Dižem čašu tuge ovog 18. juna Davorinu Popoviću, legendarnom Pimpeku, kojeg se sve više sjećamo kako se redaju godine njegovog odlaska. Ne mogu da vjerujem da je već prošlo 20 ljeta?!

I pitam se šta bi bilo da je on birvaktile postao gradonačelnik Sarajeva? A imao je sve predispozicije za to. Lijepo se prisjetiti tih dana kada smo lobirali za našeg Pjevača.

Davorin Popović bio je u demokratskoj zori devedestih najpopularniji na našim prostorima. Zašto onda tu slavu i ne iskoristiti, kako je to učinio, recimo, Ronald Regan. Bio je drugorazredni holivudski glumac, a Pimpek pjevač broj jedan. Skontali smo da bi najbolje bilo da se kandiduje za gradonačelnika Sarajeva, jer tada je bio simbol tog grada.

I umjesto da smo to činili polako, promišljeno, željeli smo sve na brzaka.

Na slici: Pavle Pavlović, Branko Vlačić, Davorin Popović, Petar Lukač i Veso Đorem

Žurili, potcjenujući značaj nacionalnih stranaka što su se budile i koje smo mi, uglavnom gradska raja, ismijavali. Bome, Pimpek se bio ufurao u novu ulogu. Čak je imao i tim savjetnika. Jedan od njih zakazivao je i specijalne sastanke. Kada sam pripremao prilog za politički magazin ondašnje TV Sarajevo, urednika Nedima Lončarevića, koji je danas u Parizu, Pjevačev spin doktor masirao je sa uputstvima šta se smije, a šta ne pitati budućeg gradonačelnika.

Preko poznate raje u Skupštini grada sredio sam da tog i tog dana kabinet prvog čovjeka Rajvosa bude slobodan za snimanje, te da velika vrata za specijalne goste na ulazu u zgradu budu otvorena. U stilu iskusnog političara, Pimpek je važno kročio kroz svečanu kapiju i lagano se uputio hodnicima Skupštine grada ka "svom budućem kabinetu". Veliko iskustvo sa scenskih nastupa pomoglo mu je da odlično odigra ulogu gradonačelnika. Bio je, što bi se reklo, kao izmišljen za duboku fotelju i luksuzni ured.

Razgovor smo vodili u tom maksuz prostoru i Pjevač je odgovarao bolje nego većina tadašnjih političara. Imao je viziju, bio otvoren za saradnju, prijedloge. Obećavao je novi, bogatiji život u gradu koji je već stenjao pod rastućim nacionalizmom u okolnim republikama ondašnje Jugoslavije.

Na kraju smo TV kameru postavili na veliki balkon, ili prozor (ne sjećam se više) što se nalazi iznad ulaza za VIP goste. Pogled se pružao prema parku, tada sa imenom Đure Đakovića, Miljacki i "Skenderiji". Pitao sam Davorina što bi rekao kada bi se na ovom prostoru njemu u čast okupile hiljade oduševljenih građana?

- Poručio bih raji da je sve ovo Pajina zajebancija. Šta će meni funkcija? Lova mi ne treba, slava također. Zar da žurim svaki dan na sastanke? Bolje mi je ovako polako, svaki dan s rajom.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)