Protekla subota bila je rezervirana za čaše sjećanja. Kupice istovremeno podižemo u Puli, Zagrebu i Nizozemskoj. Nazdravićemo doprinosu velikoj obljetnici festivala, koji je poslije dramatične korona pauze, po 65. put, privukao stotine miliona gledatelja. Sjetit će se Boro Vučković, Dragan Balić i moja malenkost da smo bili na vrhu piramide najsvjetlijih trenutaka glazbenog nadmetanja što je opsjenu zajedničkog duha Europe na tren donio u zagrebački Lisinski.

Poslije Tota Cutugnoa i njegove 'Insieme', kojom nas je tako zavodljivo uveo u jedinstveni Stari kontinent, tih dana kao da smo zaboravljali na prijeteće zveckanje oružjem što se polagano približavalo s Gazimestana pod komandom zapjenušanog Miloševića...

Boro Vučković, novinar ondašnje TV Zagreb, do prije koju godinu i savjetnik predsjednika Stjepana Mesića, Dragan Balić, dokazani žurnalista te televizije, naravni zagrebački dečkec i ja, izdanak sarajevskog ćevapa, somuna i asfalta, susreli smo se prvi put pod palicom legendarnog urednika Silvija Huma u Zadru. Grad košarke, Krešimira Ćosića, Tomislava Ivčića, postao je te 1990. godine medijski glazbeni centar posljednje Jugoslavije. Do tada su se predstavnici zajedničke zemlje za eurovizijska nadmetanja birali samo u republičkim i pokrajinskim centrima. Manje sredine, sa izuzetkom Opatije, nisu imale šanse da ugoste i onda najgledanije televizijske priredbe.

Um koji je imao Hum zamislio je da u novinarskoj službi, ili Pressu, objedini, što bi se reklo, žurnalističke kadrove koji su se već iskazivali na ovakvim projektima. U mom slučaju presudilo je, možda, dugogodišnje iskustvo na sličnim poslovima oko čuvenog Šlagera sezone, koji je neko vrijeme bio jedna od najboljih jugoslovenskih smotri vedrih nota. Posebno u razdobolju ekspanzije sarajevske pop-škole.

Kolege i tehničko osoblje ondašnje Televizije Zagreb imali su jedinstvenu priliku da se u roku od nekoliko mjeseci iskažu na najzahtjevnijim zadaćama. Trebalo je u ožujku/martu otpjevati u dvorani Jazine i dva mjeseca kasnije, petog svibnja/maja, u Lisinskom. Lijepa naša je u tih 60 i nešto dana 1990. bila jedina federativna socijalistička republika od Vardara pa do Triglava u kojoj je umjesto straha i tenzija od nadolazećeg sukoba vladala muzika. Dok su u drugim dijelovima Jugoslavije prijetili osvetama i kosovskim bojevima, Hrvatska, odnosno njena radio i televizija pokušale su Europi i svijetu poslati sliku još jednog sretnog domaćina najvećeg lakoglazbenog nadmetanja. Baš kao što su to ovih dana činili iz Rotterdama i Holandije.

U Zadar sam krenuo posebno radostan, jer sam očekivao da će skladatelj Rajko Dujmić ispuniti obećanje iz Novog Sada 1989. godine. Pobijedio sam ga u opkladi isto kao i ranih sedamdesetih u nekadašnjem zagrebačkom popularnom Mađarskom restoranu. Pripremao sam tada rubriku Skriveno pero o Novim fosilima za zagrebački tjednik Studio. Slobodan Momčilović Moka, legendarni osnivač tog banda i bubnjar skupine, važno me uvjeravao da sam mala maca u savladavanju vinskih gutljaja prema Rajku Dujmiću, koji je imao nadimak Lima, ili šatrovački Mali. Da ga je zaista zaslužio skužio sam nakon nekoliko butelja, kada sam ga morao pažljivo iznositi iz lokala.

Elem, na Petrovaradinskoj tvrđavi, uz zvuke tamburaša Janike Balaža, progonizirao sam čvrstu pobjedu do tada nepoznata grupe Riva iz Zadra. Emilija Kokić i momci izvodili su Dujmićevu pjesmu 'Rock me, baby'. Bila je to žestoka numera koja je morala proći ne samo domaće okvire nego i internacionalne. Lima je ovog puta u velikom stilu pogodio u sridu glazbenog trenda koji je tada vladao Europom i njenim najvećim festivalom.

Poslije napornih proba u Jazinama i pravom invazijom predstavnika sedme sile, Boro, Dragan i ja, uspijevali smo ,dakako i uz pomoć Dujmića dati oduška stresnom tempu. Zadarske kale i birtije male bile su za smiraj duša koje je sve više obuhvatao nemir zbivanja na ostalim jugoslovenskim prostorima. Već po ponašanju nekih kolega sa istoka ondašnje zajedničke zemlje, kao da smo osjećali da više nikada neće biti kao prije. Kad se samo sjetim ranijih jugoslovenskih nadmetanja za predstavnika na Euroviziji. Bio sam na desetak njih od Prištine do Ljubljane. Nikada i nigdje se nisam osjećao strancem. A u Zadru kao da su me gledali neki drugi ljudi što su još uvijek imali ista lica, ali totalno drukčija ponašanja, rezoniranja. Politika je polako počela da dijeli i žurnaliste koji su do tada najviše brinuli o tome kakvu haljinicu ili suknjicu imaju Neda, Tereza, Lepa Brena, Slađana Milošević...

Ipak, kada se u trećoj večeri marta 1990. rodila jedna nova zvijezda, kao da sam zaboravio na tamne oblake što sve zlokobnije prekrivaju estradno nebo. Pojavila se Tatjana Matejaš Tajči i ono 'Hajde da ludujemo' mog prijatelja i zemljaka Zrinka Tutića.

Pomislio sam - evo još jednog hita kojim možemo parirati Europi. Možda nas na domaćem terenu, na sceni zagrebačke dvorane Lisinski, plavokosi djevojčurak ponovo povede da ludujemo kao što smo to činili godinu dana ranije u švicarskom Lausanne kada je trijumfovala Riva.

... Samo dva mjeseca poslije Zadra, ili dan nakon jubilarne desetogodišnjice Titove smrti, u Zagrebu je svibanj bio najmanje lijepi mjesec proljeća. Dolazak je otkazalo nekoliko stalnih novinarskih pratilaca ovih manifestacija. Pretpostavljate već iz kojih dijelova bivše nam zemlje. Godinu-dvije poslije zapanjio sam se kako im je nekada glazbeni rječnik postao militantni i kako su umjesto reklamiranja i pumpanja hitova napucavali javnost iz svojih republika na neke nove igre koje nimalo nisu bile estradne i zabavljačke.

U Zagrebu je naša novinarska ekipa u časovima slobodnih aktivnosti i u stilu razvijajućih zbivanja u široj nam domovini dobila jednog jedinog komandanta, generala Dragu Diklića, koji nam je umjesto one njegove 'Još samo večeras ruku mi daj', izdavao zapovjedi, uz pomoć ađutanta, mladog majora, novinara Damira Strugara. Eh, da su sve vojske primale takve komande, gdje bi nam bio kraj. Dakle, išlo je to ovako. General Diklić bi uzvikivao – Što je život? Mi smo zborno, vojnički odgovarali – Jednokratna pojava! A, general Diklić bi nastavljao – Je li to razlog da ne popijemo?! Uzvraćali bi sa gromkim – Nije!

Na do tada najbolje organiziranom eurovizijskom spektaklu pobijedio je, ponavljam, Tota Cutugno. Dok je on pjevao o ujedinjenoj Europi, tužno smo moje kolege Vučković, Balić, Strugar i ja podizali čašice predosjećajući da se jedna zemlja uz najbolje moguće organiziranu međunarodnu priredbu raspada na nikada, uvjeravali su me, prirodno prirasle sastavne dijelove.

Sjećam se da sam u pauzi generalne probe u stilu crnog humora dobacivao Tadeju Hrušovaru, vođi tada poznate slovenske skupine, da imaju najadekvatnije ime prema razvoju situacije u Jugoslaviji devedesetih godina.

Hrušovarova grupa se zvala – pepel in kri. Pepeo i krv!
                                                                                               

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala

(DEPO PORTAL/md)