Piše: Segor HADŽAGIĆ

Predstavom "Spašavaj se ko može, nije loše za naslov", ponovo smo se podsjetili da esencija pozorišne umjetnosti, kako od iskona tako i danas ipak leži u njenoj primarnoj snazi: glumcu! Izvanredan ansambl troje flamanskih glumaca pokazao nam je, također, da  grandiozna scenografija, "specijalni efekti" ili dopadljiva kostimografija, katkada samo bacaju prašinu oči i sklanjaju pogled s onog suštinskog, a to je precizna glumačke igra koja je kadra spontano i direktno komunicirati sa publikom bez "kozmetičkih" dodataka.

Predstava "Spašavaj se ko može, nije loše za naslov" predstavlja drugi dio onoga što će tek postati trilogija bazirana na djelima Thomasa Bernharda, pisca koji je gotovo čitav opus posvetio analizi licemjerja savremnog austrijskog i njemačkog društva koje još uvijek nije u stanju da raščiti svoju mračnu nacističku prošlost. U društvu (ne samo austrijskom, njemačkom ili našem, već i na globalnom planu, što danas zorno ilustrira popularnost desničarskih političara čak i u tradicionalnom liberalnim društvima poput Švedske) koje manje-više otvoreno koketira sa fašističkim ideologijama, najveći problem njenog razotkrivanja jeste činjenica da se tako suptilno provlači i pokazuje u mediju svakodnevnog komuniciranja da ga je ponekad gotovo i nemoguće prepoznati. Umjetnici uglavnom stupaju na lakši put upiranja prstom u posljedice fašističke politike, ali se rijetko bave fino dekorisanim i maskiranim uzrocima. A oni su upravo skriveni pod plaštom podmukle banalnosti koju ansambl Tg Stan, kroz pet brechtovskih dramoleta/skečeva, ispunjenih kako gegovima po uzoru na Braću Marx, tako i stilizovanim, distanciranim glumačkim izrazom, sublimno osvjetljava.

Na početku predstave, glumac Damiaan de Schrijver nam poželi dobrodošlicu na predstavu koja upravo treba da počne. Onda glumci plaštom pokrivaju rekvizite (uglavnom stolice i stolove) i izvode besmislene ritual presvlačenja ismijavajući, u tradiciji Bertolta Brechta, iluzionistički manir pozorišta. Time je doslovno provedena metafora «guranja pod tepih» nacističke prošlosti, a kao glumački stil uspostavljeno je brechtovsko "prikazivanje prikazivanja".

Pet skečeva je zapravo niz buržoaskih "small talks", koje pršte od redundantnih informacija poput: gdje  se može pojesti najbolja Linzer torta, koje je najbolje ljetovalište u Evropi, šta Oehler misli o rađanju djece, gdje se i kada Tirpitz utopio itd. Ali banalna polazna situacija neočekivano se odmota u pohvalu nacista i ksenofobičnog svjetonazora: u Buchenwaldu nije pobijeno dovoljno ljudi, trebalo ih je biti još! Turci su lijenčine i prljavci. Treba uzeti pušku i pucati na gomilu itd.

Svakom skeču prethodi presvlačenje i muzika koja funkcionira kao statusni simbol njemačke (i austrijske) kulture (Radetzky marš) što je svojom ceremonijalnošću kontarpuntirana jednostavnom, ponekad, do naivnosti svedenom glumom.

Damiaan de Schrijver jednostavnim gestama lažno uglađenog, a u suštinu grubog i primitivnog naciste, dočarava spremnost za najsirovije brutalnosti. Jolente de Keersmaeker gradi likove tako da  svoju simpatiju prema nacizmu postiže kroz razdraganost koja skokovito raste do histerične odsječnosti i reskosti replike i geste, dok je Saara de Roo svoju ulogu razvijala akcentirajući karakterne elemente opuštenosti i hladnoće. Uz ovakav raspored glumačkih energija, čak su i dramski nezanimljivi pasaži, koje predstavljaju pretežno usputni razgovori i diskusije bez situacione zanimljivosti,  dospijevale do nivoa vrhunskih komičnih epizoda.

Iako već odavno znamo da je savremeni život modni egzibicionizam sa stalnim oblačenjem i presvlačenjem, a naši neobavezni razgovori reducirani na priče o hrani, ljetovanju i drugim kič budalaštinama, rijetko ko je tako transparetno, kao glumački trio Tg Stan, razotkrio šta se krije ispod svega toga: prljavi fašizam, ksenofobija i ubilački instinkti!

(DEPO)