Piše: Armin Čusto, mr. iur

(autor je predsjednik upravnog odbora AIPUB-a i član odjela za ustavno-pravna pitanja AIPUB-a)

Posljednje osvrt Farisa Vehabovića, sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, o nužnosti izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, govori nam na koji način bi Bosna i Hercegovina morala mijenjati svoj ustav, kao i na kojim principima se mora zasnivati. Po općoj definiciji, ustav predstavlja temeljni pravni akt jedne države, gdje svi drugi akti moraju biti u skladu sa ustavom.

Prema stavu AIPUB-a, uzrok čestih neusklađenosti propisa u Bosni i Hercegovini sa Ustavom Bosne i Hercegovine leži u složenosti državnog uređenja, što se mora ispraviti. Ovo  iz razloga, što je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U članu 2. Ustava BIH, regulirana su ljudska prava uz obavezu države Bosne i Hercegovine i entiteta da osiguraju najveći stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, pri čemu je određeno da sve osobe unutar područja države Bosne i Hercegovine uživaju sljedeća prava i slobode: pravo na život, pravo na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili potčinjenosti ili da obavlja prisilni ili obavezni rad, prava na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na pošteno suđenje u građanskim i krivičnim predmetima, te druga prava u vezi s krivičnim postupcima, pravo na privatni i porodični život, dom i poštu, slobodu mišljenja, savjesti i vjere, slobodu izražavanja, slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, pravo na zaključenje braka te osnivanje porodice,pravo na imovinu, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Istim članom je regulirano da sudovi, ustanove, organi vlasti kao i posredni organi kojima upravljaju entiteti ili se istima upravlja unutar entiteta, imaju obavezu poštivanja i zaštite ljudskih prava normiranih Ustava BiH.

U pogledu primjene Konvencijeu ustavno-pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, njen status je određen članom 2. stav 2. Ustava BIH, gdje je nomirano da se prava i slobode određeni u Konvenciji i njenim dodatnim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonima. S obzirom na način donošenja UBiH, koji ima karakter oktroriranog ustava jer nije donesen od strane zakonodavnih tijela Bosne i Hercegovine, ustavni sistem BiH ima još jednu specifičnost koja se ogleda u primjeni Konvencije.

Konvencija u ustavno pravnom sistemu Bosne i Hercegovine ima karakter ustavnog principa, i po svojoj pravnoj snazi je iznad ustava BiH. Ustavni princip Konvencije podrazumijeva da ona ima supermaciju na ustavne i zakonske propise u Bosni i Hercegovinu, uz obavezu države Bosne i Hercegovine da svoje propise uskladi sa odredbama Konvencije.

Uzimajući u obzir gore navedeno, u kojem je prikazan značaj Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, buduće ustavne reforme se moraju zasnivati na normama koje su sadržane u duhu EKLJP, ali i sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je odlučivao o povredama prava iz Konvencije od strane države Bosne i Heregovine. Evropski sud za ljudska prava utvrdio  je niz povreda prava i sloboda  od strane države Bosne i Hercegovine, u kojem je jasno naznačeno da država Bosna i Hercegovina, svojim propisima onemogućava jednako uživanje prava i sloboda.  U bosanskohercegovačkim prilikama, to je zbog odnosa etničkog poimanja i uživanja prava i sloboda u odnosnu na poimanje i značenje koje bi trebalo primjenjivati, a to je građanski koncpet društva.  

U Bosni i Hercegovini uživanje i ostvarenje određenih prava i sloboda limitirano je pripadnošću građanina jednom od naroda, kao što je npr. kandidovanje na izborima, gdje Bošnjak ne može biti kandidat za člana  Predsjedništva Bosne i Hercegovine ukoliko dolazi sa teritorija Republike Srpske (Predmet: Ilijaz Pilav) ili Predmet Sejdić&Finci, u kojem je istima onemogućeno kandidovanje za poziciju člana predsjedništva jer ne dolaze iz reda konstitutivnih naroda. Dalji primjeri kršenja prava i sloboda u Bosni i Hercegovinim mogu se objasniti kro zapošljavanje u javnom sektoru, gdje su pozicije za radna mjesta podijeljena po etničkoj strukturi, zavisno od popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. To u praksi bi značilo da određeni pojedinac ne može se prijaviti na konkurs, ukoliko je ta pozicija unaprijed rezervisana za osobu iz određenog naroda. Radi se od flangratnom kršenju prava na jednakost, koje za sobom povlači pitanje prava na rad, jer Bosna i Hercegovina svojim propisima onemogućila jednako tretiranje svih osoba.

Upravo iz navedenih razloga, Akademska inicijativa za promjenu ustavnog uređenja u Bosni i Hercegovini – AIPUB je u svom Memorandumu od 28.12.2020. god.  iskazala potrebu  da Bosna i Hercegovina, svoje ustavno uređenje mora zasnivati na građanskom konceptu uređenja države.  Građanski koncept ne isključuje narod kao kolektivitet, već omogućava jednako tretiranja svih osoba u sistemu, bez obzira na njegovu etničku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Navedeni koncept podrazumijeva jednako tretiranje svakog  građanina, jer svaki građanin se rađa slobodan sa jednakim pravima i slobodama,  koja mu pripadaju. Instrumenat ostvarenja i zaštite prava i sloboda nalazi se na odnosnoj državi, koja kroz svoje okvire mora napraviti mehanizam djelotvorne zaštite prava i sloboda, jer u suprotnom to predstavlja „porobljavaje čovjeka“ kao jedinke.  

Međutim, iluzorno je očekivati da će se sve gore navedene vrijednosti, koje su u skladu sa evropskim standardima, moći implementirati kroz prostu modifikaciju dejtonskog ustava, a da se pri tome zadrži postojeće teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine. Uzročno-posljedično, nameće se potreba teritorijalne reorganizacije Bosne i Hercegovine. AIPUB je u svom Memorandumu predložio regionalizaciju Bosne i Hercegovine u četiri multi-etničke regije (Sarajevska, Tuzlanska, Mostarska i Banjalučka). Ove regije bi imale autonomiju odlučivanja po pitanjima lokalnog karaktera, ali bi se podjela nadležnosti  regija i države pažljivo balansirala kako se regije ne bi mogle pretvoriti u samovoljne entitete u kojima prevlast ima jedan narod, kao i da se država ne bi mogla miješati u lokalnu samoupravu koja nije od izričitog državnog interesa.

Praksa u Bosni i Hercegovini je pokazala da zvanične političke elite, svjesno „guraju“ građane u „političke torove“, zavisno o kojoj politici se radi, odnosno koji je predznak u pitanju. Koncepet građanskog uređenja države podrazumijeva i shvatanje države koja se mora uspostaviti na principu vladavine prava, gdje je građanin nosilac suvereniteta, a to je moguće ostvariti samo donošenjem novog ustava koji je u skladu sa evropskim standardima. Osnovne principe na kojima bi se trebao temeljiti novi ustav, AIPUB je iskazao kroz svoje prijedloge u okviru Memoranduma.

Neophodno je takođe podvući, da se paralelno moraju revidirati i instrumenti prisilne primjene novog ustava kroz uspostavu efikasnog pravosuđa, izmjene krivičnog zakona i drugih propisa, inače bi donošenje bilo kakvog novog ustava bilo besmisleno.

(DEPO PORTAL/ad)