Čitam da je Benjamina, gradonačelnica što je fina, odabrala tim uglednika koji će joj volonterski pomagati u upravljanu Sarajevom.Čitam i razočarano otkrivam da među velikanima nema i Njene Ekselencije Ambasadorice Mine Ćorić.

Jedinstvene žene koja je sve ove poslijeratne godine posvetila ponovnom uvezivanju sarajevske raje, posebno dama što su se kao ruže rasule po svijetu, ali nikada nisu zaboravlile u kojem su vrtu procvjetale. Svako ljeto, svaki odmor obilježen je njihovim stazama povratka u sjećanja na kojima ih otvorenog srca, tople duše dočekuje draga Mina, koju sam od milja nazvao Ambasadoricom. Drago mi je da su raja to prihvatila, jer nema većeg ambasadora povezivanja, ono što kažu, iseljenog Sarajeva sa današnjim Šeherom.

Posebno kada se poslije dugo godina, nakon letova sa drugih kontinenta, hiljada prevaljenih kilometara susretneš s tablom na kojoj piše Sarajevo. Srce ti lupa, usključalu radost hladi strah kako se susresti sa prohujalim decenijama, najljepšim uspomenama. Da li će ti neka lica pokvariti svečanost povratka u prošlost. Zato se i ne pitam pitam zbog čega se naši ljudi, razbacani po cijelom planetu, kada konačno stignu u posjetu stazama djetinjstva i uspomena uglavnom druže sa drugim dijeliocima njihove dijasporske sudbine?!

Kao kod kuće su, kao svoji su na svome, a opet su nekako začaureni, izdvojeni iz vremena i od ljudi koji bivstvuju po ovim ulicama i sokacima. Naglašavajući takvim držanjem još veću posebnost i gorku težinu riječi dijaspora i dijasporci.

Umjesto da se pokušaju vratiti u svijet, krug prijatelja iz kojih su igrom životnih puteva istrgnuti, oni ovakvim dijasporskim druženjima kao da pokušavaju pobjeći od sebe, od svoje prošlosti.

Doimaju se kao najobičniji turisti i, radoznalci koji trate vrijeme u nekoliko lokala na prometnim mjestima, sa čijih terasa užarenim očima analiziraju rijeku ljudi što im pred nosom promiče. Uzbuđeno se nadajući da će ugledati još jednog dijasporca, Facebook frenda kojeg nikada nisu uživo susreli. Obradovat će se njemu više nego prijateljima, s kojima su rasli i koji nisu napuštali toplinu zavičaja. Oni se polagano ali sigurno zauvijek zaboravljaju.

I, onda, u tom kovitlacu emocija što podiže udare pulsa, suši usta, suzi oči, kao najljepši melem, kao sjajni zrak sunca s padina Trebevića, dočekuje blagi, topli izraz lica i glas koji smiruje.

I tako svih ovih posljeratnih decenija teče sveto, dobrovoljno iskazivanje jedne žene koja svo vrijeme posvećuje onima koje Sarajevo treba dočekati kao svoje kćeri i sinove. Zbog ambasadorice Mine ljetovanja u rodnoj luci postaju još ljepša, nezaboravnija. I jedva se čeka naredna godina, naredni let i put na čijem kraju piše Kanton Saarajevo.

Tada će ponovo biti zagrljaja i u prvom trenu susreta osjećaj kao da se nikada nije ni odlazilo.

Sve zahvaljujući Njenoj Ekselenciji Ambasadorici Mini Ćorić, uz koju jednog ljeta ni primijetio nisam da sam umjesto dugo čekanih i sanjanih tufahija uživao u sladu kolača zvanog pohorski.

Jedna, reklo bi se, obična stanovnica metropole BiH, čini tako više, siguran sam, nego sva ministarsta zadužena za milione Bosanaca i Hercegovaca rasutih po ovom planetu.Vladini zvaničnici, obično reda radi, progovore koju sa onima koji čeznu za zavičajem. Fingiraju ozbiljnost i zabrinutost oko muka i problema naše dijaspore i potom  važno zajedno poziraju sa izbjeglicama i pobjeguljama, kako ih u domovini često nazivaju.

Zaboravljajući da su samo sredstva, one puste milijarde KM, koje dijaspora šalje u zemlju sjećanja i rodbine jedino sigurne investicije što stižu u sve nesigurniju Bosnu i Hercegovinu.

Zato su nam osobe kao što je Mina Ćorić, još posebnije. “Mali ljudi” su najveća vrijednost sve jeftinije države.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)