Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Posvećeno kolegama koji su samostalno donosili slične odluke...

„Kako je moguće da se u XXI stoljeću dovode u pitanje najstarije granice u Evropi? Sjeverna, zapadna i jugozapadna granica Bosne i Hercegovine nije se mijenjala preko tri stoljeća (Karlovački mir, 1699.), a na istočnim granicama Bosni se uvijek teritorija oduzimala, a ne dodavala“ – pita se nedavno sa pravom Pomorsko društvo u BiH u svom saopštenju za javnost.

Historija nas na žalost uči da je to moguće. Hitler (Adolf Hitler), Staljin (J. Visaironović Staljin) i Čerčil (Winston Churchill) se nisu mogli dogovoriti jer je jedan od njih bio ubijeđen da je vojno jači. Nakon rata, Staljin, Čerčil i Ruzvelt (F. Delano Roosevelt) se nisu dogovarali o razvoju funkcionalnog svijeta već o podjeli interesnih sfera. Pa maštoviti arhitekti agresivnog rata na Bosnu i Hercegovinu su i kreirali ratnu pljačku teritorija, imovine i resursa Bosne i Hercegovine sa tom tezom.

Tek kasnije (1993.) rat u BiH će potaknuti konzervativnog američkog politologa Samuela P. Hungtingtona da započne pisati knjigu Sukob civilizacija sa tvrdnjom da ratovi „zbog neodgovarajućih granica ključaju odozdo, a mir kaplje odozgo“. Koga je još briga što ta teza u slučaju Bosne i Hercegovine vrijedi, ali u obrnutom smislu, kada su razni mirotvorci i medijatori na samom početku rata odmah krenuli sa crtanjem karata podjela. Da li su bili (ne)svjesni da time ruše same temelje moderne Evrope. Da je agresivni rat u BiH pod parolom „Tuđe hoćemo, svoje ne damo“ bio zločin, a poslijeratna ustavna rješenja u suprotnosti sa osnovnim ljudskim pravima potvrđeno je u presudama međunarodnih sudova. Samo rušiteljima bezidejne Evrope može odgovarati crtanje novih granica na Zapadnom Balkanu, a oni se ne smiju podcijeniti.

Zašto građani ne mogu odustati i kakva je bila uloga moje ličnosti u udruženom zločinačkom poduhvatu? Odgovor na to pitanje može izgledati pretenciozano posebno u kontekstu navođenja finansijskih i drugih ratnih donacija koje se mogu pripisati hvalisavom egoizmu ako se ona javno ističu. Međutim, to su činjenice koje je potrebno danas spomenuti radi razumijevanja moralnih motiva ulaganja za koja sam bio uvjeren da su od općeg zajedničkog interesa svih građana, odnosno razumijevanja motivacije ulaganja mnoštva slabih i ugroženih pojedinaca kao što sam bio i ja.

Krajem osamdesetih godina, kada nam je svima pružena zakonska mogućnost, sa kolegama pokrećem rad privatne firme koja se bavila turizmom, sportskim inžinjeringom i trgovinom. Firma je sjajno poslovala, a posebno je bila unosna trgovina naftom i benzinom koju smo vodili (cisternama i brodovima) sa firmom Ginis Pantelis iz Soluna (Grčka). Kupac nam je uglavnom bio Energopetrol iz Sarajeva. Firma je radila tako dobro da sam rat dočekao kao jedan od uspješnijih Sarajlija, te sam bio u prilici da pomognem mnoge.  

U martu 1992. godine, na prijedlog MZ Koševsko brdo, Općina Centar me akredituje kao jedino ovlašteno lice za snabdijevanje stanovništva i kasnije za izuzimanje humanitarme pomoći za MZ Koševsko brdo, koja je brojala oko 14.500 stanovnika. Početkom aprila (nakon poziva Predsjedništva BiH) se upisujemo u jednu teku (nestala nakon uspostavljanja vojne jedinice u MZ) koja je otvorena u tadašnjoj školi „Franjo Kluz“ i stavljamo se na raspolaganje državi RBiH. Malo potom sam (maj 1992.) kao vojni obveznik, sa Vojnom knjižicom i brojem VES-a 478/9, raspoređen u Štab CZ MZ Koševsko brdo (od 12.5.1992. – do 31.01.1996.). Tada dajem saglasnost da kao suvlasnik firme Euroselect d.o.o. iz Sarajeva, moju milionsku zaradu od posljednjeg naručenog tankera od 20.000 tona benzina, usidrenog u Solinu kraj Splita, ustupam za potrebe odbrane države Bosne i Hercegovine. Ako je neko od tog tankera hajrovao (stekao korist), neka mu je na dušu i čast.

Grad su opsjedale paravojne formacije samoproglašene Vojske i Policije Republike Srpske, naoružane od strane JNA, pod političkim vođstvom tadašnjeg šovinističkog rukovodstva stranke SDS uz mnoge „vikend teroriste“, a grad su branili građani svih narodnosti. Biban i Safet pišu grotesku Sklonište, a u Sarajevu vlada haos, pljačkaju se prodavnice, zapaljen je Olimpijski muzej, Orijentalni institut, ZETRA, masakr (27.5.1992.) nad civilima u redu za hljeb… Na sudu u Sarajevu vrše se privatizacije društvenih preduzeća.

U prilici smo da finansijski pomognemo mnoge, poput Večernjih novina na ratnom projektu obilježavanja mjesta stradanja građana. Posebno je bila značajna pomoć (odobrili kolega Predrag Međeški i ja) novoosnovanom Olimpijskom komitetu, odnosno njegovom Izvršnom komitetu (4.6.1992.) u smislu donacije uredske opreme i finansijske pomoći od 30,5 miliona dinara za odlazak naših sportista na Olimpijadu u Barcelonu, odakle su se rijetki vratili. Ta pomoć nije bila nikakav izuzetak. Naši prijatelji Đukić Mubeđel i Ibrahim Imamović (nakon toga moj ratni drug) iz firme Presenta-Kommunikations, koji su takođe sjajno poslovali, uplatili su dobit od 26 miliona dinara u korist Armije RBiH.

Potpuno nenajavljen predsjednik Francuske Francois Mitterrand slijeće na aerodrom Sarajevo i time obeshrabruje zagovarače vojne intervencije.

U vrijeme nastupa naših olimpijaca u Barceloni, ja sam na KCUS-u (30.7.1992.) ležao ranjen gelerima na zadatku izuzimanja humanitarne pomoći.

Plate ratnih članova Predsjedništva BiH – 20 DEM po crnom kursu. Plata borca ABiH 20.000 bonova = 4 kafe u kafiću ili kutija cigara, jedna penzija = 2 jaja, 1 kg mesa = 50 DEM… Na tada ogromnoj MZ (oko 14.500 stanovnika) koristeći humanitarnu pomoć uvezujemo pod komandu ABiH i MUP-a neuvezane „policije“ (Fahro Kurtaj, Kenan Mehanović-Banana…), mobilišemo u CZ MZ Koševsko brdo oko 550 pripadnika uključujući oko 160 povjerenika za raspodjelu humanitarne pomoći, od kojih su bila dva (za UNHCR) „izmišljena“ povjerenika, radi pomoći regularnoj Armiji RBiH. U tim trenucima oko 37% pripadnika A RBiH je bilo nebošnjačke narodnosti. Agresori, a i „domaći“ su često sarađivali u neregularnim paravojnim operacijama i švercu svega postojećeg.

Uvjeren sam da je za moj opstanak presudna bila podrška koju sam imao od predsjednika Kriznog štaba MZ, nekadašnjeg mladomuslimanskog stradalnika, starog gospodina Mustafe Kasumagića.

Epilog: prema izjavi prof. Vahida Kljajića bio sam jedina osoba koja nije smijenjena sa poslova raspodjele humanitarne pomoći tokom čitavog rata na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.

Aktuelni Izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu 1992/95. je produžetak ratnog zločina nad građanima svih narodnosti. Iako je nestala neprocjenjivo vrijedna ratna arhiva Štaba CZ MZ, koja je nakon Naredbe o demobilizaciji, uredno predata Mjesnoj zajednici Koševsko brdo (10.02.1996.), nakon čega joj se gubi trag, još uvijek je moguće lako utvrditi nesporne činjenice, jer su još živi protagonisti. Nestale su evidencije svih povjerenika (preko 160 povjerenika), vojnih obveznika, stanova, stanovništva po abecedi i ulicama (stalna i raseljena lica), raspodjele šporeta i peći, procjene šteta od granatiranja (15 registratora i 25 fascikli sa ukupno 3.100 do 3.200 predmeta), podjele humanitarne pomoći, spisak ranjene djece od jedne do 18 godina, spisak dobrovoljaca za pomoć Armiji RBiH, spisak ranjenih i poginulih civila, boraca i djece bez jednog ili oba roditelja… Prelistavajući jubilarni, 25-ti hiljaditi broj lista Oslobođenje, na 50-toj strani sam zapazio primjedbu prijatelja, fotografa Fehima Demira, koji je ogorčen što u arhivi Oslobođenja nema negativa filmova koje su radili kolege i on u ratu, stavljajući glavu u torbu. „Žao mi je što su iz arhive Oslobođenja nestali uz našu filmsku dokumentaciju i filmovi ulaska partizana u Sarajevo 1945. godine“- potvrdio mi je usmeno kolega Fehim.  

Nakon rata, kako sam se i zarekao ako ostanem živ, vratio sam se svojoj prvoj ljubavi – turizmu i volonterskom aktivizmu. Bio sam sretan što kroz posao mogu upoznavati i interpretirati baštinu Bosne i Hercegovine i drugih  zemalja. Uostalom kao nestranačka osoba koja se nije htijela opredjeliti čak ni po narodnosti, nisam ni imao nikakvih šansi za ozbiljan biznis.

Došlo je vrijeme za penziju. Nešto je zapelo. „Vaš angažman u ratu se ne priznaje“- izvještava me ozbiljna šefica pravne službe. „Nemoguće, vidjećemo, saberite mi onda ove nesporne godine“. „Žao nam je ne može. Prethodno ste dužni da uplatite doprinose na platu za te godine jer ste u to vrijeme imali turističku agenciju“ – tumači šefica aktuelni Zakon PIO/MIO. „Pa nećete valjda reći da sam ja kroz Ratni tunel tokom opsade vodio grupe turista iz Sarajeva u Veneciju“. „Stvarno ne znam šta ste vi u ratu radili u Sarajevu – ja sam tada bila u Švedskoj“ – zaključi šefica.

Da li je moguće uvjeriti kumove Dejtonskog mirovnog sporazuma da je i u njihovom interesu podržati stvaranje novog pravnog okvira u Bosni i Hercegovini? Izlaz iz okova uvijek postoji. Još uvijek postoji šansa (zbog raspoloženja izborne baze i javne izjave vođe) da se barem jedna etnička stranka (stranka SDA) reformira u građansku, ojača svoj koalicioni potencijal i ubrza neumitni točak historije. Tvrdnja da bi time morala ukinuti samu sebe nije ničim potkrijepljena.

Nikome u Evropi nije potrebna ovakva Istočna Evropa, a kamoli još grupa malih korumpiranih sukobljenih režima sa Zapadnog Balkana. Mala reformirana Bosna i Hercegovina može igrati veliku ulogu u obuzdavanju korumpiranih režima zemalja ex. Jugoslavije i šire, provođenjem presuda međunarodnih sudova i rješavanjem pitanja uzurpirane imovine i prava.

To bi bila i historijska pravica za posljednje tri decenije, cipelarenja, jahanja i mamuzanja polumrtve Bosne i Hercegovine od strane susjeda. Potrebno je potaknuti euroatlantske integracije svih zemalja Zapadnog Balkana, a Bosna i Hercegovina je ključ te integracije.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

/DEPO PORTAL/ad)