašavanja vlastite kože spreman, i to od prvog do zadnjega, na oltar žrtve prinijeti taj isti narod. U prilog tome, da se ne vraćamo u prošlost, svjedoči i njegova najnovija akcija, peticija o neprihvaćanju Inzkova zakona kojom se, da se ne lažemo, na vlastiti narod želi prebaciti kolektivna odgovornost za ono što Dodik čini sam.

 

Kako god mu, međutim, najnovija peticija završi, njome se postići neće baš ništa. A neće se eliminirati i sve očiglednija izoliranost velikoga „vožda“. Može se, naprotiv, dogoditi jedino suprotno, a na to upućuje i najnovija reakcija prvog čovjeka Srbije kojemu je, dojam je, Dodik i samu postao prevelik teret. I stoga ne treba čuditi ako ga, koliko sutra, i on pusti niz vodu. A da bi se to moglo dogoditi svjedoči i ponašanje mu nakon najnovije odluke visokog predstavnika.  

 

Kad je, naime, shvatio da je s reakcijom o genocidu i disoluciji iskopao jamu sebi samu, Dodik je, kao i tisuće puta do sada, u priču pokušao uključiti i srbijanski vrh tezom kako Inzkov zakon nije napad samo na njega i Republiku Srpsku, nego i na Srbiju i Vučića.  I da to, dakako, traži i adekvatan odgovor – svesrpsko okupljanje pod istim barjakom.

 

A što se dogodilo? Lider SNSD-a je, zapravo, fascinirati uspio jedino moralno neuračunljivog „socijalistu“ u Vučićevoj vladi. Od kojeg je, uostalom, prihvatio i ideju o peticiji među Srbima zapadno od Drine – da, kako je Vulin precizirao, „milion Srba iz RS-a potpiše peticiju u kojoj svjedoči da genocida nije bilo“. Za ostale se, na njegovu žalost, to isto baš i ne bi moglo reći. Istina, srbijanska premijerka je osudila Inzkov zakon, ali nije i zatvorila vrata nastavku normalna života.

 

A njezin šef, prvi čovjek istočnih susjeda je, istina retorikom kojoj se sve manje vjeruje, Dodika još više bacio u brige. U Vučićevoj reakciji, naime, nema ni traga njegove zapjenjenosti. Naprotiv, i u vezi sa srebreničkim genocidom priznaje da smo svi „mi pravili stvari kojima se ne moramo uvijek ponositi“. I da ćemo zbog budućnosti morati razgovarati i međusobno se poštovati. Razvijati, kako reče, najbolje moguće odnose.

 

Za sve što je lider SNSD prethodnih dana izgovorio mnogi će reći, slučaj za ozbiljne psihijatrijske tretmane. Drugi će samo odmahnuti rukom – kao, Dodikove prijetnje secesijom, kojih je u prethodnih desetak godina na stotine, više nitko za ozbiljno ni ne uzima

 

Prema tome, Dodik je, dojam je, stjeran u škripac. No, to i dalje ne znači da ga treba otpisati. I da BiH ulazi u neku vrstu mirnije plovidbe. Naprotiv, štošta od toga će ovisiti od mjeseci pred nama. Od, recimo, prvih poteza novog visokog predstavnika. Kojemu je, ruku na srce,  svojim zakonom na odlasku Inzko nabacio loptu kakvu se samo poželjeti moglo. A od toga što će s njom učiniti gospodin Schmidt ovisit će i još štošta.

 

Dadne li u startu do znanja da neće prezati ni od Bonskih ovlasti kako bi lokalne političare prisilio na poštivanje zakona – a objektivno, vjetar u leđa mu je potpora koju je dobio iz Bruxelesa i Berlina, i posebice američko upozorenje da su neprihvatljive i u suprotnosti sa Daytonskim sporazumom i Ustavom postupci ili prijetnje vezane za raspad BiH – brzo će postaviti i temelje za korjenitije društvene promjene. Ne učini li to, Inzkov zakon neće biti uvod u novo bosanskohercegovačko poglavlje nego, nažalost, a sve kako bi Dodik ostao u sedlu moći, nastavak stare priče i prilog dodatnoj destrukciji BiH i kao države i kao društva.

 

No, buduće procese i trendove će bitno odrediti i ponašanje državnoga pravosuđa. Tužiteljstvo BiH je, neposredno nakon Inzkovih dopuna Kaznenog zakona, najavilo da će nakon stupanja na snagu istih formirati predmet u kojem će, u suradnji s partnerskim policijskim i sigurnosnim agencijama, a radi vlastitog zakonskog postupanja, „pratiti i evidentirati sve objave pojedinaca, skupina ili udruženja, u kojima se iznose stavovi o negiranju genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina“.

 

Što to znači teško je reći. Ako se, recimo, misli na odlučnost da se, sukladno zakonu, procesuiraju sva negiranja genocida i slavljenje ratnih zločinaca, i ako se temeljem toga presudi i jedan važniji slučaj nezakonitog ponašanja, na priču o ratnim zločincima i genocidu u Srebrenici, koju smo slušali sve ove godine, točka će, i usprkos današnjim pričama banjalučkih „skojevaca“ kako svoje stavove ne kane mijenjati, biti stavljena koliko preko noći. U protivnom, spašavaj se kako tko zna i umije.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/md)

 

 


BLIN
KOMENTARI