Piše: Šahin Šišić

Otišao je moj dobri Velija Sakota. Jedan tih, miran čovjek, koji je proveo sav život na filmu. U vrijeme razaranja Sarajeva 1992 godine, Velija se našao istovremeno na dvije linije razdvajanja, s jedne strane gori mu filmski studio na Jagomiru gdje je bio zaposlen, a, s druge strane, ne može prići do svoje kuće na Vracama iznad Grbavice. Sreli smo se tada na Marin dvoru i on me bez panike, mirno pita:

- Kako si, Šahine?

Ali u njegovom glasu sam čuo puno više od ove dvije riječi:

- Kako si, kako podnosiš sve ovo, jesu li tvoji dobro, kuda si krenuo, čujem od drugih da snimaš, mogu li šta pomoći, čuvaj se ?..

-  Gledao sam ga, i ja sam njega htio upitati:

- Kako je tebi Velija, ne možeš na Jagomir ni na Vraca, a imaš djecu, porodicu...

Izbjegli smo obojica težak razgovor izlijevanja gnjeva na sve što se dešava Sarajevu. Rekao sam mu samo da bih volio da imam jednu kameru stalno pored sebe, da mi je lakše kad sam sa kamerom.

Velija mi odmah kaza:

- Imaš kameru Šahine, nagru za ton ću ti dati i neka ti moj sin Alija asistira.

Istog dana je to uradio.

Sa Velijinom kamerom, Arriflex 16BL, snimio sam većinu materijala za film „Planeta Sarajevo“. Onda me još Velija iznenadio kad je došao na jedno mjesto snimanja. Gledao je neko vrijeme i tada mi je iz ruke pružio kilo kocke i kilo riže.

„Podaj ovo čovjeku kojeg snimaš“, reče mi tiho. Ostao sam zbunjen, nisam znao kako da reagujem. „Uzmi Šahine“, veli mi Velija još tiše.

Kasnije, kad je bila premijera filma "Planeta Sarajevo" u Domu mladih, zamolio sam Veliju da izadje sa mnom na podijum da ga predstavim i zahvalim se za svu pomoć koju je pružio, a on se toplo nasmiješi i nekako pogledom me zamoli da bi radije ostao u polumraku dvorane. Nije volio publicitet, da izlazi pred kamere, na svijetlost podijuma.  Volio je, prije svega taj svoj mir i tišinu.

Misli na Veliju me vode dalje do Olimpijade 1984 godine, na snimanje jedne akademske vježbe. Pitam Veliju trebamo li napraviti probu zbog šarfa, a on mi mirno veli da ne treba, samo snimaj. Tad sam shvatio zašto je veliki mag iza kamere, Tomislav Pinter, volio da radi sa Velijom.

Uživao sam slušajući razne anegdote i divio se koliko Velija poštuje Pintera, a od milja ga je zove "Pičo". Velija je poštovao znanje, i to je često potencirao u mnogim razgovorima. Želio je da ispriča što više svoga iskustva sa Pinterom, da i drugi imaju koristi. Želio je, jednostavno da širi znanje o filmu.

Sretoh kasnije Gavru (ministar za kulturu, Gavrilo Grahovac), koji mi govori da se pravi dogovor sa direktorom „Sutjeska filma“  sa namjerom da od nekadašnjeg studia Jagomir pravi „Filmski centar Sarajevo“. Razgovori, veli Gavro, dobro teku, pa se malo Gavro razvedri i reče:   

- Puno te cijeni Velija, u našem dogovaranju oko Jagomira i pretvaranja u Filmski centar, Velija veže i tvoj filmski projekat ("Glas sa planine", po romanu Kadira Habibovića, preživjeloj žrtvi Srebrenice, op. red).

Čudio se Gavro da je to Velija spomenuo tokom samog razgovora i sa finim manirom dao do znanja ministru da se filmski projekat podrži. A mene je u više navrata Velija pitao šta mislim o studiju u Jagomiru,gdje se stvarala historija jugoslovenskog filma, rekao sam mu da treba da ostane mjesto za film i za filmske stvaraoce, a ne da to neko zgrabi kao dobru lokaciju, te izgradi (natakari) zgradurine i sve se pretvori u jedno i jedno golo računanje koliko košta kvadratni metar. Ne bi to trebalo Sarajevo da uradi i uništi mjesto kulture i filma, kad je film toliko puno dao gradu i Bosni. Trebao bi da prevlada zdrav razum ljudi koji vode grad. Velija se borio koliko je mogao da sačuva Jagomir i filmsko blago.

Zahvalan sam i Aliji Sakoti za asistiranje i hrabrost koju je pokazao tokom snimanja „Planeta Sarajevo“ u ratu i želim mu da gubitak oca podnese što bezbolnije, sa finim osjećajem ponosa da ga je imao pored sebe.

I nedavno, kad sam ulazio u muzej "Valter brani Sarajevo"  zapazih odmah na samom ulazu jednu kameru na stativu. Brecnuo sam se kad sam je prepoznao, pa to je ta kamera koju mi je Velija dao 1992. godine; iza nje je još stajala jedna figura Šibe Krvavca. Koja simbolika, pa i ova kamera se skrasila u Muzej, a tu joj je i mjesto jer i ona je branila  Sarajevo.

SAZNAJE VIŠE: Odlazak veterana bh. filma.

(DEPO Portal/ak)