Izvor: Aljazeera Balkans
Piše: Amir Sužanj

“Brate, nema boljeg pića od vode”, čuvena je rečenica proslavljenog glumca Mustafe Nadarevića u nezaboravnom filmu Miris dunja. Briljantan (kako jedino i dolikuje tom glumačkom geniju) u ulozi ratnog švercera Mustafe, koji u opasno vrijeme, u doba njemačke okupacije u Sarajevu, trguje tuđom mukom i imecima, a kasnije će se ispostaviti – i glavama i ljudskim tragedijama, divi se čarima vode nakon noćnog akšamluka sa svojim njemačkim pajdašima na čuvenom sarajevskom Vrelu Bosne, nadaleko poznatom, opjevanom izletištu i jednom od najčuvenijih izvora na cijelom Balkanu…

Kakva simbolika – i misli i mjesta!

Vrelo Bosne je oduvijek, kažu, još od rimskog doba, bilo poznato po čuvenoj vodi, i izvorskoj i termalnoj, ljekovitoj. Sarajevo je baš zbog glasovitog Vrela Bosne i danas jedan od rijetkih glavnih gradova čiji stanovnici koriste pitku vodu iz gradskog vodovoda. O ljepoti i kristalnoj čistoći izvora podno Igmana pjevale su se pjesme i nadaleko se prepričavala njihova ljepota, a pedantni stručnjaci Austrougarske monarhije su još prvih godina vladavine Bosnom utvrdili i zapisali da su to najzdraviji izvori u čitavoj tadašnjoj carevini. Do prije dvadesetak godina, kad je flaširana voda širom svijeta već “stekla pravo građanstva”, niko ozbiljan u Sarajevu nije ni pomišljao na nekakav biznis prodaje vode jer se to tada činilo prilično apsurdnim, pomalo i smiješnim poslom. Nikome ni na um nije padalo da će se u gradu ispod Igmana i Trebevića nekad baš istinski kupovati voda.

A onda nas je iz zasjede, sasvim nespremne,dočekala novopečena, razorna političko-tajkunsko-tranzicijska elita…

Posljedice opasnog trenda elitne gradnje

Kad su polovinom juna 2010. godine mediji objavili kako su izvorišta ispod Igmana zagađena, među stanovnicima Sarajeva zavladala je panika, pa su ljudi počeli kupovati zalihe vode još prije nego što su nadležne inspekcije potvrdile informaciju o kvalitetu. Bila je to prva “uzbuna” tog karaktera u Sarajevu.

A kad su stručnjaci, uprkos gromoglasnoj šutnji kantonalnih vlasti, potvrdili da je ključni zagađivač izvorišta novo elitno apartmansko naselje na planini Bjelašnici, a posebno vile u samoj vodozaštitnoj zoni na Vrelu Bosne i Ilidži, u javnosti je buknuo bijes. Građani su bili uvjereni da tadašnja kantonalna vlada skriva ovaj problem zato što su među vlasnicima tih objekata mnogi politički kapitalci iz samih vrhova vlasti.

Predstavnik Udruženja “Akcija građana” Darjan Bilić je u tim danima građanske srdžbe prvi put javnosti pokazao da na olimpijskoj Bjelašnici niče jedan fenomen, koji je daleko iznad zakona i koji će, kako je vrijeme i pokazalo, biti nemoguće zaustaviti.

“Svi znamo da je stanje katastrofalno. Postoje dokazi da je uzrok neadekvatna kanalizaciona mreža, da su apartmani i hoteli, koji su napravljeni gore, skopčani na dotrajalu kanalizacionu mrežu koja je izgrađena za olimpijadu”, upozoravao je tada Bilić. “Nadležni iz Zavoda za javno zdravstvo nam govore da su uzrok zagađenja veprovi, ptice, sove i ostale životinje, koje žive na Igmanu i Bjelašnici. Ja mislim da je to objašnjenje u najmanju ruku smiješno.”

Krajnji neukus, kojim je arogantna novopečena bosanskohercegovačka aristokratija narušila ljepotu Bjelašnice, nije bio najrazornija posljedica tog opasnog trenda elitne gradnje. Pravu maniju “dizanja” elitnih objekata u slivu vodozaštitne zone, institucije nisu ni pokušale spriječiti. Umjesto sankcija i kazni, kantonalni zvaničnici, poput tadašnjeg ministra privrede Abida Šarića, nudili su neodređene i maglovite nagovještaje rješavanja problema zagađenosti izvorišta.

“Nemoguće je u ovom trenutku naći rješenje u kratkom roku, ali sigurno, to je zadatak koji slijedi i koji će se u narednih možda i desetak godina, rješavati, ali bitno je da se odrede aktivnosti i rokovi za njegovo rješenje”, obećavao je tada prvi čovjek kantonalnog ministarstva privrede.

‘Fekalni nusprodukti’

Deset godina kasnije niko se više i ne sjeća kakve je to aktivnosti i rokove Šarić najavljivao, ali situacija je u toj deceniji eskalirala do te mjere da su u septembru 2020. godine na izvorištima rijeke Bosne pronađene bakterije kao direktna posljedica zagađenja na Bjelašnici i Igmanu. Ukratko – na izvorima pod Igmanom potvrđeno je postojanje fekalija, čiji su tragovi i ranije uočavani prilikom kontrole vode!!!

Kanalizacija, koja je i prije deset godina bila sasvim nepouzdana i nedovoljna za nove objekte, primila je sve moguće vodove sa hotela i iz apartmana izgrađenih posljednjih godina. Pored nešto više od 1070 apartmana u 34 objekta, koji su izgrađeni od 2005. godine, trenutno je u toku izgradnja još 11 objekata, sa 275 apartmana. Svi ti objekti spojeni su na istu onu kanalizacionu mrežu, koja je još u vrijeme stolovanja Šarića na mjestu kantonalnog ministra prije deset godina bila preopterećena.

Cijevi pucaju, fekalije se izlijevaju i ulaze direktno u vodotokove, koji vode prema izvorištima na Vrelu Bosne. I dok vlade u kontinuitetu daju milione maraka za puteve, vodovode, gasovode i druge infrastrukturne objekte, najosjetljiviji problem masovne “elitne gradnje” na Bjelašnici ostaje neriješen.

U Bjelašnicu je, kažu dobro upućeni, za razne infrastrukturne projekte dosad skršeno blizu 40 miliona maraka iz budžeta Kantona Sarajevo. Razlozi ovakve rastrošnosti mogu se vidjeti čak i površnim uvidom u strukturu vlasnika objekata u Babinom Dolu. Visokopozicionirani funkcioneri, stranački lideri, ministri, poslanici, direktori javnih preduzeća i drugi ovovremeni moćnici zagospodarili su nekadašnjom olimpijskom ljepoticom, a sva budžetska sredstva, koja se usmjeravaju u izgradnju tih objekata i infrastrukture, pravdaju se razvojem skijališta i zimskog turizma.

Kako je niz posljednjih zimskih sezona zbog raznih razloga, uglavnom zbog nedostatka snijega, ocijenjen neuspješnim, vrlo je logično pitanje zašto kantonalne vlade godinama ulažu u neperspektivne i neodržive projekte razvoja turizma, što je matematički – brojkama – vrlo lako dokazati. Odgovor može biti samo jedan – izdašno se ide na ruku tranzicijskoj elitnoj klasi u njihovom “ovladavanju” prirodnim i turističkim resursima zemlje i što bržem usvajanju bogataških navika ljudi sa zapada.

Posljedice su, sad je to već sasvim izvjesno, bolne. Novopečene, tranzicijske “Age Sarajlije” su se, u stalnom dokazivanju sopstvene veličine, sa Ilidže pokraj Sarajeva očigledno izmjestile u nedodirljive apartmanske visine na olimpijskim planinama. Zahvaljujući njihovim “fekalnim nusproduktima”, sjećanje na bistre izvore i čiste rijeke oko Sarajeva za kratko vrijeme će ostati da živi samo u sevdalinkama, a Sarajke i Sarajlije će, sa svojim ibricima i i bokalima, po hladnu i svježu izvorsku vodu ići u obližnje granape i samoposluge.

(AJB/DEPO PORTAL/ad)