Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas

Kao dugogodišnji djelatnik u turizmu po prirodi posla, morao sam da interpretiram razne zemlje koristeći ključne elemente unutar velikih dobara kulture, prirode i antropologije. Na vijest da su lideri SAD i Njemačke uvrstili i tzv. Zapadni Balkan na listu političkih prioriteta, pokušaću da revijalno predstavim neke od historijskih činjenica koje su oblikovale način razmišljanja glavnih protagonista.

Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.)  je općepoznati rat protestanata i katolika u čijoj su pozadini bili zlatni guldeni. Njemački protestantski knezovi 1608. godine, osnivaju Uniju, a katolički 1609. Katoličku ligu. U bezbrojnim bitkama između Baltika, Češke, Francuske i Atlantika, čas u Porajnju, čas u Moravskoj, Češkoj, čas u Danskoj ili Austriji, napokon su potučene carske snage, ali to ne dovodi do pobjede. Rezultat Tridesetogodišnjeg rata je bilo otvaranje puteva za formiranje nacionalnih država u Evropi. U Tridesetogodišnjem ratu stanovništvo Njemačke je sa 17 miliona palo na 10 miliona, a zemlja se u privrednom, demografskom  i civilizacijskom smislu  vratila iz 1650.  u 1500. godinu. Westfalskim mirom (1648.) je ipak i dalje ostalo načelo: „cuius regio, illius religio – čija zemlja, njegova religija”.

Današnje granice Bosne i Hercegovine nisu nastale ratnim osvajanjima već po Božijoj volji, kako se to definiralo u vremenu srednjeg vijeka, unutar kojih nije nikada vladalo načelo „čija zemlja, njegova religija“, a za razliku od Evrope, ropstvo je bilo zabranjeno. Historiografija susjednih zemalja i danas kao i prije sto godina više liči na priče o čarobnjaku Merlinu i vitezovima okruglog stola, zanemarujući utvrđene historijske činjenice.

Današnje granice Bosne i Hercegovine nisu nastale ratnim osvajanjima već po Božijoj volji, kako se to definiralo u vremenu srednjeg vijeka

Za razliku od bosanskih kraljeva (Tvrtko I i Stjepan Tomašević) koji su bili kraljevi i susjednih zemalja, historija nije zabilježila obratan slučaj. Hrvatska povjesničarka Nada Klaić (Srednjovijekovna Bosna, Grafički zavod Hrvatske, 1989.) je zabilježila: “Ako se to nekada i dogodilo bilo je kratkotrajno i nebitno za srednji vijek“. Ono što je veoma važno istaći o bosanskoj posebnosti je da je ona kroz historiju bila mnogo realnija od svojih susjeda jer i u vremenu Osmanskog carstva je postojao ejalet Bosna za razliku od istočnih i zapadnih susjeda u kojima ništa slično nije postojalo. Ipak se Bosni za vrijeme habzburških, mletačkih i osmanskih kolonijalnih ratova nije ništa dodavalo za razliku od susjednih zemalja, već oduzimalo.

Hrvatski povjesničar Ivo Banac je isticao da je u XVI stoljeću današnja Hrvatska bila „reliquiae reliquiarum“ (ostaci ostataka), a da je današnji oblik „kifle“ posljedica rekonkviste (ponovnog osvajanja) od strane habzburške i mletačke strane tokom osmanskih ratova u XVII i XVIII stoljeću“. Današnja Srbija je takođe posljedica rekonkviste početkom XX stoljeća (Balkanski ratovi).

Građani Bosne i Hercegovine i Dalmacije su ključni protagonisti i u Narodno oslobodilačkoj vojsci – NOB-u, u vremenu Drugog svjetskog rata, čime nova FNR Jugoslavija dobiva status savezničke zemlje pobjednice.    

Velikosrpske i velikohrvatske alave aspiracije na Bosnu i Hercegovinu (u nekim mutnim budućim vremenima) još u SFR Jugoslaviji su anticipirane (predviđanje budućih događaja)  uspostavljanjem (1969.) Teritorijalne odbrane (TO) po načelu naoružanog naroda po općinama. Za potrebe TO se izdvajalo preko 1% bruto državnog budžeta, mimo regularne JNA. Prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, tadašnja Jugoslovenska narodna armija – JNA je uspjela (1992.) da potpuno razoruža samo Teritorijalnu odbranu – TO Bosne i Hercegovine. Tu činjenicu je znala EU, ali je ipak uporno zagovarala (embargo) zabranu naoružavanja međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Vrhunac saučešništva u ratnom zločinu od strane međunarodne zajednice je bilo razoružavanje pripadnika Armije RBiH u zaštićenoj UN zoni Srebrenice (1995.), nakon čega je uslijedio genocid.

Ipak se Bosni za vrijeme habzburških, mletačkih i osmanskih kolonijalnih ratova nije ništa dodavalo za razliku od susjednih zemalja, već oduzimalo

Još jedna od katastrofalnih političkih odluka bezidejne EU je bila angažiranje brojnih političara iz raznih zemalja od Portugala, Amerike, Švedske, Velike Britanije, Norveške… koji su odmah ponudili planove rješenja krize podjelom teritorije Bosne i Hercegovine po etničkim principima. Svaki naredni plan podjele u koji su bili uključeni „pobunjenici“ i legalna vlast RBiH  je izazivao nove masovne zločine i etnička čišćenja stanovništva. Tek kada su u mirovne pregovore u zrakoplovnoj bazi u Daytonu uključeni i agresori R Srbija i R Hrvatska sa jedne strane i R Bosna i Hercegovina sa druge strane, postignut je mirovni sporazum (1995.) koji se na žalost bazirao na dotadašnjim višegodišnjim planovima tzv. kontakt-grupe. Etnička čišćenja su nastavljena na Kosovu, a nakon neprihvatanja sporazuma (1999.) iz Rambujea (Rambouillet, dvorac kraj Pariza) da SRJ vrati autonomiju Kosovu (ukinutu Ustavom SRJ, 1990.), pokrenuto je bombardovanje NATO snaga.

Zašto je to bilo tako? Zašto su bosanskohercegovački građani nailazili na razumijevanje uglavnom američkih političara i samo najobrazovanijeg dijela evropske javnosti?

Američka nacija je nastala 140 godina, nakon Westfalskog mira, na Ustavotvornoj skupštini (1787.) kada se utvrdila državna uprava koja je djelotvorna i dan danas. Vrijednosti koje su tada unešene u Ustav kao što su ograničena državna vlast, lična prava, pravo svojine, pluralizam u politici… su imala za cilj da nadžive procese konsultiranja, pogađanja i štete koje bi mogle nastati od frakcionaštva i tiranija glasnih većina, etničkih veza, odnosno ambicioznih političara.  

Njemačka nacija je takođe kulturni projekat obrazovanih koji je izrastao (prva polovina XIX stoljeća) iz fragmentiranosti  malih apsolutističkih kneževina. Njemcima su tako Gete (Goethe) i Vajmar (Weimar) postali središtem nacije, kao Englezima kralj i London i Francuzima Napoleon i Pariz. Na žalost, velika Njemačka nacija je stoljeće kasnije pala pod totalitarističku (fašističku) vlast, ali je nakon rata doživjela političku katarzu i ekonomski preporod uz kapitalnu pomoć SAD.

Zašto su bosanskohercegovački građani nailazili na razumijevanje uglavnom američkih političara i samo najobrazovanijeg dijela evropske javnosti?

Napokon pred kraj drugog milenija (1990.) uz podršku SAD, Rusije (u vremenu Gorbačova i perestrojke) i drugih pobjednika Drugog svjetskog rata, Njemačka se ujedinila, ali ne na svoju ruku već koristeći formulu „konferencije dva plus četiri“ na kojima su prisustvovale dvije njemačke vlade i četiri glavne pobjedničke sile (Britanci, Francuzi, Rusi i SAD). Istovremeno sa ujedinjenjem Njemačke počinje krvavi raspad SFR Jugoslavije nakon kojeg, Zapadni Balkan postaje poprište interesa Kine, Rusije, EU, SAD i čitave UN .

Potrebno je imati u vidu da u trenutku potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (1995.) nisu postojale presude međunarodnih sudova za Udruženi zločinački poduhvat, ratnu agresiju, genocid u Srebrenici, nisu postojale presude za velike zločine i etnička čišćenja, ljudska prava… Ove godine (2021.) očekujemo i konačne presude Mehanizma za međunarodne sudove (MMKS) u Hagu čelnim ljudima Službe državne sigurnosti R Srbije i generalu Ratku Mladiću.

Napokon, kako završiti tridesetogodišnji (1991-2021.) hibridni rat na Zapadnom Balkanu, u čijoj pozadini je velika pljačka teritorija i resursa?

Potpuno je jasno da pripadnici današnjih narodnosti, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, ne žele mijenjati svoje stvorene narodne identitete (kao i vraćati pasoše/putovnice susjednih zemalja) i da integrativni državni koncept može biti samo građanski. Nefunkcionalna Bosna i Hercegovina se ne može „ušminkati“ samo izmjenama izbornog zakona, reformom “reformiranog” pravosuđa i borbom protiv korupcije. Propašću Anexa 7. (povratak izbjeglih i prognanih) entitetsko glasanje je izgubilo svaki smisao. Potrebne su izmjene Ustava Bosne i Hercegovine čime bi se osigurala funkcionalna građanska, strogo sekularna država i onemogućila jalova „konsultiranja, pogađanja i štete koje bi mogle nastati od frakcionaštva i tiranija glasnih većina, etničkih veza, odnosno ambicioznih političara (vidi gore pod Američka nacija).

Nefunkcionalna Bosna i Hercegovina se ne može „ušminkati“ samo izmjenama izbornog zakona, reformom “reformiranog” pravosuđa i borbom protiv korupcije

Buduću kooperativnost R Hrvatske i R Srbije moguće je postići provođenjem svih sudskih presuda i objektiviziranjem njihovih ogromnih dugovanja po presudama međunarodnih sudova koje su postale izvršne, kao i po pitanju bosanskohercegovačke imovine i prava, podizanjem novih tužbi. U suprotnom Bosna i Hercegovina zajedno sa zemljama Zapadnog Balkana će ostati poprište sa desetkovanim domicilnim stanovništvom i sa neizvjesnim scenarijem dešavanja. Dostupni podaci pokazuju da su Bosna i Hercegovina i Kosovo doživjeli demografsku katastrofu, a da je cjelokupno stanovništvo Srbije palo na 6,9 miliona građana.

Bivši njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u izjavi za mjesečnik Dani (br.1.081, od jula 2020.) je mišljenja da je isteklo (bar za sada) vrijeme za diskusije i debate o željenim integracijama ili konfederaciji (Staatenverbund) za Evropsku uniju. Izazov je preobraziti EU u veliku silu prije nego je samelju tehnološke i geopolitičke velesile. Odgovornost Evrope je da predvodi ostatak svijeta u borbi protiv klimatskih promjena, što će zahtijevati tehnološke i regulatorne inovacije. Digitalna revolucija je političko pitanje, a ne tehnologije, jer je sloboda pojedinaca i cijelih društava na kocki. Vlasništvo nad podacima ne smije pripadati firmama, Kini ili bilo kojoj drugoj zemlji već zemljama Evrope.

Okreni - obrni, nefunkcionalna Bosna i Hercegovina i općepoznati problemi Zapadnog Balkana nisu u interesu ni SAD ni EU. Bosna i Hercegovina ne može sama da okonča hibridni tridesetogodišnji rat na Zapadnom Balkanu, ali može da oblikuje vlastitu bezbjedonosnu viziju na principima građanske države, okolo koje bi se okupila široka koalicija malih i velikih političkih stranaka.

U toj koaliciji ima mjesta i za velike etnocentrističke stranke, ukoliko su spremne da se reformiraju u građanske. Nestaće samo one političke stranke koje ne budu mogle pronaći novi put u sadašnjem svijetu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)