Izvor: Nova.rs

Piše: Ranko Pivljanin

Iskreno, najpametnije je ne zalaziti u bespuća interneta, ali đavo je u ruke tutnuo sokoćala, prsti se primili pa samo skroluju po ekranu, a mozak tiltuje. Otprilike, više nam pomoći nema. I tako, praveći žulj na kažiprstu oko mi se zaustavi na naslovu: „Čola napokon otkrio koje je nacionalnosti“. Iznad je verzalom potcrtano – dugo je bio neutralan.

Prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je kako se nikad u životu nisam zapitao koje je nacionalnosti ovaj vrsni pjevač i jedna od najvećih balkanskih pop zvijezda. Držao sam, a i dalje držim, da je potezanje nacionalnosti onaj posljednji, ne baš ubjedljiv, obično i žalostan argument sopstvene legitimacije. Ono kad čovjek ispred svog imena i prezimena nema da isturi ništa drugo čime bi se predstavio, pa onda uzvikne ja sam Kinez, Srbin, Albanac, Crnogorac, Hrvat, Bošnjak, Amerikanac, Peruanac, Meksikanac…

I sve je to u redu, poštujem nacije i svoju i tuđe, ima u tome i ljepote, raznolikosti kultura i jezika, temperamenta i običaja, ali to mi je nekako stvar grupne identifikacije. Kada je, pak, u pitanju neki konkretni, pa još veliki čovjek po dostignućima svog posla, zanata, talenta i uspjeha to pada u drugi i treći plan, postaje efemerno, nepotrebno čak i profano. Sjetimo se samo koju je cijenu borbi protiv te isključivosti i ludila platio nedavno preminuli Đorđe Balašević.
 

Najcrnje je kada čovjek nespornih profesionalnih kvaliteta počne da „nacionalizira“ – imamo, na žalost, i takvih primjera – pa njegovo djelo počinje da prekriva prašina jeftine nacionalne patetike, postaje svojina bukača i vašarski eksponat folklorne euforije u „nacionalno osjetljivim“ trenucima. Najbolje je to objasnio veliki bokserski šampion Mate Parlov kada su ga negdje nešto propitivali na tu temu. Odgovorio je: „ Ne mogu ja biti nacionalista, ja sam svjetski prvak. Kako ja mogu biti nacionalista ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju.“

Da, mnogi to ne razumiju i neće da razumiju. Da li bi, možda djela Ive Andrića, bila manje (ili više) vrijedna da se on izjasnio kao Hrvat? Jesu li besmrtna djela Meše Selimovića bolja samo zato što se on osjećao Srbinom? „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ bi ostali jedni od najvećih ovdašnjih filmova sve da je Emir Kusturica otišao u vehabije. Ko je normalan u prepunim dvoranama, dok su mu sa bine dušu pjesmama razgaljivali Kemal Monteno ili Arsen Dedić, razmišljao o njihovoj nacionalnosti? Šta me briga kom se Bogu moli Branimir Džoni Štulić na čijim su genijalnim pjesmama odrastale i odrastaju čitave generacije.

Ili, možda, treba da vidimo i razjasnimo šta li je on to mislio u onom stihu u kome „kvarni vlaški tip razgovara sa bludnicom“? Hoćemo li da se otimamo oko toga da njegovi „filigranski pločnici“ budu naša kaldrma, pa ma ko bili ti „naši“? Može li Srbin Rade Šerbedžija biti jedan od najvećih hrvatskih glumaca? Čini mi se da može i da jeste. Jel pomislite na Toru ili zen-budizam kad čujete sonorni glas Leonarda Koena dok pjeva o partizanu koji je izgubio ženu i djecu, granici kao zatvoru i fijuku vjetra kroz grobove? I tako dalje i tako bliže.
 

Zato mi je onaj naslov o Čolinom nacionalnom autovanju zaparao uši i u, prvom momentu, nisam ni htio da kliknem na tih nekoliko sekundi videa na dnu nemuštog teksta u kome je on, valjda, obznanio svoju famoznu nacionalnost. Ne zato što bi me odgovorom mogao iznenaditi ili razočarati, nego što mi je insistiranje na tome kad je Čolić u pitanju bilo onako nekako neukusno i idiotski. Šta će u bilo kom toru čovjek čije pjesme napamet zna cio Balkan, zašto ga svrstavati i pojednostavljivati tom nacionalnom dimenzijom kad ispred svega što bi u tom smislu rekao i što će reći, stoji ono jednostavno a svima prihvatljivo i neupitno – Čola!

Na kraju sam kliknuo, pa nek idu i život i uvjerenja. I šta kaže Čola? Kaže: „Ja sam Bosanac“. Bosanac? Ako sam dobro upućen u ova naša najnovija razdvajanja i prebrajanja krvnih zrnaca, veseli Bosanci su ostali da „vise“ nekako nedefinisani, poput Jugoslovena i jogi letača, nisam siguran da se u formularima novih balkanskih državotvornosti i naciona trenutno može upisati ta nacionalnost. Dakle, odgovarajući na to blesavo pitanje Čolić je izabrao da bude ono što je bila metafora za bezazlenost, neopterećenost pa i univerzalnost koja je poništavala ovdašnje partikularnosti.

Bosanac je, zapravo, nadnacionalna kategorija, pomiriteljska, dobromisleća i objedinjujuća, ona koja ne vuče ni na čiju stranu, ne favorizuje i ne nipodaštava. Eto, kome je bilo bitno i to saznao je. Samo što im ne stoji onaj dio „klik bejt“ naslova kako je Čola dugo bio neutralan. Ne, on je dugo bio (i ostao) samo svoj, a istovremeno sviju nas. Mi smo mogli da mrzimo jedni druge ili sami sebe, ali njega nismo mogli da ne volimo. Jedan je Čola, sve drugo je – drugo, treće, četvrto, ento.

(DEPO PORTAL/mr)