U velikom životnom intervjuu za Večernji list legendarni novinar, 75-godišnji Goran Milić, ispričao je brojne nepoznate detalje o svom životu, odrastanju i karijeri, tokom koje je obišao pola svijeta, svjedočio državnim udarima, intervjuirao američke predsjednike. Svoju životnu priču započeo je temom današnjeg svijeta, okovanim koronom, ali se kasnije prisjetio i perioda provedenog u opkoljenom Sarajevu.
Početkom rata postali ste direktor novinskog centra ratne vlade BiH. Kako ste se našli tamo?
Opet su presudili strani jezici jer je nakon dva mjeseca opsade dosta stranih novinara prešlo s Pala u Sarajevo pa je njih trebalo informirati. Ja sam ugasio jednosatnu emisiju Yutela koja više nije imala smisla jer se vidjela samo na području Sarajeva kojemu je odsječena struja. Ali, stranim novinarima pomagali smo maksimalno. U svoj privremeni stan smjestio sam novinara New York Timesa Johna Burnsa, koji je na kraju neplanirano ostao u Sarajevu, izvještavao posve drukčije od ovih koji su stolovali na Palama i Ilidži, zagovarao američku pomoć i vojnu intervenciju, svjedočio razaranju Sarajeva i... dobio za to Pulitzera.
Koliko ste dugo bili u Sarajevu koje je bilo pod opsadom? Jeste li bili u smrtnoj opasnosti tijekom granatiranja?
Bio sam prvih 100 dana. I još se jednom vratio na mjesec dana 1994. U smrtnoj opasnosti smo bili svi koji smo se kretali ulicama ili stanovali u izloženim zgradama. A to je bilo 99 posto stanovnika. Kod mene je bila dodatna okolnost da me je u svibnju 1992. vlast Republike Srpske, ministar pravosuđa Momčilo Mandić, sjedeći uz bok Radovanu Karadžiću, na press-konferenciji na okupiranoj Ilidži proglasio ratnim zločincem "zbog gebelsovske propagande protiv Srba". Na tom popisu bio sam pod brojem 1, ispred šefa MUP-a BiH Alije Delimustafića i predsjedavajućeg predsjedništva Alije Izetbegovića! Ovako visok i uočljiv, s nacrtanom metom na leđima, bio sam dobar cilj snajperistima s Grbavice. Čuvao sam se, ali su me bogme i Sarajlije čuvali.
Ostatak intervjua pročitajte OVDJE.
(DEPO PORTAL/dg)