Raduje i pomalo boli video koji je na FB stavila draga Miranda Sidran. Naslov TATA PONOVO UČI HODATI vraća me u dane kada je Abdulah Sidran bio gimnastičar koji obećava. Da ga pero nije uzelo pod svoje, dugarao bi on i do medalja.

Sjećanja kazuju kako su u tim mladim godinama i kasnije, u sve izraženijem književnom sazrijevanju, mišići našeg Avduke bili čvrsti i napuhani. Posebno oni na rukama. Nisu njemu tada trebali ovi fitnes centri i tegle proteina da bi bio kao ovi današnji silikonski macani.

Zato je mogao kao od šale, za opkladu ili za raju, stojeći ili hodajući na rukama, preći rastojanje od Markala do Vječne vatre. Mogao je i do Marijin Dvora, kako nam se činilo, jer nimalo tada nije bio zapuhan, niti su ga pluća mučila sa nedostatkom kisika.

...Raduje me kada vidim kako Sidran opet pobjeđuje sebe. Napadale su ga boleščine, a on je svakog puta izlazio jači i činilo mi se mlađi. Dok ga nije stigla korona, nisi ga mogao zaustaviti od svakodnevnih tura po Sarajevu i cijelom dunjaluku.

I sve kazuje, ma siguran sam, da se vraća u formu stari gimnastičar. Kada ga vidim kako čvrsto hvata one ručke od hodalice, ukazuju mi se oni konji i hvataljke po dvoranama FIS-a kojima je birvaktile vladao Abdulah Sidran.

A, kako je krenulo, možda, će opet i na glavu skakati po nekim bazenima ili morima.

(DEPO PORTAL/ad)