Izvor: Nomad.ba
Piše: Valerijan Žujo
Među tvrdokornijim balkanskim mitovima svakako je i onaj koji kazuje da je srpska vojska pod komandom vojvode Stepe Stepanovića oslobodila Sarajevo 6. novembra 1918. godine. U brojnim prilikama su to ponavljali, što meštri ideoloških radionica, što plaćeni propagandisti, što neznalice i neuki politički papagaji, a počesto i ljudi izrazitog podaničkog mentaliteta.
Čak i stotinu godina kasnije, beogradski veseli “žućkasti” list Kurir nonšalantno u vremeplovu podsjeća na 6. novembar 1918. godine, pominjući to oslobođenje kao neupitnu činjenicu. List ide i korak dalje pa sve ilustruje grubim falsifikatom. Naime, općepoznatu fotografiju koja prikazuje ulazak partizanskih jedinica u Sarajevo 6. aprila 1945. g. Kurir je ne trepnuvši potpisao kao ulazak srpske vojske u Sarajevo 6. novembra 1918. g.
Demontaža te izmišljotine na razini je školske zadaće. Evo nekoliko dokumentarnih detalja, za početak.
U proljeće 1915. g. usred Prvog svjetskog rata, dok je pozicija Austro-Ugarske još bila čvrsta, u Parizu je formiran Jugoslavenski odbor, koji je trebao definisati i formulisati osnovicu za uspostavu jedne jugoslavenske države nakon okončanja rata, te popularisati tu ideju u evropskim političkim i diplomatskim krugovima.
U oktobru 1918. g. bilo je sasvim izvjesno da su Centralne sile (Austro-Ugarska i Njemačka) izgubile rat. Veće vojne operacije su prestale u oktobru, ali je svjetski sukob formalno okončan 11. novembra kontroverznim proglasom cara i kralja Karla Franca Jozefa I. Kontroverza je u tome što se Karl I nije izričito odrekao prijestolja, nije abdicirao, nego je samo pristao na primirje, priznao pravo Austrijancima na samoopredjeljenje i oslobodio podređene funkcionere obaveze lojalnosti.
Međutim, i prije formalnog okončanja rata, državni aparat u Bosni i Hercegovini se raspao, a većina ključnog kadra porijeklom iz zemalja Monarhije, napustila je Sarajevo. Zemlja je tonula u anarhiju i haos. Po Bosni i Hercegovini kretala se, u grupama ili pojedinačno, razbijena austrougarska vojska bez komande. Općoj pometnji pridružili su se i uvijek spremni civilni pljačkaši, prevaranti i siledžije, kao i manje grupe i pojedinci iz redova srpske i crnogorske vojske, koji su prešli granicu. Bilo je još manjih mjestimičnih okršaja i čarki. Najveća napetost vladala je u sferi agrarnih odnosa, što je dovelo do brojnih sukoba između kmetova i veleposjednika. Pošto su kmetovi u većini bili pravoslavni Srbi, a veleposjednici muslimani Bošnjaci, sukob je dobio i etno-konfesionalnu dimenziju.
U oktobru1918. g. osnovano je u Zagrebu Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, a nakon toga Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu. Narodno vijeće je oduzelo sve ovlasti dotadašnjem šefu Zemaljske vlade, generalu Stjepanu Sarkotiću, i naložen je njegov odlazak iz Bosne i Hercegovine. Već 3. novembra počela je, kao faktička vlast, djelovati Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu sa predsjednikom Atanasijem Šolom na čelu. Oslobođeni su i svi politički zatvorenici.
To su akcenti zbivanja u završnici Prvog svjetskog rata, relevantni za našu zemlju i Sarajevo.
No, u fokusu ovog zapisa je takozvano oslobođenje Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Evo, kako su se odvijali događaji u Sarajevu nakon kraha Austro-Ugarske. Zavođenje reda je bilo teško čak i uz pomoć Čehoslovačke legije, pod komandom profesora Daneša, koja je spasila Sarajevo od pljačke, širih osvetničkih akcija i destrukcije većih razmjera. Legija je čuvala prvenstveno vojne magacine opreme i hrane, te važne objekte u gradu. Provizorna vlast je organizirala službu inspekcije iz redova uglednih ljudi. U službenom listu Narodno jedinstvo, objavljen je raspored “inšpekcija”:
Bolnica Vratnik (vojna bolnica u Jajce-kasarni): Muhamed Muftić i Ismet Čurčić; Filipovića logor: Dušan Srškić i Sadik Zildžić; Zatvor Okružnog suda: Marko Katić i Mićo Karabatković; Garnizonska bolnica: Franjo Baković i Jovo Zagorac; Kasarna Franje Josipa I: Karlo Mijić Ladislav Lauda; Željeznička stanica Alipašin most: Vaso Savić i Vaso Kalesić; Klaonica: Simo Jovanović i Mordo Atijas; Vojna evidencija u zgradi Vlade: L. Đekić i Pero Pust; Vojna komanda: Dubravić i Figurić; Glavna pošta i telegraf: Marković, Brakus i Mitrović; Gradska telefonska centrala: Cvetković i Perinović; Željeznička stanica: Vitković i Jovo Mandić; Željeznička stanica Bistrik: Kosta Travanj; Radiotelegraf: dr Josip Goldberg; Vojna telefonska centrala: Vučak i Prnjatović; Nadzor tehničko-inžinjerijskog materijala: dr Ćiro Truhelka i Prokopić; Opskrbni magacin: Spasoje Jovičić i Izidoe Izrael; Vojnička kasina: Stevo Marković, Ivan Premužić i dr Antun Perić.
Dakle, među čuvarima javnog dobra bili su i kustos Zemaljskog muzeja, znameniti naučnik dr Ćiro Truhelka, profesor dr Josip Goldberg, slikar Karlo Mijić, dirigent Kosta Travanj… To su bile konstruktivne aktivnosti podržane od pomenute Čehoslovačke legije i tek formirane Narodne garde.
Igrokaz oslobođenja započeo je pozivom vojvodi Stepi Stepanoviću da oslobodi Sarajevo. Vojvoda se nije puno obazirao na ovaj poziv. Bio je okupiran preuzimanjem Vojvodine. Nakon ponovljenih bezuspješnih poziva, nova vlast u Sarajevu poslala je u Višegrad delegaciju u sastavu: dr Milan Jojkić, Vjekoslav Jelavić i Hamid Svrzo. Oni su u Vardištu izmolili od vojvode da pošalje jednu jedinicu u Sarajevo. Ta jedinica, pod komandom potpukovnika Živana Rankovića sjela je u voz i započela operaciju oslobađanja glavnog bosanskohercegovačkog grada, ne ispalivši nijedan metak, sem možda usput, šenlučeći. Sarajevo nije bilo u zoni ratnih dejstava, osim ujesen 1914. g. kad su neke srbijanske i crnogorske jedinice bile prodrle na Romaniju i ubrzo bile odbačene.
Početkom novembra 1918. kad je molba vojvodi Stepi bila upućena, niti je neko Sarajevo napadao, niti ga je iko trebao braniti. Tako je “oslobođenje” zapravo bilo propagandna izmišljotina. Grad je 6. novembra satima čekao voz sa vajnim oslobodiocima, prvo na Bistriku, potom na glavnoj željezničkoj stanici. O tom dočeku list Narodno jedinstvo sutradan (7. novembra) izvještava:
“Već ranim jutrom se munjevitom brzinom po gradu pronio veseli glas, da danas iz Višegrada stižu u Sarajevo prve oslobodilačke hrabre čete naše mile braće iz Srbije, pa je listom sve pohitalo, da pozdravi oduševljenim poklikom naše branitelje i osloboditelje.
Ali, cio taj oduševljeni svijet, koji je krenuo u sretanje u junaštvu prekaljenoj, hrabroj i viteškoj srpskoj vojsci bio je u neizvjesnosti, jer niko tačno nije znao u koliko će sati prispjeti u Sarajevo vojska i na koju će željezničku stanicu u Sarajevu izaći. Jedni vele, da stiže u 9 sati prije podne i da će izaći na stanicu Bistrik, a drugi tvrde, da su sa ‘najnadležnijeg’ mjesta doznali, da ti navodi ne odgovaraju istini i da se tačno ne zne, u koliko će sati oslobodilačka vojska prispjeti u Sarajevo.
No, radoznali i oduševljeni svijet nije imao mira, već je i prije osam sati u gustim grupama hitao uz Bistrik tako, da je i prije pola devet bistrička željeznička stanica bila upravo zaposjednuta i opkoljena velikom množinom svijeta, koji je jednako pridolazio i upirao ka istoku poglede, kad će se pojaviti voz sa srpskom vojskom.”
Doček je tekao po formuli narodnog veselja. Više hiljada ljudi je ispunilo prostor željezničke stanice. Orkestar čehoslovačke legije, intonirao je slovenačku, češku i srpsku narodnu himnu himnu Hej Slaveni, te pjesmu Rado ide… Kad se pojavio voz iz Višegrada na istočnom prilazu gradu, sa vratničke tabije su grunuli topovi. Na stanicu je stigao prvo voz sa pješadijom, a iza njega i voz sa jednim odjeljenjem konjice.
Nastavak teksta čitajte ovdje.
(DEPO PORTAL/ad)