Josip Broz Tito umro je na današnji dan prije 41 godinu, a Index.hr u suradnji s YugoPapirom donosi tekst o njegovim najtežim i najdražim trenucima, prema vlastitim riječima.
"Ja mislim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život."
(Izjava na sudu, na takozvanom bombaškom procesu, Zagreb, 7. studenog 1928. godine)
"Ne bi se moglo govoriti o jednom trenutku jer ih je bilo mnogo, i lijepih i teških. Naveo bih samo neke koji su se najviše zadržali u mom pamćenju. Tu prije svega dolazi ono vrijeme kad sam bio u Rusiji u doba Revolucije, kad sam vidio pobjedu Revolucije, pobjedu radničke klase. To me zaista silno oduševilo i to nikad ne mogu zaboraviti.
Drugi takav trenutak bio je kad smo pobijedili u ovom ratu, a naročito kad sam prvi put došao u Beograd i kad smo poslije toga nastavili goniti neprijatelja na srijemskom frontu i dalje.
Podrazumijeva se da je bilo i mnogih drugih lijepih trenutaka.
Teških trenutaka, međutim, bilo je više nego lijepih. Bilo ih je čak i vrlo teških. Ja neću govoriti o svom teškom životu do Prvog svjetskog rata, a za vrijeme njega morao sam 13 mjeseci nepokretan ležati u bolnici i zatim raditi kao zarobljenik. Nije to bilo lako. Ja ću govoriti o teškim danima u životu, a ne o trenutnim teškoćama, kojih je mnogo bilo.
Teško mi je bilo, na primjer, kad sam vidio da naša Partija, 1937. godine, stoji pred raspuštanjem, to jest kada ju je Kominterna htjela raspustiti. Teško mi je bilo kad sam vidio da su frakcijske borbe dovele Partiju zaista do ruba njene propasti. Bili su to teški trenuci. Treba spomenuti i one koje sam proživljavao u Moskvi, u vrijeme kad sam radio na tome da se sačuva naša Partija i da se likvidira frakcijska borba, pri čemu sam trebao prebroditi i teškoće koje sam imao s raznih strana. To su najistaknutiji teški trenuci.
Razumije se, bilo je teških trenutaka i tijekom rata. I to ne malo. Najteže mi je uvijek bilo kad se tijekom neprijateljskih ofenziva i teških borbi radilo o spašavanju ranjenika. Težak mi je trenutak bio 1941. godine na Zlatiboru, kad smo morali ostaviti 300 ranjenika, koje su Nijemci poslije pobili. Mi tada nismo mogli sve evakuirati. Nismo za to imali mogućnosti, ni vremena, ni sredstava.
Isto tako, teško mi je bilo i u četvrtoj ofenzivi, kad sam gledao kako ljudi naprosto umiru na putu od iscrpljenosti.
Teško mi je bilo i u petoj ofenzivi, naročito kad sam vidio da nećemo moći spasiti sve ranjenike. To su teški trenuci koji su se najdublje urezali u moje pamćenje. Mislim da nije potrebno nabrajati ih jer i ovo je dosta. Inače, kad bih počeo razmišljati, sjetio bih se još mnogo teških trenutaka. Čitav život je bio veoma težak...
Bio sam kao partijski radnik osuđen u staroj Jugoslaviji na šest godina robije, pa sam u zatvoru iskoristio vrijeme do maksimuma. Ja i mnogi drugovi, koji su bili sa mnom, radili smo po petnaest sati dnevno. Tu sam najviše učio.
Podrazumijeva se da sam i za vrijeme boravka u Moskvi, kad sam radio u Kominterni, nastojao proširiti svoje obrazovanje. Imao sam tamo dovoljno mogućnosti za to, i knjiga i drugog. To su bile dvije škole. Robija je zapravo za mnoge naše ljude bila sveučilište. Osim toga, bila je tu i životna škola kroz koju smo prolazili. Imao sam tada za sobom već dugi niz godina neprekidne borbe i rada. Morao sam učiti da bih mogao odgovoriti dužnostima koje sam imao...
U slobodnim satima i ja vrlo često gledam filmove. Vrlo rado gledam dobre filmove, ali se često događa da napustim film koji je bez sadržaja i koji zato ne mogu gledati...
Ja vrlo rado gledam naše filmove, radije nego strane. Podrazumijeva se da imam izvjesne primjedbe, ali ne u cjelini. Ponavljam da se kvaliteta našeg filma popravila u pogledu sadržaja, pa i u pogledu glume...
Djeci ne treba držati neke duge referate, nego im treba pričati korisne i zanimljive priče, na primjer, o životu i borbi naših omladinaca i o mnogo čemu drugom. Materijala za ovakve priče ima kod nas dosta i djeca će to vrlo rado slušati. Ja se sjećam što je na mene djelovalo kad sam bio dijete. Volio sam čitati knjige u kojima su prikazivani neki mladić ili dijete s pozitivnim crtama koji čine neke podvige. To je vječito ostalo u mom pamćenju i djelovalo na mene, pa sam želio i ja biti takav...
Kod nas nema sukoba generacija jer je čitav naš razvoj toliko dinamičan da vuče omladinu. Bilo bi sukoba kad bismo stagnirali, kad omladina ne bi imala svoju perspektivu. Ali, kad omladina vidi stalan progres, kad vidi kako se neprekidno i dinamično razvija čitav život, kad vidi za sebe perspektivu, onda ne može biti nikakvog sukoba. Tu može biti samo prirodnog nastavka - jedni odlaze, a na njihovo mjesto dolaze drugi - i zato treba učiti omladinu da nas može zamijeniti."
(Iz intervjua listu Mladost, 22. svibnja 1957.)
Nastavak teksta čitajte ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)