Proletjela je još jedna godina u kojoj će mi neka čula kazivati da sam bolan. Iako nemam koronu niti COVID, osjetiti neću ono što mi je promaklo lani. A nadao sam se da nesreća i tuga ne mogu trajati ovoliko dugo.

Bio sam siguran da se prokleta 2020. ne može ponoviti u ovoj godini što zlosutno teče. Čak je sada i gore, zato prisjeti se, nesretniče, šta si lani po svom kompjuteru tipkao. Možda ti bude lakše? Jer, ništa se nije promijenilo.

...Dok ovo pišem, avion je trebao biti negdje iznad Njemačke. Za sat i 13 minuta točkovi ptice trebalo bi da dodirnu pistu Aerodroma Split.

Nakon iskrcavanja, bez carinske kontrole, na parkingu me je trebao čekati prijatelj. Za nekoliko sati trebali bi biti u Sarajevu. Taman negdje prije pucanja topa trebao bih biti u dugačkom redu ispred pekare majstora Poričanina.

I nakon dugog i nestrpljivog čekanja trebalo bih da zagrlim sanjanu toplinu i miris. Potom bi, kao uvijek, do krajnosti nježno lomio najljepšu panju svog bitisanja. Mirišljavi somun čežnje zavladao bi svim mojim čulima. Od ukusa, mirisa, vida, opipa... Nema ništa ljepše nego prebirati prstima po baklava zarezima, po bijeloj ispupčenoj polulopti, i osjećati se kao gospodar svih kulinarskih izazova i užitaka.

Jer, kada imaš vrući, mekani, mirišljavi somun u ruci i ustima ne trebaju ti ni najbolji specijaliteti svijeta. Sa somunom su i hadžije i kokuzi jednako sretni i jednako bogati!

...E, moj ćurokotu, e moji baklava zarezi, e moj somunčiću, trebao sam, ali nisam, danas biti s tobom u zagrljaju. Prokleta korono, sada si mi još negativnija u tvojoj pozitivnosti. Srećom, još nisam bolestan od tog COVID-19, ali sam duboko kaharli bez mirisa koji su obilježili svako mi šehersko proljeće.

Moj imunološki sistem je teško narušen bez snage hljebića kojim se cijelo Sarajevo i svi oni što su se iz njega raspršili klanjaju od djetinjstva do posljednjeg zalogaja.

Posebno u ovom mjesecu somuna iznad Bosne...

(DEPO PORTAL/ad)