Piše: Sandra PERIĆ

Ravno prije pola vijeka, 1. decembra/prosinca 1970. odštampan je prvi strip zabavnik u Bosni i Hercegovini – TOBIJEVE NOVINE. Bili su to dječiji snovi pretvoreni u stvarnost, ponajprije ljubav prema stripu iz koje su se i izrodili, u prvi mah, nedokučivi dječački snovi. Svi su ljudi skloni maštanju, fantaziranju, no mašta/fantazija se rijetko ili nikako ne ostvari, ali u slučaju pokretanja prvog strip izdanja u Bosni i Hercegovini nije bilo tako. Prevelika želja, upornost, svakodnevno druženje sa stripom, crtanje, pisanje o stripu, mašta postaje stvarnost golobradog dječaka, kako to jedan novinar ondašnje TV Sarajevo opisa, s padina Trebevića.

Golobradi dječak s padina Trebevića je Ahmed Hrapović, prema mišljenju kompetentnih ljudi iz devete umjetnosti širom svijeta, jedan od najboljih poznavalaca domaćeg i svjetskog stripa, prisjeća se tih dana od prije 50-tak godina:
   

 - Prvo što mi padne na pamet iz tog perioda, dakle kraj 60-tih i početak 70-tih godina je period sreće i blagostanja na globalnom nivou; uistinu je vladalo blagostanje na planeti, čovječanstvo je bilo zabavljeno i zadivljeno nečim što danas nikome nije predmetom zanimanja, a to je osvajanje svemira: prvi ljudi se šetaju po Mjesecu, Armstrong, Aldrin i Collins su junaci koji se slave širom svijeta, nije bilo ratova kao danas, bombaši samoubice su bili nepoznanica, a pandemija termin za koji niko nikada nije čuo. Valjda, takvo globalno pozitivno ozračje, odrazi se i na pozitivno razmišljanje pojedinca.
   
U to vrijeme i prostor bivše Jugoslavije je doživljavao određeni procvat, malo pomalo nama zapadni kapitalistički „mrski neprijatelj“ sve više postaje prijatelj, film i strip više nisu bili građani drugog reda, posebno strip, ni kriv ni dužan, bio je izvjesno vrijeme „neprijateljska propaganda“, da bi baš u tom periodu dosegao vrhunac koji danas zovemo – zlatno doba jugoslavenskog stripa. Ali, vratio bih se na period od ranije, u vrijeme kada se sve počelo zahuktavati, a to je period pojave strip izdanja Plavog vjesnika i Kekeca.  Ova dva izdanja, zagrebačkog Vjesnika i beogradske Borbe, zapalila su čitaoce širom Jugoslavije, objavljivali su najbolje stripove, imali izvrsne urednike. Bilo je još raznovrsnih strip izdanja i, čitajući impressume, shvatio sam da u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedna izdavačka kuća koja je izdavala stripove.

Je li to bio „okidač“ da se razmišlja da, iako mladi, krenete u izdavačke vode?
    

Dobrim dijelom jeste, ali ne zbog toga  što nešto neko ima a mi u BiH nemamo, nego želja da se pokrene strip izdanje i ponudi ono što se ponuditi može, obzirom da u BiH nismo imali nikakvu strip produkciju. Male novine, koje su objavljivale po neki nastavak stripa, objavljivale su domaći strip „Mali partizan“ Abdulaha Kozića i scenariste Alekse Mikića koji je  ujedno bio i urednik Malih novina. No, to je bilo beznačajno u odnosu na ono što se radilo u Hrvatskoj, Srbiji, pa i u Sloveniji, a s druge strane taj strip mi je nekako ličio na partijski zadatak, a Male novine su bile školski list, a nikako srip izdanje.
    

Jeste li razmišljali da možda s Malim novinama krenete u realizaciju nečega što BiH nema?
    

Ne, prvobitna zamisao je bila da se krene s udruženjem čija bi se djelatnost svodila na nauku i umjetnost, a onda se shvatilo da je to previše i krenulo se sa osnivanjem strip udruženja, kasnije će se ispostaviti prvog strip udruženja u Jugoslaviji. Kontaktirao sam Stjepana Horvata, glavnog urednika križaljki Čvor iz Bjelovara, a Bjelovar je, zahvaljujući Čvor izdanjima, bio centar enigmatike u Jugoslaviji. Objasnio sam šta želim, da mi treba pomoć. Horvat je to objeručke prihvatio, ubrzo je s kolegom Miroslavom Martinićem došao kod mene u Sarajevo gdje smo dogovorili sve što je potrebno i osnovano je Strip udruženje „Walt Disney“.
    

Oko registracije udruženja bilo je problema, čovjek iz omladinske organizacije Sarajeva, pjesnik, mladi intelektualac, koji me je veoma dobro poznavao, znao da su mnogi moji bili u Drugom svjetskom ratu antifašisti, ilegala, komunisti, partizani, skojevci, neki stradali u Jasenovcu, pitao me je da možda ne osnivam neko ustaško udruženje!? Mišljenje, koje mi je trebalo od nekog nivoa Saveza omladine, bez ikakvih problema dobio sam u Republičkoj organizaciji saveza omladine, a mišljenje mi je napisao Mujo Demir, omladinac, rukometaš, i to bez ijednog pitanja. A nakon što je udruženje zvanično osnovano, kao grom iz vedra neba dobio sam pismo iz Atine od izvjesnog Angelia Angelopulosa, zastupnika kompanije „Walt Disney“ za Europu.Tražio je da se odmah izmijeni ime udruženja, da on zabranjuje da se koristi ime Walt Disney. Poslao sam mu odgovor, objasnio da udruženje nije profitabilna organizacija, da se radi o grupi ljubitelja stripa i crtanog filma, ali Angelopulos je bio uporan. Negdje u svojoj arhivi pronašao sam adresu kompanije Walt Disney, napisao pismo za Dianu Disney, kćerku velikog Walta, objasnio joj djelatnost udruženja...

U ondašnje vrijeme pisma su putovala poprilično dugo, prošao je mjesec a odgovora nisam dobio, a onda, kada sam izgubio svaku nadu u bilo kakav odgovor, stiglo je pismo s memorandumom kompanije „Walt Disney“ s odgovorom Diane Disney. U početku pisma bila je maksimalno iskrena, napisala mi je da nikada nije čula za Jugoslaviju, a onda se prisjetila imena Tito i povezala Titov posjet SAD dok je predsjednik bio John Kennedy i tako „došla“ do Jugoslavije. Bez bilo kakvih pitanja odobrila je da se koristimo imenom njenog oca i da joj to pričinjava veliku čast. O prepisci s Dianom Disney Muler, može se napraviti posebna priča, jer smo se dugo dopisivali, doticali se rada i dostignuća velikog Walta Disneya. Nakon tih „incidenata“ s nazivom udruženja, krenulo se u izdavanje prvog strip zabavnika u BiH.

Vjerujem da je to bio veliki izazov, raditi nešto novo i prvo u R BiH...
    

Nije to bio samo izazov, upuštali smo se u nešto što nikada niko od ekipe, koju su sačinjavali: Ibrahim Uštović, Husnija Hrelja, Jasenka Bukurević, Natka Buturević, Suad Kurbegović, Husein Kurbegović i ja, nije u životu radio. Za razliku od danas i današnju grafičku tehnologiju, u ono vrijeme je bilo sve drugačije. Tekstovi su se slagali ručno, slovo po slovo, crteži i fotografije su se prebacivali na klišeje. Nije bilo ofset štampe,  nismo mogli s originala štampati original kolore, tako da sam ja, pored crtanja naslovne stranice, morao s originala precrtati strip Duško Dugouško, a potom s originala na svoj crtež grafitnom olovkom upisati gdje koja boja dođe. Bilo je komplikovano, ali sam uspio precrtati strip ravan originalu.

Već ranije sam odlučio da se strip zabavnik zove TOBIJEVE NOVINE, a naziv je dobio po Disneyevom junaku Tobiju iz istoimenog igranog filma za djecu. Nakon tog dijela pripremnih radnji preostalo je da se sakupi što više stripova, domaće i strane produkcije. Obratili smo se pismom velikom broju strip crtača. Prvi su se javili Andrija Maurović iz Zagreba i Brana Nikolić iz Valjeva. Zatim Pera Radičević iz Beograda i Jules Radilović iz Zagreba. Maurović, Radičević i Jules tražili su da neko od nas dođe na dogovor o saradnji, a Brana Nikolić nije čekao ni sekunde; desetak dana nakon našeg kontakta poslao je prve nastavke stripa BOMBONIKO, a crtao ga je ekskluzivno za Tobijeve novine. Bilo je to, žargonski rečeno, općenarodno veselje – krenulo je. Nakon prvih nastavaka Bombonika, Brana Nikolić nam šalje i nekoliko stranih stripova koje smo iskoristili za objavljivanje.
    

U to vrijeme dogovorili smo da Ibrahim Uštović i Suad Kurbegović krenu za Beograd i dogovore saradnju sa Perom Radičevićem, a ja sam krenuo u Zagreb Mauroviću, Julesu i Bekeru, čije mi je adrese proslijedio legendarni urednik legendarnog Plavog vjesnika Nenad Brixy. Najprije sam ujutro svratio kod Julesa, dočekala me je na vratima Julesova supruga, sad već pokojna gospođa Zdenka, pozvala da uđem u stan, tu je bio i Jules, nasmijan, kao što ću primijetiti i za vrijeme narednih susreta nije, kako mi Bosanci kažemo, mijenjao čehre. Jules je bio spreman za saradnju, predložio mi je da odem do Maurovića i Bekera, što sam i učinio. Bekera nisam našao ni kući ni u Vjesniku, a Maurović me je dočekao u svom atelje-stanu. Nakon što sam mu se predstavio, široko se, nasmijao i rekao da je očekivao nekog „ozbiljnog“ gospona, a ne dijete. Ponudio mi je čaj, dugo smo razgovarali o svemu, pričao mi je do u detalje o svom radu na stripu, za vrijeme kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije. Radio je veoma mnogo, ilustracija i strip su mu bili život, svjestan da je napravio sve sama remek djela, zarađivao ogromne honorare, trošio ih na društvo, žene; u jednom momentu, pomalo ljutito, rekao mi je da mu se društvo za sve što je uradio nije ni na koji način odužilo, usporedio je svoj status u društvu i Ede Murtića za kojeg je rekao da je najobičniji špric-moler, da nema veze sa slikarstvom, a onda mi je pokazao svoje ogromno platno nedovršene slike s temom sa Jadrana.

Iako mlad, imao sam poprilične likovne kompetencije da mogu procijeniti kvalitet likovnog, posebno slikarskog djela. Bio sam fasciniran Maurovićevim platnom, kao i danas, ništa se nije izmijenilo, mada je vrlo teško da jedan strip crtač može biti i dobar slikar, genijalac Maurović uspio je uvezati svoju prirodnu likovnu nadarenost da strip i slikarstvo uveže kvalitetom, a da jedno drugome ne „smetaju“. Maurović je u svoje slike, kao i u stripove, uvukao vlastitu estetiku, nametnuo vlastitu hijerarhiju originalnosti u svako djelo, emocionalno vežući posmatrača-čitaoca sa svojim slikama i stripovima. Kasnije ću napisati da je Maurović Rembrant stripa, a na to me je natjeralo njegovo strip remek djelo u boji „Djevojka sa Siere“. Do dana današnjeg je neuhvatljiv, toliko originalan da ga je nemoguće plagirati. Slao sam nekoliko nastavaka Maurovićevih kolor stripova Sergiu Bonelliju, na što je Bonelli odgovorio: „ Ovo je prosto nemoguće...“.
    

Po zidovima su iscrtani likovi olovkom, uglavnom iz stripova o „Starom Mačku“ i još nekih njegovih stripova. Ono što me prvo dojmilo bilo je da živi na rubu egzistencije, zaboravljen od svih, ponajprije grada Zagreba kojemu je ostavio mnoga svoja djela neprocjenjive vrijednosti i, kako kaže, najteže mu pada što, mada to nikada nije ni tražio, društvena zajednica ni po kom osnovu nije vrednovala njegovo učešće u NOB-u. Bio sam pun para, i, koliko se sjećam, poklonio mu oko 600 ondašnjih njemačkih maraka. Gledao me je s nevjericom, imao sam osjećaj da mi je htio vratiti novac, dlanom sam mu pokazao da se zaustavi i odustane od te nakane. Nevezano za taj novac, Maurović mi je napismeno dao pristanak da možemo sva njegova djela objavljivati bez ikakve naknade za autorska prava. Istoga dana, kad i ja, u Sarajevo su se vratili Uštović i Kurbegović iz Beograda, i oni su uspješno dogovorili saradnju sa Perom Radičevićem. On je, kao i Brana Nikolić, ekskluzivno za Tobijeve novine nacrtao strip „Tajanstveni vitez“, i krenulo je, bilo je dovoljno materijala za Tobijeve novine.
    

Čini se da i nije bilo poteškoća, obzirom na neiskustvo?
   

 Nekako je išlo u početku glatko. Mnoge podudarnosti su se dešavale. Najprije sam u to vrijeme na Baščaršiji upoznao mladog Italijana Frančeska, primijetio sam ga ispred kina „Kolobara“, sjedi na tronošcu i crta centralnu džamiju na Baščaršiji. Primjetio sam mu jedan krivi potez olovke na crtežu, sagnuo sam mu se iza leđa, uzeo mu olovku iz ruke i popravio liniju. Najprije me začuđeno pogledao, a onda se široko nasmijao i otkrio snažne zube poput Vronskog, švalera Tolstojeve Ane Karenjine. Poslije smo nas dva otišli na kafu, Frančesko nije znao nijedne riječi srpsko-hrvatskog, a ni ja italijanskog. Sporazumjevali smo se pomoću ruku, nogu, crteža i išlo nas je. Narednih dana smo skupa sjedili ispred „Kolobare“ i crtali predjele Baščaršije, zatim te crteže pretvorili u akvarele. Frančesko je bio odličan crtač a i dobar akvarelista, studirao je arhitekturu. Razmijenili smo adrese, javio mi se po povratku kući iz Milana. Dopisivali smo se na engleskom, obojica smo imali prevodioce. U jednom od pisama sam mu pomenuo da pripremam strip zabavnik, a on mi odgovorio da je dobar prijatelj sa Sergiom Bonellijem, izdavačem i vlasnikom istoimene izdavačke kuće. Iz te priče izrodili su se moji kontakti sa Sergiom Bonelijem, ponudio mi je sve svoje strip junake, Texa Willera, Zagora... Prihvatio sam Texa Willera i to je prvi put da se taj strip junak objavljuje u BiH. Nekih poteškoća u početku nije bilo, sve dok se strip zabavnik Tobijeve novine nije ugledao svjetlo danana na izlozima i policama kioska širom Jugoslavije.

NIŠP Oslobođenje je bila najveća izdavačka i štamparska kuća u BiH. Kako to da niko iz te medijske kuće nije imao interesa da se pozabavi stripom?
    

Ono što sam ja vremenom saznao, na rukovodeće pozicije birali su se partijski ljudi, u BiH film i strip dugo vremena nisu bili poželjni. Nije to bila institucionalna odluka, nego stav pojedinaca koji su se dodvoravali partiji, tako da su im film i strip bili, kao što već rekoh, propaganda trulog kapitalističkog zapada. Ipak, u to vrijeme dolazili su „mekši“, otvoreniji ljudi ka zapadu. U to sam se osvjedočio kada nas je Zahid Bukurević, otac naše kolegice Jasenke, inače u to vrijeme Sekretar za industriju i saobraćaj R BiH, danas bi to bio ministar na nivou BiH, preporučio generalnom direktoru Oslobođenja Mirku Petriniću. Ibrahim Uštović i ja otišli smo na dogovorni sastanak kod druga Petrinića. Iz prve nam je ponudio svu pomoć onoliko koliko je bila moguća, jer o stripu u Oslobođenju niko nije znao ništa. Meni je Mirko Petrinić odmah ponudio kancelariju, da oformim ekipu za strip časopis, a sve u okviru redakcije revijalnih izdanja Oslobođenja, kamo me je i uputio. Otišao sam u redakciju zabavnih izdanja, dočekao me je Alija Hafizović tadašnji urednik zabavnih izdanja Oslobođenja. Prvo što mi je tražio bile su adrese agencija i vlasnika autorskih prava na strip u Jugoslaviji i svijetu. Nasmijao sam se tako jeftinoj „ponudi za saradnju“, shvatio da s Hafizovićem nemam o čemu pričati, na odlasku sam mu rekao da nisu bitne adrese agencija i vlasnika autorskih prava, nego je najbitnije poznavati strip i imati duha za taj vid umjetnosti na što se on ironično nasmijao. Kasnije smo se sretali u Savezu novinara BiH, najčšće u vrijeme opsade Sarajeva. Nismo pričali o tom periodu našeg poznanstva, bilo bi mu neugodno.
    

Ekipa i ja prikupili mo materijale za prvi broj, nismo znali kako će sve ispasti u štampi, jer sve, pa i korice predajemo u jednoj boji, a trebaju se štampati u četiri boje. Štampu je radila štamparija „Jedinstvo“ iz Gračanice, i, mada sa zastarjelom štamparskom tehnologijom, ipak su svojski odštampali prvi broj. Bili smo presretni, pred sobom smo imali pravi pravcati časopis za strip, sa svim elementima strip revije koju smo iz broja u broj obogaćivali biografijama strip autora, što će kasnije oponašati gotovo sve redakcije u Jugoslaviji. Startali smo sa tiražom od 12.000 primjeraka, vremenom je tiraž rastao, prodaja se vršila na području cijele Jugoslavije putem kioska, prodaju su vršili Delo Ljubljana, Vjesnik Zagreb, Borba Zagreb, Borba Beograd, Politika Beograd i, naravno, Oslobođenje Sarajevo, današnja Opresa – Novine IN. Najbolja prodaja je bila preko Vjesnika i Dela. Delo je naš tiraž prodavao 100%.
    

Tobijeve novine su stekle veliki broj čitalaca, stizala su pisma podrške sa svih strana, često se u ovakvim prilikama sjetim Vlade Kosa iz Hrvatske koji nam je davao ponajveću podršku. Javljali su se i mladi crtači, slali svoje radove, za takve smo odvojili posebnu streanicu i objavljivali radove mladih autora. Mnogi od njih su vremenom postali strip crtači s vidnim kvalitetom. Bilo je i onih koji su bili zli, ali to nisu bili čitaoci, to su bili oni koji su se napadanjem na sve i svašta htjeli dodvoriti partiji i partijskim šefovima. Odolijevali smo svim tim pritiscima jer je bilo daleko, daleko više onih koji su nam davali podršku. Ipak, nismo mogli s Tobijevim novinama dalje od 10 brojeva. Kasnije je bilo još pokušaja s drugim izdanjima: Horizont, prvi strip album u BiH - GAVRAN kojeg je crtao Muharem Tursunović, Mini strip, a onda Sarajevski zabavnik SAZ, Strip SAZ, i najprodavanije izdanje u Jugoslaviji MAN STRIP koje je izlazilo dva puta sedmično, što nije zabilježeno u izdavačkoj djelatnosti bivše Jugoslavije... Oko svih tih izdanja okupljali su se mladi, među njima Midhat Ajanović, Jadranko Jerković, Senad Avdić, Hamdija Karalić, Mišo Milanović, Zoran Milanović, Tonći Kulić, Tonći Bender koji je posebna priča, gromada od mladog čovjeka, veliki zaljubljenik u strip, a povremeno su nam se priključivali Manojlo Tomić, Zlatko Fočo  i Dubravko Brigić, uz Bndera također mlada ljudska gromada.
    

Na kraju, može li se napraviti usporedba današnjeg stripa i ondašnje produkcije pa i izdavaštva?
    

Mnogi ne shvataju strip, posebno oni koje nazivamo inteligencijom, nekako mi djeluje da s sjedne strane imamo ljutog protivnika (inteligenciju), a s druge strane mladu devetu umjetnost, koju ja volim nazivati strip čarolijom, što i jeste na neki način. Koliko god sebe nazivali inteligencijom, naši intelektualci mi djeluju neuko naspram svjetske inteligencije, ograničeno u pogledu umjetnosti uopće. Uvezan sam sa cijelim svijetom po raznim osnovima, dobrim dijelom je to i strip. Razgovaram, kontaktiram s mnogim autorima stripa u svijetu, strip agentima, agencijama, izdavačima, raspitujem se kakav je odnos prema stripu; sugdje u svijetu intelektualci su redovni konzumenti stripa, u Americi je to blizu 70% intelektualaca od ukupne višemilionske prodaje stripova. U Americi je strip način i dio života, veliki je broj izdavača, višemilionski tiraži, budžet Amerike se poprilično puni od prodaje stripova.

Jedino je naš dio Balkana, prostor bivše Jugoslavije, barem kada je inteligencija u pitanju, prilično kritičan. Ako se već treba praviti usporedba nekada i sada, onda valja napomenuti da je u periodu zlatnog doba jugoslavenskog stripa Plavi vjesnik dostizao tiraž od oko 300.000 primjeraka, isto tako i legendarni partizanski dvojac Mirko i Slavko Desimira Žižovića Buina. Svi su čitali strip. Razlog tome je činjenica da su se poklopili kvaliteti u urednicima izdanja, kvaliteta crtača i scenarista, kriterij za objavljivanje je bio izuzetno strog i uspjeh nije mogao izostati.

Danas, na veliku žalost, mnogi koji se bave stripom nemaju pojma o stripu, nije dovoljno pročitati nekoliko Zagora ili bilo kojeg industrijskog stripa i proglasiti se velikim poznavaocem stripa, mnogi sebe nazivaju kritičarima stripa, mnogi se bave izdavaštvom, ali su tiraži tih izdanja veoma skromna, od 100 do 500 primjeraka, i većina njih se oslanja na izdavanje Zagora, Texa, Bleka, Doga i sličnih kič uradaka izdavača Bonellija iz Italije, gdje ti junaci ovih dana doživljavaju pravu katastrofu u pogledu prodaje. Danas se može pohvalno govoriti o Strip reviji Večernjeg lista, gdje je, narodski rečeno, leđa podmetnuo neumorni Mladen Novaković i njegova udruga Stripforum, s druge strane ostaje da žalimo zbog gašenja novosadske Stripoteke, a nama u Sarajevu ostaje da se borimo sa novopokrenutim izdanjem Plavi strip koji na svojim stranicama donosi najbolje stripove u regiji, štampa se na novinskom formatu, u koloru s obiljem najkvalitetnijih tekstova, čaršijski rečeno, strip novina koja se ubila da bude sastavni dio neke dnevne novine kojoj može uvelike podići tiraž.

Vječiti sam optimista, a za to postoje i razlozi – uređivao sam MAN STRIP, strip izdanje koje je izlazilo dva puta sedmično i prodavao se u tiražu od 90.000 primjeraka na sedmicu. Dobrim radom, dobro odabranim stripovima stanje se u strip izdavaštvu, a time i strip produkciji može popraviti i krenuti u neko zlatno doba regionalnog stripa - završava Hrapović optimistično svoju priču posvećenu 50 godina strip izdavaštva u Bosni i Hercegovini, ili od Tobijevih novina do Plavoga stripa.

(DEPO PORTAL/ad)