www.portalnovosti.com

Prije nekoliko godina, ne znam jesam li vam pričao, završio sam na sarajevskom sudu jer sam se u bosanskim novinama zajebavao s poplavom privatnih univerziteta u Bosni i Hercegovini.

"Lokalni lola iznajmi zgradu kakvog propalog poduzeća i dovede iz grada dva-tri profesora pod uvjetnom kaznom, pa dade izraditi fotografiju s rektorskim lancem i neonsku firmu za privatni univerzitet ili barem kakvu High School za Business Management, obično kršten nekim zvučnim engleskim nazivom s duplim ve i ipsilonom, ili pak po gazdi rektoru, pa ne zna čovjek iz daleka je li to univerzitet ili pizzerija", pisao sam tada. "Što, najzad, nije čuditi, jer ih otvaraju otprilike isti ljudi. Oni kojima je nekad odlična poslovna ideja bila otvoriti fast-food blizu škole ili fakulteta, pa im koju godinu kasnije sinulo da je unosnije i lakše otvoriti fakultet blizu fast-fooda."

Prije godinu dana hrvatska Agencija za visoko obrazovanje objavila je kako među dvadeset pet hiljada nostrificiranih diploma iz kojekakvih bjeloruskih i bjelosvjetskih pizzerija čak petnaest hiljada dolazi iz Bosne i Hercegovine, među tih petnaest hiljada najviše iz Republike Srpske, a među njima najviše iz Banje Luke

Gazde tri takve privatne pizzerije, pardon univerziteta – Internacionalni univerzitet iz Travnika, Slobomir P iz Bijeljine i pizzerija Apeiron, pardon, Panevropski univerzitet Apeiron iz Banje Luke – tih su dana, naime, dobili prestižno međunarodno priznanje Socrates Award, koje na tradicionalnom godišnjem Samitu lidera dodjeljuje ugledna Europe Business Assembly iz Oxforda. Po prilici deset sekundi istraživačkog novinarstva bilo je dovoljno da se na internetu otkrije kako je ugledna oksfordska EBA zapravo obična agencija za poslovni marketing, promociju i šibicarenje, koja svoje pozlaćene medalje i uokvirene kićene certifikate dodjeljuje svakom konjokradici koji za nagradu aplicira s čitko ispunjenim formularom i tri fotografije: uz slavne bosanske pizzerije – joj mene: univerzitete! – nagrade Europe Business Assembly te su godine, recimo, dobile i druge neke ugledne azerbajdžanske, kazahstanske, moldavske i bjeloruske naftne kompanije, banke i pizzerije. Dobro, univerziteti.

Nakon tog teksta jedno od tri nagrađena sveučilišta tužilo me sudu, a parnicu sam dobio prilično glatko: u jednoj od zabavnijih epizoda iz duge povijesti mojih sudskih pustolovina po balkanskim gudurama, advokat univerziteta prišao mi je na kraju suđenja i uljudno zamolio za potpis i zajedničku fotografiju.

Zašto vam sve ovo pričam? Prije godinu dana hrvatska Agencija za visoko obrazovanje objavila je kako među dvadeset pet hiljada nostrificiranih diploma iz kojekakvih bjeloruskih i bjelosvjetskih pizzerija čak petnaest hiljada dolazi iz Bosne i Hercegovine, među tih petnaest hiljada najviše iz Republike Srpske, a među njima najviše iz Banje Luke. Među popularnijima, pak, sa stotinu i četrdeset diploma hrvatskih akademaca nalazi se i ona nagrađena pizzerija Apeiron iz Banje Luke, a gotovo dvostruko više – čak dvije stotine sedamdeset diploma – nadaleko čuveni hrvatski menadžeri zavrijedili su studirajući na još nadalekije čuvenom banjalučkom Univerzitetu za poslovne studije.

Ovo "poslovne studije" valja, dakako, shvatiti mrvu šire nego što smo u europskom visokom školstvu to navikli: riječ je o sveučilištu u čijoj se zgradi u Ulici Jovana Dučića na trećem katu nalazi Pole Sport Studio, prava pravcata škola za ples oko šipke, a na četvrtom, recimo, La Casa Apartmani s čak četrnaest ukusno namještenih apartmana, valjda za umorne profesore, studente, rektora i plesačice.

Nakon tog teksta jedno od tri nagrađena sveučilišta tužilo me sudu, a parnicu sam dobio prilično glatko: u jednoj od zabavnijih epizoda iz duge povijesti mojih sudskih pustolovina po balkanskim gudurama, advokat univerziteta prišao mi je na kraju suđenja i uljudno zamolio za potpis i zajedničku fotografiju

Ta su banjalučka sveučilišta, ukratko, na tako dobrom glasu i visokom ugledu da se prošle godine zbog njihova glasa i ugleda Hrvatima ispričavao čak i vodeći balkanski konjokradica i šibicar Milorad Dodik lično. "Mi imamo ovdje neke univerzitete kojima su dani certifikati ranije, koji su filovali lažne diplome. Na primjer Apeiron, ili Univerzitet za poslovne studije. Ja sam za to da se taj Univerzitet odmah zatvori, i da svi oni koji su učestvovali u tome budu krivično gonjeni. Izvinjavam se hrvatskoj državi što su iskorištene mogućnosti nekih njihovih državljana da na takav način pribavljaju diplome", rekao je u intervjuu za N1 Milorad Dodik. A on valjda najbolje zna: zloglasni Univerzitet za poslovne studije onomad je vlastitim rukama svečano otvorio.

To, dakle, da se zbog nostrificiranih diploma s tog sveučilišta Hrvatima ispričava i sam Milorad Dodik – čovjek koji je nedavno, kad su PISA-testovi otkrili kako je polovica bosanskohercegovačkih srednjoškolaca funkcionalno nepismena, katastrofalno stanje u školama riješio jednostavno spriječivši PISA-test za ovu godinu! – dovoljno govori o onoj, kako se kaže, izvrsnosti banjalučkog Univerziteta za poslovne studije. Mada još uvijek mnogo manje od njegova Hall of Famea.

Dandanas u bosanskohercegovačkim se akademskim krugovima prepričava tako zgoda kad je državna agencija poništila diplomu koju je na tom Univerzitetu povoljno kupio šef Obavještajno-sigurnosne agencije BiH: dvojica inspektora po nalogu Javnog tužilaštva došla su provjeriti njegovu spornu diplomu – u kojoj mu je, recimo, u strane jezike upisan latinski! – a gazda i rektor Univerziteta Radovan Klincov podsjetio je inspektore kako će tužilaštvo u tom slučaju, jebiga, morati provjeriti i njihove diplome.

Ovo "poslovne studije" valja, dakako, shvatiti mrvu šire nego što smo u europskom visokom školstvu to navikli: riječ je o sveučilištu u čijoj se zgradi u Ulici Jovana Dučića na trećem katu nalazi Pole Sport Studio, prava pravcata škola za ples oko šipke

Osim brojnih bosanskohercegovačkih menadžera, ekonomista, obavještajaca i inspektora, slavni univerzitet gazda Rade završili su, eto, i neki viđeniji stupovi hrvatskog društva: recimo, jedan posve nepoznati hadezeovac iz Vinkovaca, anonimni zamjenik načelnika općine Nijemci i sitni pomoćnik ministra poljoprivrede sa završenom višom ekonomskom školom, neki Luka Burilović, nitko živ tada nije čuo za njega.

Nakon što je diplomirao na čuvenom Univerzitetu za poslovne studije, u rekordnom roku položivši desetak ispita – nije poznato jesu li među njima bili i latinski jezik i ples oko šipke, a danas je nemoguće provjeriti, jer se po neobičnoj stoljetnoj tradiciji sveučilišta gazda Rade diplomski radovi nakon nekog vremena uništavaju – Luku je, što da vam kažem, baš krenulo: najprije je postao predsjednik uprave Sladorane Županja, a onda i sam predsjednik slavne Hrvatske gospodarske komore.

Dalje je bilo lako: kao boss slavne Komore, Banja Luka Burilović je postao i predsjednik Nacionalnog odbora Međunarodne trgovačke komore, i član Upravnog odbora Udruženja europskih gospodarskih komora Eurochambers, potom član nadzornih odbora HBOR-a, Ine, Podravke i Badela, te Uprave Fonda za zaštitu okoliša, a njegovu akademsku izvrsnost uskoro su prepoznali i nostrificirali i u Upravnom odboru Zaklade HAZU, te Gospodarskom vijeću Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, okrunivši ga na koncu ni manje ni više nego titulom predsjednika Sveučilišnog savjeta slavnog Sveučilišta u Zagrebu.

Priznat ćete, nije loše za tipa koji se školovao kat ispod škole za ples oko šipke.

Kad su na koncu novinari Indexa zbrojili sve njegove plaće i naknade, ili barem one do kojih su zasad došli, i ovih dana objavili kako predsjednik Hrvatske gospodarske komore mjesečno – ne računajući dnevnice, te putne i ostale troškove – prima najmanje šezdeset hiljada kuna, Burilović je jednostavno rekao: "S obzirom na ove okolnosti gdje ljudi teško žive, nekome to možda izgleda jako puno."

U šezdeset hiljada kuna svoje izvrsnosti nesretni je Luka tako zbrojio sva tri hrvatska prokletstva: autentičnu hrvatsku zavist prema imućnima, autentični hrvatski jal za uspješne i autentični hrvatski kompleks od obrazovanih. Šezdeset hiljada kuna "nekome možda izgleda jako puno", ali nikad nemojte zaboraviti da su u tu sumu zbrojeni svi oni noćni kilometri od Vinkovaca do Banje Luke, opasni gazda rektor, strogi banjalučki profesori menadžmenta i ona neizdrživa neizvjesnost pred ispit iz latinskog menadžmenta, dok hodnicima odjekuje glasna muzika postdiplomskog tečaja plesa oko šipke, a stepeništem s trećeg kata hihoćući glavinjaju menadžeri i kamiondžije sa svojim ljubavnicama.

S tog univerziteta, eto, dolazi gazda Hrvatske gospodarske komore i predsjednik Sveučilišnog savjeta slavnog zagrebačkog sveučilišta, najstarijeg u Hrvatskoj, i to je po prilici sve što čovjek treba znati za ispit o hrvatskoj državi: da joj ne moram plaćati račune i ispomagati proračun, ja o Republici Hrvatskoj do kraja života više nikad ne bih napisao ni riječi.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/md)