Piše: Kadrija Hodžić, Historiografija.ba
Mandžić je od 25. februara 1975. podvrgnut istražnom postupku SDB-a. Mandžić nije formalno pritvoren, ali je bio pod cjelodnevnim istragama. Po Mandžića bi svako jutro dolazio šofer u crnom mercedesu i vraćao ga kući u kasne sate, potpuno iznurenog. Poslije gotovo dvomjesečnog isljeđivanja, u kojem bi se dnevno po nekoliko puta znale promijeniti isljedničke ekipe, Mandžić je 17. aprila 1975. godine u SDB-u Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Republike BiH, potpisao pokajničku izjavu i drugarsku samokritiku.
Koliko je bio opterećen i krajnje slomljen procesom suđenja govori činjenica da je pri kraju suđenja izgubio svijest i odveden na Treću internu kliniku u Sarajevo. Umro je 27. juna, u 68. godini svog burnog života, samo jedan dan nakon završetka suđenja. Mandžić je sahranjen 30. juna na novom groblju „Bare“ u Sarajevu.
Kratku vijest o smrti Pašage Mandžića objavilo je „Oslobođenje“ 29. juna, a „Front slobode“ 2. jula 1975. godine. Posmrtna čitulja sa Mandžićevom slikom je neuobičajeno kratka, pisana sitnim slovima. Mnogo što-šta iz Mandžićevog života je prešućeno. Između ostalog, u „Frontu slobode“ su „zaboravili“ pomenuti da je upravo Pašaga Mandžić, sa Cvijetinom Mijatovićem, osnivač ovog lista 1943. godine, ali treba napomenuti i to da je jedan novinar ovog lista u kasnijem evociranju formiranja lista to pomenuo.
Mandžić nije ostavljen na miru ni tokom priprema njegove sahrane. Neostaljinizirane lokalne partijske strukture su odbile da se Mandžićeva sahrana obavi u Tuzli. Nije teško dokučiti i zašto: u Tuzli se realno moglo očekivati masovno prisustvo građana, što bi svjedočilo o popularnosti Mandžića, čega se lokalna partijska struktura najviše i bojala. Stoga je izabrana opcija kontrolisane sahrane u Sarajevu na kojoj su izostale sve počasti koje su u to doba običavane za sahrane iole značajnijih ličnosti, pogotovo visokih političkih ličnosti. Nema uobičajenih izraza saučešća, jer se niko od javnih ličnosti i organizacija nije usudio da ih saopšte, nije formiran Odbor za sahranu i program kojim će se sahrana odvijati, da i ne govorimo da nije tijelo bilo izloženo za javnost. Izuzev Đure Pucara Starog, koji je na Pašaginu sahranu došao sa suprugom Nevenkom „da isprati svog starog druga i saborca“, zatim starog revolucionara Ilije Materića i generalpukovnika Rahmije Kadenića koji je na sahranu došao u civilnom odijelu, niko iz iole značajnije političke i državne strukture Bosne i Hercegovine i grada Tuzle, nije došao na posljednji ispraćaj Pašage Mandžića.
Oproštajni govor na posljednjem ispraćaju ne drži niko od Pašaginih nekada najbližih političkih prijatelja i saboraca. Na skromnoj sahrani i pod budnim okom agenata Službe državne bezbjednosti, prema očevicima, „prisutno je bilo nekoliko starih boraca i nešto građana, među kojima je bilo desetak Tuzlaka“, od kojih i poznati tuzlanski ćevabdžija Hazim Bešlagić, Hasan Odobašić nekadašnji borac Tuzlanskog partizanskog odreda i član prvog Narodnooslobodilačkog odbora Tuzle, te Abdurahman Damadžić Maks, tuzlanski glumac. Od Pašage se se oprostili Muhsin Nalić, predsjednik konferenije SSRN Tuzla, raniji urednik „Fronta slobode“, i Ratko Jovičić, predsjednik SUBNOR-a BiH, i to ispred kapele groblja „Bare.“
O strogo politički kontroliranom toku posljednjeg ispraćaja Pašage Mandžića, uključujući određivanje govornika i sadržaja jako skromnog oproštajnog govora, svjedoči Muhsin Nalić u svojoj nedavno objavljenoj knjizi:
Meni je kao predsjedniku OK SSRN rečeno, da se ja u ime građana Tuzle, njegovog rodnog grada, oprostim na sahrani u Sarajevu. Ali i taj čin nije prošao bez problema. Naime, oproštajni govor koji sam pripremio, trebalo je verifikovati u Centralnom komitetu. Rečeno mi je da jedan dan prije zakazane sahrane dođem kod Nikole Stojanovića, tadašnjeg sekretara CK. (...) - Da vidim šta ste napisali, reče Nikola i odmah uze da čita govor. Složio se sa napisanim i uz neke male intervencije reče da ću ja govoriti prilikom same sahrane. To je bio sasvim kratki oproštajni govor uz naglasak na Pašaginu biografiju i onu njegovu aktivnost u toku rata i neposredno poslije njega, bez ikakvih dodataka o njegovom političkom angažmanu i funkcijama koje je obavljao. To kao da i nije bilo. Takva je odluka rukovodstva Republike.
Biografija Pašage Mandžića bila je, očekivano, sasvim redukovana. Mnoge njegove zasluge su izostavljene. Smještanje čitulje na četvrtu stranu „Oslobođenja“, odnosno čak na devetu stranu „Fronta slobode“, govori o krajnje srozanom ugledu prvog revolucionara i nekada politički najmoćnijeg čovjeka Tuzle.
Tekst in memorian je istovjetan u „Oslobođenju“ i „Frontu slobode“. Čitulja koju potpisuje SUBNOR BiH, objavljena u „Oslobođenju“ 29. juna 1975, glasi:
„U 68. godini života preminuo je drug Pašaga MANDŽIĆ, član Saveza boraca NOR-a BiH i raniji predsjednik Republičkog odbora ove društveno-političke organizacije. Pašaga Mandžić se krajem dvadesetih godina ovog vijeka, kao mladi stolarski radnik, uključio u revolucionarni jugoslavenski radnički pokret.
U to vrijeme je djelovao u Tuzli i tuzlanskom kraju, zbog čega je četiri godine proveo na robiji na koju ga je osudio zloglasan Sud za zaštitu države buržoaska monarhističke Jugoslavije. Odmah nakon aprilske kapitulacije i okupacije Jugoslavije 1941. godine, Pašaga Mandžić radi na pripremana oružanog ustanka i od početka oružane borbe aktivno u njoj učestvuje. Postaje član Oblasnog štaba partizanskih odreda za tuzlansku oblast, politički komesar Ozrenskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda i Prvog udarnog bataljona Šeste istočnobosanske proleterske brigade. Mandžić je bio i vjećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a. U vrijeme poslijeratnog razvitka naše zemlje drug Pašaga Mandžić je biran za poslanika Republičke i Savezne skupštine u više saziva. Jedno vrijeme je bio i ministar trgovine i snadbjevanja prve Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Nalazio se na dužnosti potpredsjednika Privrednog savjeta Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
U vremenu od 1953. do 1958. godine boravi ponovo u Tuzli i vrši odgovorne društveno-političke dužnosti. Pašaga Mandžić zatim postaje član Predsjedništva SUBNOR-a i član Odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Nalazio se i na dužnosti predsjednika Republičkog odbora SUBNOR-a BiH. Bio je član Savjete Federacije pretposljednjeg saziva.
Pašaga Mandžić je svoj revolucionarni rad prije rata, zatim za istaknute zasluge u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji odlikovan Ordenom narodnog heroja, Ordenom narodnog oslobođenja i drugim visokim odlikovanjima. On je i nosilac „Partizanske spomenice 1941.“
Sahrana posmrtnih ostataka druga Pašage Mandžića obaviće se 30. juna na novom gradskom groblju u Sarajevu.
U istom broju „Oslobođenja“ Republički odbor SUBNOR-a BiH obavještava da će se sahrana obaviti 30. juna u 16 sati na Novom gradskom groblju ispred Ateističke kapele. U ovom broju je objavljena i čitulja potpisana od strane „supruge Đulse, djece Brace i Seke i ostale rodbine,“ a u broju od 1. jula biće objavljena i čitulja od strane „kćerke Senke i unučadi.“
Zašto Mandžić nije sudski procesuiran?
Iako je tokom istražnog postupka označen kao vođa „tuzlanske grupe“, Pašaga Mandžić nije zatvoren s „grupom“ niti je zvanično suđen. I tada i danas u javnosti je rašireno vjerovanje da je Mandžić pošteđen zbog njegovih revolucionarnih i državničkih zasluga. Za Mandžića je, po ovakvim nezvaničnim naracijama, intervenirao sam Tito, a kod Tita se opet za Mandžića zalagao Đuro Pucar.
Postoje dvije pretpostavke o Titovom odnosu prema Pašagi Mandžiću, nakon upućenog mu Mikulićevog pisma. Prva, po kojoj Tito nije upriličio razgovor koji je Mandžić tražio, i druga, po kojoj Mandžić, iako se dvoumio da se obrati direktno Titu, nije to učinio jer se bojao Titove reakcije. Sam Mandžić je na pitanje zašto se ne obrati Titu za svoje nevolje, po sjećanju Šefkije Vrapca, odgovorio: „Ja ne mogu otići Titu i njemu se požaliti za ovu hajku koja je uperene protiv mene, zato što se u Beogradu nalaze glavni akteri ove hajke, a to su: Cvijetin Mijatović, Rodoljub Čolaković i Franjo Herljević.“ Na Titov odnos prema Pašagi Mandžiću, sem zvaničnog Mikulićevog pisma, ne može se isključiti ni utjecaj generala Franje Herljevića, koji tada (1974) biva izabran za saveznog ministra policije i člana Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Jugoslavije kao najužeg političkog jezgra oko Tita. Budući da je tada postao bliski saradnik Tita, pretpostaviti je da je Herljević, s obzirom na dotadašnju nepodnošljivost prema Mandžiću, mogao Titu prenositi svoje negativne ocjene o Mandžićevom „djelovanju.“ Takav odnos prema Mandžiću, Herljević će pokazati na sjednici Predsjedništva SFRJ 18. marta 1975. znatnim uveličavanjem broja Mandžićevih saradnika (osim sedam uhapšenih lica navodi još „70-tak ibeovaca, birokratsko-etatističkih elemenata i muslimanskih nacionalista“), kao i pokušaji da, nakon Mandžićeve smrti, u tuzlanskim edicijama o revoluciji falsificira i izrazi vrlo nepovoljne stavove o njegovoj predratnoj revolucionarnoj ulozi. S druge strane, postoje i indicije da je na ublažavanje ovakvih ocjena o Mandžiću kod Tita utjecao Đuro Pucar Stari, jedan od rijetkih bosanskih visokih političara koji nije prihvatao konstrukciju optužbi na Mandžićev račun i koji je već prije imao slaganja s Mandžićem o nekim od njegovih političkih stavova za koji će biti inkriminiran, o čemu će kasnije biti riječi.
Pa ipak, uvjerenje o Titovoj poštedi Pašage Mandžića samo zato što je imao bogatu revolucionarnu prošlost ne doima se uvjerljivom i ne odgovara tadašnjoj političkoj praksi sukoba koje su Tito i SKJ vodili sa političkim neistomišljenicima unutar Partije. Uzmimo, između ostalih, primjere proskripcije Milovana Đilasa i Sretena Žujovića Crnog, Titovih saboraca iz kruga najviše rangiranih ideologa KPJ i državnih funkcionera socijalističke Jugoslavije. Ni jedan ni drugi nisu organizovali nikakvu grupu, nisu okupljali svoje pristalice, niti su pokušavali da ruše vlast. Đilas je osuđen na devetogodišnje robijanje zbog svojih proliberalnih kritika Komunističke partije, zbog kojih je optužen za revizionizam, dok je Žujović optužen kao informbirovac i strogo kažnjen i maltretiran dvije i po godine u Glavnjači. Zašto bi onda Pašaga Mandžić, koji je bio označen najtežom političkom kvalifikacijom za vođu državi „neprijateljske grupe“ i nacionalistom, ostao pošteđen?
Odgovor je moguće tražiti u dvije činjenice. Prvoj, zato što je optužba Mandžića za državno neprijateljstvo i nacionalizam fikcija njegovih bosanskih partijskih drugova, i druga, po kojoj je Pašagu Mandžića ipak poštedio Branko Mikulić, koji po svemu sudeći nije do kraja prihvatio teške optužbe protiv Mandžića!
Bez obzira što su „rezultati“ istrage republičkog ministra policije Mate Andrića bili toliko agresivno napuhani, niti Tito, a posebno Branko Mikulić, najviši politički moĆnik Bosne i Hercegovine tog vremena, očigledno nisu bili bezrezervno spremni dopustiti Mandžićevo hapšenje. Doduše, Mikulić se nije mogao oteti utisku o Pašaginom „nacionalističkom skretanju“ koje mu je servirao Mato Andrić. Takvom Mikulićevom utisku znatno je pridonio Rodoljub Čolaković, kako se to danas otkriva čitajući dijelove Čolakovićevog objavljenog (za 1971-1972) i neobjavljenog Dnevnika (za 1975). U zabilješkama koje je vodio otkrivamo svu žestinu Čolakovićeve ostrvljenosti na Mandžića zbog njegovog kritičkog preispitivanja krize partizanskog ustanka u istočnoj Bosni u drugojoj polovini 1941. i početkom 1942. godine. Mikuliću se, ipak, u vremenu kada republike preispituju svoje odnose u jugoslavenskoj federaciji i kada on istinski brani interese Bosne i Hercegovine i sa svojom generacijom mlađih bosanskih političara u potpunosti preuzima odgovornost za redefiniranje njenog nacionalnog i ekonomskog razvoja, naprosto nisu otvarali veliki politički sukobi unutar Bosne i Hercegovine. Partijsko vođstvo koje je Mikulić predvodio već se suočavalo sa unutrašnjim (republičkim) problemima: partijskom diferencijacijom sa Avdom Humom i Osmanom Karabegovićem, te neprihvatanjem nove (muslimanske) nacije od strane nekih intelektualaca muslimanske provenijencije (knjićevnika Meše Selimovića i Maka Dizdara, kao i profesora Esada Ćimića). Novi sukob sa Pašagom Mandžićem produbio bi nacionalno nepovjerenje unutar same Bosne i Hercegovine. Mikulić je zbog toga, bez obzira na „težinu“ (montiranih) policijskih nalaza Mate Andrića o Mandžićevom nacionalizmu, elegantno zaobišao njegovu odgovornost i prebacio je na njegove bliske prijatelje iz „tuzlanske grupe“. Povučena je optužba o Pašagi Mandžiću kao vođi „neprijateljske“ grupe i prebačena na Teufika Selimovića Buđonija.
Da je Mikulić bio presudan u poštedi Pašage Mandžića biva razumljivo ako se uzme u obzir da je Tito tada (1975) imao već 83 godine i da je njegovo zdravlje i mentalno stanje bilo narušeno. Njegovi saradnici iz najužeg jugoslovenskog političkog kruga, u kojem su se nalazili Stane Dolanc, Nikola Ljubičić, Branko Mikulić, Miloš Minić i Vidoje Žarković, kako kazuju neki Titovi savremenici, strogo su kontrolirali i Titu dozirali informacije, određujući čak i to - da li će i koga Tito primiti na razgovor i koliko će s njim ostati, sa kim će rukovati i sl. Sasvim je razumljivo da je informacije iz Bosne i Hercegovine Titu oblikovao i dozirao, pa time i utjecao na konačnu Titovu odluku, upravo Branko Mikulić!
Pritisak lokalnih i nekih od republičkih političkih struktura da se Mandžić ipak osudi, motiviran njihovim ambicijama dokazivanja partijske pravovjernosti, na kojima se u birokratiziranoj partiji moglo visoko napredovati, završen je tako kompromisom. U pokrenutom sudskom procesu na početku 1975. godine, Pašaga Mandžić je pošteđen zatvora, ali je isključen iz Saveza komunista i SUBNOR-a, javno ponižen, a godinu ranije (1974) skinut je i iz članstva u Savjetu Federacije. Umjesto Mandžića u Savjet Federacije tada je ušao slikar Ismet Mujezinović. Kao kolateralna šteta drakonski su stradali - pohapšeni i osuđeni na dugogodišnje kazne - pojedinci iz konstruisane „tuzlanske grupe“ – Salih Burek, Teufik Selimović Buđoni, Halid Čokić, Ahmo Delibegović, Fadil Čokić, Seniha Hodžić i Dušan Glamočanin.
Skrhan višegodišnjim javnim prozivanjem, policijskom torturom, ponižen na suđenju (iako se na njemu pojavio „samo“ kao primorani svjedok u optužbi naročito protiv Bureka i Buđonija) u junu 1975. godine – kada u hodniku ispred sudnice nije dobio čak ni drvenu stolicu za sjedenje nego je sjedio na hladnom betonskom stepeništu, na položenim stranicama novina „Oslobođenje“ – Mandžić je ubrzo umro. Tako je, zapravo, kako su isticali neki tumači ovog vremena, Pašaga natjeran u smrt. U zvaničnu verziju prirodne smrti Pašage Mandžića u Trećoj internoj klinici u Sarajevu u koju je odvezen 27. juna gotovo da niko ne vjeruje. U Tuzli su već tada kružile priče da je Mandžić, zapravo, ubijen od UDBE, za koju se i danas sumnja da je namjestila čitav slučaj. Na samoj sahrani, jedan od prisutnih i danas živih građana prisjeća se da je među povorkom prostrujala informacija od uha do uha da se Mandžić ubio. Čak i da nije sve tako bilo, Mandžić je u najmanju ruku umro od poniženja i muke upravo dan kasnije od izricanja osuđujućih presuda Suda u Tuzli dr. Salihu Bureku i ostalima iz „grupe“.
(DEPO Portal/ak)