Žao mi je, zauvijek je otišao komšija koji nije skidao klompe. Iznenada, nakon sedmicu dana korone. Baš u ovaj vakat kada sam htio da mu pokažem koliko sam u toj igri sa zastavama napredovao, fakat.

Neće više biti kako je bilo. A, evo šta zauvijek ostaje u sjećanju.

Uvijek sam pokušavao ne isticati manjinsku različitost. Isto kao u šeheru. Kada čaršija ramazani, ne zalazi po ćevabdžinicama i aščinicama. Lijepo sam, dakle, objesio novu NL-trobojnicu, pod kojom već godinama služim, na pola koplja i oprezno čekao kada će ponoć. Ovog puta me k’o fol ljubazni komšija neće uhvatiti na djelu. Lani je pokucao ranom zorom i uz usiljeni osmijeh primijetio:

- Gospodine, osvanuo je peti maj, a vaša zastava je još na pola koplja.

Kada je prošao i taj dan uzdignutog barjaka, ponovo se pojavio na vratima.

- Poštovani susjede, danas je šesti maj. Sprema se kiša, a vi kao da ste zaboravili na zastavu. Treba je sačuvati za narednu godinu.

Onda me propitivao znam li zašto vlag (zastava) četvrtog maja visi na pola, a dan poslije na vrhu koplja.
Zato sam lani  preuzeo igru u svoje ruke. Nestrpljivo sam, poslije 14 sati, očekivao kada će opet, kao one naše mahalske tračare, zavirivati po tuđim pendžerima. Pojavio se koji minut pred 15 sati. Nije moglo bolje! Izašao sam pred vrata i stao pored na pola spuštene mile trobojnice. Ukočen kao vojnik na počasnoj straži zagledao sam se negdje u daljinu, ploveći desetljećima brzo u bolju prošlost. Krajičkom oka zapazio sam njegovu zbunjenost. I on je stao kao ukopan. Potrajalo je to koji minut.

- Na lijep način odajete poštu ratnim stradalnicima - oduševljeno će.

Tiho zahvaljujem, pokazujući da sam još pod utiskom osjećaja koji su me prožimali.

- Stajali ste mirno i za holandske vojnike što su služili u vašoj zemlji?
- Naravno, posebno za one koji su štitili Srebrenicu.
- Srećom, nije ih puno poginulo, ako se tako može reći, kada se zna koliko je rat kod vas bio nemilosrdan.
- Plavih šljemova nije, jer su se klonili okršaja, ali je zato puno, puno civila koji nisu imali ni oružje ni šljemove. Vojnici sa oznakama UN-a trebali su garantovati njihovu bezbijednost.
- Bilo je to teško u žestokom građanskom ratu.

Već mi je počeo vaditi živce. Pitao sam se ima li smisla ponovo objašnjavati kako je sve zapravo bilo i kako je počelo. Činio sam to svih prošlih godina, očito uzalud. I uvijek dobijao začuđeni odgovor:

- Pa zar nisu Srbi išli protiv muslimana i Hrvata, a ovi ratovali i međusobno i protiv Srba?!

Bolje mi je da ovo prečujem. Da sam krenuo dalje, onda bi slijedilo pobjedonosno:

- Spisak zatvorenika u obližnjem Scheveningenu najbolje je kazivao da su se zločini vršili u ime nacija i religija.

Ovog puta kao da ga je još nešto kopkalo.

- Nego, jeste li i vi zato da se svakog četvrtog maja pomisli i na njemačke vojnike poginule na ovim prostorima – pita on dalje.

- Teško mi je odgovoriti. Nisam bio ovdje kada su vas napadali. Neprijatelj je, ipak, neprijatelj.

- Ali čovjek je, ipak, čovjek - poetski će komšija.

- Čovjek ne čini zločine - uzvraćam.

- Mnogi su bili natjerani u rat. Isto kao kod vas.

- Kada pomislim na one zbog kojih sam ovdje, nema šanse da im oprostim.

- Pa ne možete tako dovijeka. Jednom mora doći kraj, pomirenje.

- I ja sam tako mislio prije nekoliko desetljeća. Ali, naše područje nije kao vaše. Kada se jednom zarati, onda to ne prestaje. Ponekad imamo primirja, ali samo da nove generacije nahranimo mržnjom i da očistimo oružje.

- Sami to sebi činite...

- Dragi komšija, znate vi dobro, kao i ja, da ništa ne dolazi samo. Uvijek nešto treba da ga pokrene. Prokletstvo naših naroda je posljedica pohoda davnih i skorašnjih osvajača, okupatora. Svaki od njih je zauvijek ostavio sjeme razdora na tlu našeg zajedničkog bitisanja. Kao, recimo, i vi u bivšim vam kolonijama.

- Ali mi vam pomažemo. Primili smo vas kada vam je bilo najteže.

- Na tome vam iskreno hvala. Bio bih najsretniji da nas nijedna država nije trebala primiti. Znate li kakvu smo mi zemlju morali napustiti?!

- Kako da ne, bio sam u Puli i Portorožu. Imate divno plavo i toplo more.

- To vam je Hrvatska i Slovenija, sada druge države. Mi smo iz Bosne i Hercegovine.

- Dobro, sve je to bila jedna država dok je vama vladao onaj komunistički diktator Tito... Davno je to bilo, hvala Bogu, nego obilježavate li i vi 4. maj sa spuštenom zastavom?

- Da, gotovo 40 godina. U početku je bilo propisano, kao kod vas, a sad to čini ko želi.

- Čudno, a slavite li pobjedu nad fašizmom, kao mi 5. maja, kada podižemo zastave na vrh jarbola?

- Kod nas se to slavilo 9. maja.

- Kako slavilo?

- Fašizam kod nas, a sve više i u ostatku Evrope, kao da nije pobijeđen. Umjesto da slavim, ja sve više žalim.

- A taj 4. maj? Prvo je bilo obavezno, a sada kako ko. Je li vi to, gospodine Paul, obilježavate?

- Redovno i uvijek stanem mirno u 15 sati i pet minuta.

- Zapazio sam to kada sam prolazio i upravo bilo je nešto poslije 15 sati. Zašto baš tada?

- 4. Maja, 1980 godine, umro je Josip Broz Tito. Tačno u 15 sati i pet minuta!

Pogledao me sa strahom i prezirom. Odjurio je bez pozdrava, a taman sam htio da mu kažem kako je jedan holandski sud donio odluku o zabrani zvaničnih obilazaka grobova njemačkih vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu na području Kraljevine Holandije.

I u ovoj novoj zemlji mog života doznajem kako je teško opraštati i zaboravljati, baš kao i na našem Zapadnom Balkanu. Pitam se koliko je vremena za to potrebno?

…Ponovo ću ovog 4. maja objesiti zastavu na pola koplja. I stajati mirno pod jarbolom u 15 sati i pet minuta. Misliću na Tita i komšiju.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala

(DEPO PORTAL/ad)