Izvor: Pressmedia
Piše: Mustafa Cerić
Gledao sam posljednji film bosanske rediteljice Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida”. Nisam filmski kritičar, niti se razumijem u filmsku industriju, ali, pratim fimsku produkciju Jasmile Žbanić s kojom sam se upoznao u vrijeme njezinog rada na filmu “Na putu”, koji je dobio sve pohvale, kao i njezin film “Grbavica”.
Naravno, dok sam slušao najave, očekivao sam da će film “Quo Vadis, Aida” biti na nivou Jasmilina prethodna dva. Na radost, film “Quo Vadis, Aida” je nadmašio očekivanja i uvjerio nas da Jasmila dokazuje da je vrhunski bosanski filmski majstor. Ući u uži krug za Oskara u žestokoj domaćoj i svjetskoj filmskoj konkurenciji, veliki je uspjeh ne samo za Jasmilu, već i za cijelu bosnsku naciju.
Jasmilin intervju na CNN-u sa bosanskom heroinonom Christain Amanpour je dokaz veličine i jedne i druge. Amanpour, koja ne propušta priliku da skrene pažnju na Bosnu i Jasmile, koja se ne umara da o Bosni priča istinitu priču.
Nadam se da mi Jasmila neće zamjeriti što se petljam u njezin filmski rad, jer to nije moje polje ni stručnosti ni odgovornosti. Kažem to jer ima onih kojima smeta to što se mi iz vjere miješamo u svijet njihove kulture. Oni misle da je kultura, posebno film, njihova oaza (ne)mira, gdje nema mjesta za vjeru, koja ih nervira.
Pa ipak, imam potrebu da kažem da me Jasmilin film “Quo Vadis, Aida” oduševio i to iz dva razloga: prvo, oduševio me izbor teme o genocidu u Srebrenici u vrijeme kad se mnogi dvoume da li da o tome pričaju i pišu. Ne samo zato što negacija genocida uzima sve više maha, već i zato što nije jednostavno izabrati ni priču ni likove za film o genocidu. Nije lahko izabrati priču koja je istovremeno prihvatljiva za žrtve genocida i uvjerljiva za filmsku kritiku.
Jasmila je upravo u tome uspjela: ispričala je simboličku i tragičnu priču o Aidi i njezinoj srebreničkoj familiji, koja ima istinitu pozadinu, na uvjerljiv način za fimsku kritiku. Nije prikazana ni krv, ni suza, ali su prikazani prizori genocidnog zla, prizori koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Jasmilin film mi se posebno dojmio zato što je u fokusu sudbina žene u ratu – genocidu. Aida pati što nije u stanju da spasi svoga muža i dva sina, ali ni u jednom trenutku ne gubi dostojanstvo žene, koja otkriva svu moralnu i ljudsku bijedu muškog svijeta u Nju Jorku.
Kao ni priča o nacističkom Holokaustu tako ni priča o srpskom genocidu u Bosni, Srebrenici, nikad neće biti do kraja ispričana, ali hoće donekle biti dočarana svijetu kroz kratke priče o velikom zlu protiv čovječnosti – genocidu. Jasmila je to uradila na najbolji mogući način.
I, drugo, oduševilo me Jasmilino znanje i filmska vještina da kroz bosanski film otkrije autentičnu priču o zlu genocida u Srebrenici na način da tu priču ni negatori genocida ne mogu poreći, niti ju filmski kritičari mogu ocijeniti kao jeftinu propagandu, kao što su ocijenili beogradski film: “Dara iz Jasenovca”.
Jasmilina priča nema boju nijedne vjere niti ijedne nacije. Riječ je, prije sveg o priči o čovjeku, o insanu, kojeg nečovjek zvjerski progoni i ubija onako iz čistog mira.
Ova bosnska poruka, koju Jasmilim film pronosi svijetu u ime Bosne, je od krucijalnog značaja u današnjem svijetu koji pati od rasizma, ksenofobije te vjerskog i ideološkog ekstremizma. Zato Jasmilin izlazak na svjetsku scenu filma s bosanskom pričom o genocidu na način da ju svijet želi čuti i razumjeti predstavlja herojski čin prvoga reda.
Čak su i objektivni kritičari u Beogradu shvatili, bolje ikad nego nikad, da priča o genocidu u Srebrenici ima svoj zasluženi i zagarantirani status u filmskom svijetu, poput Holokausta, kojeg Jasenovac nema zato što Beograd nema ni Jasmilu Žbanić ni Danisa Tanovića, kao što ih ima Bosna, da svijetu ispričaju istinitu priču o zlu genocida u Bosni. Bajke o Jasenovcu poput bajki iz “hiljadu i jedne noći” ne prolaze u svijetu razumnih ljudi.
Volio bih kada bismo mi u Bosni znali više cijeniti to što Jasmila Žbanić i drugi rade kroz film u ime Bosne.
Volio bih kada bismo shvatili da je film bitna, ako ne i najbitnija, linija odbrane bosanske ideje u miru. Umjesto rata!
Volio bih da upamtimo da je Jasmila Žbanić bosanska heroina!
Zato joj želim još mnogu uspjeha u bosanskom filmu i mnogo filmskih nagrada do najviše nagrade Oskara, ako Bog da!
Hvala ti, Jasmila!
(DEPO PORTAL/ad)