Tekst da je zabranjeno plivanje ženama u brukiniju u više hotela u Neumu izazvao je veliku pažnju javnosti. Polemika se već danima vodi, a Elvira Muftić-Velić, osoba koja je bila i povod za objavu teksta javno se oglasila, nakon što je pročitala komentare i polemiku koja je nastala. 

Tekst prenosimo u cijelosti.

"Ugledah da su mnogi portali prenijeli Patrijin tekst o "zabrani" kupanja u burkiniju. No, na jednom portalu nepoznata burkinijašica izazvala je veoma ostrašćenu polemiku među komentatorima. 

Našlo se tu i vjernika i nevjernika koji se sablažnjavaju nad činjenicom da bi se neka žena u burkiniju uopće negdje kupala, a pogotovo da bi se kupala na javnim bazenima. Uočila sam također i dosta komentara u kojima pojedinci podržavaju pravo na ovu vrstu izbora. 

Međutim, glas razuma uvijek biva nadglasan izjašnjavanjima koja se zasnivaju na velikim predrasudama, a nerijetko i na ksenofobiji ili tome slično. No, danas svako od nas, bez obzira šta mislio ili ne mislio, može javno iznositi svoje stavove. Ti stavovi se, nerijetko tendenciozno, modeliraju posredstvom medija. Mislim da je N. Portman, ali nisam sigurna pošto tekst pišem na odmoru kazao da: "Što je nekada bila batina za podanike danas su mediji".

A batinom se skoro svaki stav može nametnuti. Kako već napomenuh sporni portal je u naslovu postavio pitanje: "Da Ii se žene u burkinijima mogu kupati na javnim bazenima". Nisam bila zapanjena, jer ništa novo mi nisu kazali takvim načinom poticanja javnog mnijenja na predrasude o pokrivenim ženama, ali sam istog trenutka bila odlučna da mi takav jedan medij, zajedno sa svojim vjernim čitateljima, ne može i neće odlučivati o tome šta mogu i šta ne mogu kao žena legalista. 

Nažalost, nisam napravila skrinšot teksta, što mi je iznimno žao, ali sam međuvremenu na Facebooku napisala jedan post u kome sam najavila jednu drugačiju priču o kupanju žena u burkiniju u hotelu Grand.

Nakon toga naslov je preinačen. Nisam sigurna da je moj post tome bio povod. I ne bih voljela da jeste. Zašto? Zato što bi to značilo da nikog od onih koji bi trebali voditi računa o pravima žena kao i onih koji bi posebno trebali voditi računa o pravima pokrivenih žena nije reagovao. 

Znači, dati portal je samim naslovom teksta, kojeg su prenijeli, pokrenuo jezivu raspravu o tome šta jedna pokrivena žena smije, a šta ne smije, a do sada niko ništa o tome nije napisao u svrhu zaštite ljudskih prava.

Pa evo čak da takvog naslova nije ni bilo, da sam ga ja usnila, čudno mi je da se niko nije oglasio zbog same činjenice da su mediji prenijeli vijest da negdje prikrivenim ženama možda uskraćuju njihova ljudska prava. Stoga želim svoj stav da iznesem želeći njime ukazati da se takvim polemisanjem u medijima i sličnim postupcima nanosi nesaglediva nepravda našem društvu, a posebno ženama, oko kojih vjerni čitaoci, mislim na one čitaoce koji su već pothranjeni određenim oblikom mržnje i prezira prema pokrivenim ženama, datog portala polemišu a da vjerujem ni sami ne znaju da su njihovi stavovi mahom produkt određenih vrsta medija.

U tome i jeste moć medija, ponavljam. Stoga želim da se čuje i moj glas, mnogo manje zbog mene, a mnogo više zbog mnoštva žena koje svakodnevno bivaju predmetom omalovažavanja a nerijetko i diskriminacije i čijim bi ponašanjem svi redom uredovali. 

Nažalost, nije nikakav skandal u našem društvu da mediji umjesto da štite ranjive skupine oni još više doprinose njihovoj ranjivosti. Žene su u našem društvu, nažalost, još uvijek veoma ranjiva skupina. Žene koje nose hidžab, maramu, turban i tako dalje su ranjiva skupina na kvadrat. Nemojte molim vas, shvatiti da žene s maramom ili žene koje slijede neke druge filozofije u odijevanju stavljam u ulogu žrtve, mada među svim ženama ima mnogo i takvih. 

Ne! Želim samo da istaknem da smo još daleko od jednakosti spolova, koju ne smijemo prestati zagovarati i poticati. A sad kako je došlo do toga da Patria objavi tekst o zabrani kupanja ženama koje nose burkini? Veoma jednostavno. Na putu za Neum slučajno me je kontaktirala prijateljica koja je novinarka Patrije. U razgovoru smo se dotakle mog smještaja u Neumu i činjenice da sam morala odustati od dva hotela jer u njima ne bih mogla koristiti bazen, koji mi je iz hiljadu i jednog razloga bio neophodan. 

Usput sam joj kazala ukoliko mi je negdje uskraćena mogućnost korištenja bazena vjerujem da samim tim nisam poželjna ni u cijelom hotelu. Meni je tu informaciju za jedan hotel prenijela vlasnica turističke agencije iz Sarajeva a za zabranu u drugom sam saznala u putu prema Neumu te sam usput otkazala rezervaciju. Iako često objavljujemo postove na Facebooku o tome nisam ni riječi napisala a pogotovo ne bih pisala ružno o nečemu o čemu nisam imala dostatnih informacija.

Ovo je ipak izrazito osjetljiva tema i njome se mogu, ukoliko se postavi tendenciozno, izazvati velike negativne reperkusije. Prijateljici iz Patrije sam zaboravila spomenuti da uopće nisam razmišljala o tome da bih mogla naići na taj problem jer sam prije dvije godine u Brelima bila veoma ljubazno primljena u jednom renomiranom, ali doduše znatno manjem objektu sa bazenom. 

U istom su osim nas uglavnom gosti bili stranci i veoma je teško bilo dobiti rezervaciju. Kada sam u telefonskom razgovoru spomenula da nosim burkini sagovornica mi je kazala da će im biti zadovoljstvo da nas ugoste. Ista je svakodnevno koristila priliku da posjeti bazen kada sam bila tu i ćaska sa mnom o različitim temama. 

Jedna od njih su bile i predrasude. Priznala mi je da ih je ona razbila studirajući u Sarajevu. Međutim, kod prijateljice novinarke je proradio novinarski damar i ona je za portal na kojem radi napravila priču koju je veoma korektno iznijela. Istu sam podijelila na ličnom profilu na kojem se nije našao niti jedan ostrašćen komentar mada je u svakom komentaru izraženo negodovanje. 

Nije nam se dopalo obrazloženje iz Granda u kojem se kazalo da nam je zabranjeno kupanje iz higijenskih i sigurnosnih razloga. Svojim stavom, zapravo navedenim razlozima, naveli su me da spekulišem kako se ovdje radi o drugoj vrsti strahova o sigurnosti i drugoj vrsti higijene. 

No, nisam podlegla težnji za spekulisanjem, koja je u osnovi prirođena svakom čovjeku. Pošto sam željela napisati članak o diskriminaciji žena, žena sa maramom, mogla sam to uraditi samo ako do kraja istražim ovaj problem. Da bih bila u potpunosti korektna otišli smo u hotel Grand. Od samog ulaska na recepciju pa do izlaska iz hotela prema nama su se ponašali kao da smo iz Windzor-a a ja kao da sam kraljica Elizabeta.

Za nas dvije pripravili su posebnu piletinu koja nije bila ni na jednom meniju, jer ne jedemo gluten. Okoristila sam se prilikom da osoblje, sve redom, intervjuišem da li bih se mogla kupati u njihovim bazenima iako nosim burkini. Svako od njih mi je u nevjerici odgovarao zar bi to trebalo biti upitno i da se tu radi o vjerskom uvjerenju koje se mora poštovati te da bi sve drugo bila sušta diskriminacija. 

Najljubazniji od svog osoblja čak mi je kazao da je, dok je on prije dvije sedmice bio dežurni na ulazu u bazen, bazen koristila strankinja koja je nosila burkini. Na polasku iz hotela isto pitanje sam postavila damama na recepciji. 

Dvije od njih su reagovale na isti način kao i svi konobari i šefovi u sali. Pitala sam ih kako onda da je odgovor na novinarski upit bio suprotan. Nakon toga su one zovnule jednu ozbiljniju gospođu iz uprave. Eh, ona je već imala malo drugačiji ton. Međutim i sa njom je konverzacija tekla veoma ugodno. Kazala mi da je ona ta koja je odgovorila na novinarski upit i da su do takvog stava došli na osnovu primjedbi gostiju koji se ne žele kupiti pored osoba koje se kupaju u odjeći.

U toku razgovora otvorile smo mnoge teme te mi je rekla da je sutra obavezno ponovo kontaktiram. Šta ću kad volim da uspostavljam bilateralne odnose? Nazvala sam po dogovoru. 
Gospodin, čije ime ne bih navodila jer nisam pitala za dozvolu, mi je ljubazno kazao da nikada sa bazena nisu vratili niti jednu ženu, gošću hotela, kako god da je bila odjevena. Nažalost, zbog nekih vrsta kostima, koji izrazito podsjećaju na svakodnevnu odjeću imali su loše reakcije drugih gostiju.

Istu priču mi je ponovila jako ljubazna recepcionarka u welnesu koja je za moj kostim kazala da se jasno uočava da mu je namjena specijalizirana. Danas su me zamolili da budem njihova gošća i da na račun kuće koristim usluge njihovog hotela u velnesu. Iako je moja neumska avantura krenula sa zabrinjavajućim informacijama završava se jednim neopisivo lijepim osjećajem mira i zadovoljstva. I, ne samo zbog Granda već zbog ukupnog dojma kojeg sam još jednom stekla o Neumljanima. 

A najviše sam im zahvala na tome što su me postakli da uzmem jedno od prava koje mi pripada. Jer prava su ta koja se uzimaju a ne daju na zlatnom pladnju. Jedino sam tužna što nisu imali više gostiju. Tek na polasku priznala sam da je sve u svrhu istraživanja poštivanja ljudskih prava.

Edit: Čvrsto vjerujem da će i portal koji je je najviše doprinio mom pisanju i još jednom divnom iskustvu biti dovoljno korektan da ako ništa prenese ovaj moj tekst. Naravno velika hvala mojoj prijateljici i Patriji koji su reagovali u svrhu zaštite prava žena.

(DEPO PORTAL/dg)