Ima tome nekoliko decenija kada su  otkrili da imam   benove po tabanima. Naravno, ja o tome pojma nisam imao. Jer, ko još gleda u vlastite tabane. Elem, rekli su mi, to ide samo uz super sretne. Neki su čak govorili  gledaj šta on (moja malenkost)  radi i ponavljaj . Ako skoči kroz prozor, ti za njim.

E jesu se prevarili. Kada sve saberem i oduzmem nema nesretnijeg čovjeka, samo srećom ja toga nisam svjestan. Evo, recimo, prve godine u izbjeglištvu proveo sam uz jedan stari tranzistor sa slušalicama, upijajući sve vijesti iz Rajvosa. Od dvije iskrzane slušalice, jedna je bila pokvarena. I šta mislite koju sam najčešće  kao prvu stavljao u uho? Zna se – pokvarenu! Kada je tako išlo sa malim, beznačajnim stvarima, bolje onda da vam ne pričam kako je bilo sa onima što život znače.Nikada ništa u svom kratkom vijeku nisam dobio na sreću. Sve sam morao teškom mukom zaraditi. Zato sam siguran da me ti benovi na tabanima neće spasiti, ako dođe, puj baksuz, ovo što ću vam ispričati.

...Ustvari, znao sam ja da su oni doktori u Italiji bili gospodari sudbina, bogovi života i smrti. O tome se šaptalo, neki su i otvoreno, glasno kazivali. Jer, ko im je šta mogao kada su ljudi padali kao snoplje. Nekako smo im i opraštali kada su govorili da su najprije spašavali mlađe, a ona matore, ako bi imali vremena, lijekova, slobodnih respiratora i bolničkih kreveta.

Kako se ovaj ludi COVID-19 širio i zavladao panično uplašenom planetom, često sam se pitao koliko treba imati snage, hrabrosti, morala, etike, pa odlučiti ovoga ćemo pokušati spasiti, a ovoga prepustiti benovima na tabanima. Ako ih ima. Ako nema, ko mu je kriv, takva mu je sudba. Pitao sam se kako bih ja to činio da sam hećim, liječnik? Da li bih mogao pogledati u oči tom pacijentu, jadniku što halapljivo, posljednjim atomima snage pokušava uhvatiti molekulu kisika.

Onda sam se sjetio, srećom, većina tih što će biti otpisani nemaju otvorene oči. U dubokoj su komi, predvorju smrti. Teško se odatle vratiti, ako ti cijela reprezentacija ljudi u bijelom uskrati pomoć. Šteta što kada odlaziš ne znaš da je to, možda, i zbog tvojih godina. Prednost je na mlađima. Ti si svoje odslužio. Na žalost, glave ti je došla korona. E, kamo sreće da je ona, hladna, pjenušava, flaširana. Uz te gutljaje nezaborava i nije ti frka zadnji put se pozdraviti.

Ma, stipu ti, Paja, tih teških maštanja šta bi činio da si docent, primarijus, ansteziolog, šef intezivne njege, bos respiratora i drugih điđa što ispuštaju dijamanata vrijedan kiseonik. Jer, uskoro se i ti možeš naći na toj listi lutrije za život. U kojoj ne pali ono što je stari prodavač srećki po sarajevskim ulicama uzvikivao – ko ne kupi neće ni dobiti! Kupovao sam koliko hoćeš puta i, naravno, nikada dobio. Čak ni onaj ulog.

Od sinoć me prepadaju u ovoj zemlji koja je u svim tim teškim ili tabu temama prva na Zemlji. Znamo već, ovi podanici kralja Nederlanda, ima tome godina, prvi su uveli pravo na eutanaziju, dobrovoljni odlazak iz života. I ako si zdrav kao dren, ima šanse da te u vječnost isprate kao gospodina, naravno, uz stručnu pomoć medicinara. Samo prije toga moraju zaključiti da li su ti razlozi za potpomognuto samoubistvo ispunili uvjete za zadnje vozdra. Onda da ne govorim kako su ljudi u klompama prvi dozvolili javno uživanje narkotika u lokalima što se zovu kofi šopovi, u kojima gotovo niko kafu nije naručio. Ili, prvi su ozvaničili istospolne brakove. Ma, ima toga koliko hočeš da su prvi. I onda im se cijeli svijet u početku čudi, zgraža, smije, da bi danas, sutra i druge zemlje postale slobodno lude kao Holandija.

Dakle, muči me što već mjesecima u najvišim političkim krugovima Den Haga koplja lome oko krucijalnog pitanja – kome dati prednost u zlogukim COVID danima. Mjesecima straha što nam predstoje u sve ekplozivnijem širenju zaraze. Za koji dan nestaće i postelja u intenzivnoj njezi. Već je jagma za respiratorima, a taj prokleti špic, vrh drugog vala još nije ni došao, a već ga podivljalo zapljuskuju orkanski talasi sa Ostrva. Novi mutirani, strašni COVID virus iz Velike Britanije. Koja mi je tu, kojih stotinu kilometara preko Sjevernog mora.

U tom vrtlogu katastrofalnih predviđanja malo me tješi čvrsti stav Vlade onog Marka Ruta, premijera što bez pratnje i blindiranih mercedesa, veselo jašući dva točka stiže na svoje radno mjesto. Vlast niske zemlje traži da ako se bude moralo odlučivati, molim nebo da ne bude, kome prepustiti postelju u onim tajanstvenim svemirskim bolničkim sobama, gdje ti je posljednja šansa hoćeš li ostati insan ili postai mejt, da se odlučuje na pošteniji, fer način.

Predlaže se uvođenje lutrije života ili smrti. Da se izvlače srećke, pa ako te strefi premija, držat ćete na onim cijevima i samo ti benovi na tabanima mogu pomoći da se izvučeš. A, ako si fulio, zna se šta slijedi lutrijskim gubitnicima.

U stvarnom životu, lijepo sačekaš drugo izvlačenje i idemo ponovo sa nadanjima u zgoditak. Ovdje nema drugog kruga i to me brine. Sve se lijepo složilo da zijanim. Em, imam godina  za otpisati, čime pomažem hećimima da s manje grižnje savjesti kažu ovog na stranu. Em, nikada nisam imao sreće sa raznim životnim izvlačenjima.

A, onda, bojim se i tih lutrijskih mućki. Jer, ako dođeš u takvu situaciju, bićeš, bezbeli, u blehutu, u komi, a neko će umjesto tebe izvlačiti lutriju. Kako mu reći da mi je sedmica sretan broj kojem sam uzalud vjerovao sve do ove osme decenije.

Šta, ako izvuče zgoditak i spasite?! E, ako preživim, strogo ću mu narediti da skine cipele, čarape i da mi pokaže tabane. Ako ne bude benova, znaću da su sve priče o sretnicima kao što sam, najobičnije babine gatke.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)