Više od 40 godina je legendarni urednik na HRT-u Đelo Hadžiselimović (71) birao najbolje dokumentarce za gledatelje, a nakon što je prije šest godina otišao u mirovinu, odabrao je nešto po svom guštu - život u malom istarskom selu Pršurići pokraj Poreča. Danas na svom imanju od 1600 četvornih metara s vrtom, maslinikom i bazenom provodi većinu vremena, a u Zagreb svrati jednom mjesečno da plati račune za stan i vidi stare prijatelje, priznajući da uvijek jedva čeka povratak u Istru, piše Gloria.hr.
- Odrastao sam u gradu i prije selidbe u Pršuriće u životu nisam posadio cvijet. Otkako sam ovdje uživam u gledanju svake biljčice kako raste. U vrtu uvijek ima posla: ili kosim travu ili nešto sadim, plijevim, kopam... Najsretniji sam kad se toliko izmorim da navečer odmah slatko zaspim, a ujutro me probudi pjev ptica. Ovo doživljavam kao projekt za mirovinu, jer nikada nisam mogao zamisliti da pod stare dane ništa ne radim. Vodim se rečenicom kojom je francuski filozof i književnik Voltaire završio svoj satirički roman Candide: “Treba obrađivati svoj vrt” - kaže Đelo Hadžiselimović.
Kad je, nakon prodaje apartmana na Hvaru, kupio imanje u Istri, na njemu su bile samo dvije masline, a sada ih ima 12. Preostalih deset kupio je od susjeda Blaža, ali ne kao mladice, već stabla stara 25 godina.
- Postoji izreka “loza je kao žena, puno traži, ali puno i daje. Maslina je kao majka, ne traži ništa, a daje sve”. Istina, jer ja svoje masline niti zalijevam niti tretiram kemikalijama, a one su bujne i zdrave. Jedino ih jednom godišnje, u travnju, dam podrezati. Držim se toga da maslina mora biti visoka koliko možete podignuti ruku, a prozračna tako da kroz nju može proletjeti ptica. Uzgajam dvije sorte, leccino, koja ima nježan okus, i belicu, koja je intenzivnija. Kad ih poberem, pomiješam plodove i sve nosim u mlin u obližnjem Žbandaju. Prošle godine dobio sam sedam litara maslinovog ulja, a ove će ga biti i više - uvjeren je Đelo.
Jedina modernizacija koju je uveo
U njegovom povrtnjaku trenutačno rastu češnjak, rajčica i peršin, a kad to pobere, posadit će paprike, prokulice i salatu. Sve je organsko: ne koristi nikakve kemijske preparate, a pri sadnji biljke gnoji ovčjim gnojem s obližnje farme. Jedina modernizacija koju je uveo je sustav navodnjavanja “kap po kap”.
- Volim kuhati, ali nema boljeg osjećaja od onog kad skuhate nešto što ste uzgojili svojim rukama - kaže Đelo, koji svojim gostima najčešće napravi krem juhu od mrkve, luka i krumpira te rižoto s divljim šparogama ubranim iza kuće.
Njegov istarski dom okružuju stabla murve, smokve, badema i kakija pa svake jeseni pravi zimnicu - domaći ajvar, džem i rakiju od kaki jabuka, ljute papričice u maslinovom ulju, suhe smokve u rakiji od oraha, ukiseljene paprike... Sve to je naučio raditi zahvaljujući savjetima susjede Klaudije i drugih prijatelja koje je stekao u Pršurićima. To selo od šezdesetak stanovnika živi, kaže, kao u starim talijanskim filmovima. Svakog dana u 10,15 dolazi kombi s kruhom, utorkom i srijedom s kućanskim potrepštinama, a jednom tjedno stiže riba. Iz daljine se može čuti glas prodavača koji prolazi ulicom i viče: svježa ribaaa, frische fisch... U Pršurićima je to posve normalna scena, a svi stanovnici se poznaju i druže.
Nastavak teksta i fotografije pogledajte ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)