TIMSS istraživanje/ Šta ćeš biti kad porasteš?

Školovanje u BiH uz bubnjaru: Učenik će izlazak da pokvasi spužvu iskoristiti da iz šupe donese nekoliko cjepanica...

Nedjeljni magazin 14.12.20, 14:00h

Školovanje u BiH uz bubnjaru: Učenik će izlazak da pokvasi spužvu iskoristiti da iz šupe donese nekoliko cjepanica...
Povodom rezultata TIMSS istraživanja iz 2019. godine APOSO će objasniti da komplikovan sistem ne daje mogućnost da se uradi jedinstvena i učinkovita reforma, da je situacija teška, da...

 

Izvor: Školegijum.ba

Piše: Zoran Ćatić


Ja neću biti ništa kad porastem, izgovorila je jedanaestogodišnjakinja 2014. godine na novinarskoj radionici u jednoj područnoj osnovnoj školi, odgovarajući na pitanje svoje vršnjakinje: Šta ćeš biti kad porasteš?

 

Ona je već obećana, reći će mi kasnije njena učiteljica.

 

Danas, šest godina kasnije, u zemlji u kojoj je međunarodna zajednica eksperimentalno isprobala sve moguće reforme izuzev one odgojno-obrazovne, ta djevojčica ima sedamnaest godina.

 

Namjerno u prvi plan ističem međunarodni faktor, jer našem faktoru takvo što niti pada na pamet niti mu je u interesu, a, kao i u svim drugim segmentima, pokrenuće se samo i isključivo ako bude natjeran na to. Do tada će se zadovoljavati ispraznim pričama, koristeći se neuređenim sistemom i prebacujući odgovornosti i nadležnosti s nivoa na nivo nečega što bi trebalo predstavljati državu.

 

Za to vrijeme, u jednoj drugoj područnoj školi dežurni učenik će izlazak da pokvasi spužvu iskoristiti i da iz školske šupe donese nekoliko cjepanica koje će staviti pored bubnjare što grije učionicu, gdje su zajedno smješteni đaci od prvog do šestog razreda osnovne škole.

 

U međuvremenu će stići rezultati TIMSS istraživanja iz 2019. godine. Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje pohvaliće se nastavkom procesa uključivanja Bosne i Hercegovine u različita međunarodna istraživanja iz oblasti obrazovanja.

 

Cijeli dan, eventualno dva, u zavisnosti od obaveza rijetkih iz obrazovnih institucija, gostovaće u medijima, objašnjavajući nam i obrazlažući loše rezultate koje su postigla naša djeca. Čućemo, zapravo, sve ono što znamo, ali nam najčešće nije prioritet – da komplikovan sistem ne daje mogućnost da se uradi jedinstvena i učinkovita reforma, kako je situacija teška, da nema političke volje, i već tu negdje ćemo ustati do dopunimo piće, grickalice i pristavimo kafu, dok ne dođe neki zanimljiviji gost u studiju.

 

Nećemo čuti dječaka na pragu punoljetstva koji završava, kako je sami zovu, specijalnu školu u jednom malom gradu i tužno pita: A šta ću ja kad završim školu? Za mene, kažu, nema dalje. Osoba sam s teškim invaliditetom, a doktori kažu da ću za koju godinu i potpuno oslijepiti. Tad više ni kod kuće neću moći izrađivati ove drvene ukrasne kutije s dekupažom.

 

Neće se čuti ni nastavnica iz iste škole koja kaže da je veliki broj onih u stanju socijalne potrebe i koji namjenski upisuju djecu u ovu školu jer, zahvaljujući tome, dobijaju naknadu iz opštine.

 

Grickaćemo kikiriki oduševljeno slušajući nekog od brojnih lidera koji će nas uvjeravati da smo zapravo tu negdje s evropskim zemljama, da su naši građani vrlo uspješni širom svijeta, navodeći nam za primjer Džeku, Musu i Nurkića. Baš kao da su upravo oni i sistem zaslužni za sportske rezultate pobrojanog trojca i kao da je to mjerilo naše pameti kojom pariramo svijetu.

 

Onda će se razmetati ciframa koje su usmjerene i predviđene. Potom će istog dana na službenoj stranici nadležnog ministarstva postaviti rezultat svoga rada u vidu niza održanih sastanaka, prisustvovanja ceremonijama i svečanih otvaranja.

 

Roditelji iz jednog udaljenog sela odakle djeca pješače desetak kilometara do škole to neće moći pročitati jer ni mobilna mreža nije dostupna, a kamoli internetska.

 

Raspravu o svemu i svačemu vodiće neke intelektualne Facebook zajednice. Dotaći će se i TIMSS istraživanja, poredeći nas s ostalim zemljama sa spiska, s posebnim zadovoljstvom komentarišući i zemlje regije, jer takva rasprava obećava bezbroj komentara i lajkova.

 

Ali, niti jedan od emoticona neće se dotaći šestoro djece u jednoj osnovnoj školi, čiji roditelji nemaju novac za privatnog asistenta u nastavi, za razliku od sedmog dječaka koji ima tu sreću.

 

Neće se sjetiti, dok smišljaju originalne statuse na društvenim mrežama, da klinci s intelektualnim poteškoćama, koji i za vrijeme normalnih okolnosti nemaju adekvatnu pomoć, moraju pratiti online nastavu samo i isključivo uz pomoć svojih roditelja.

 

Ukoliko bi možda i pomislili na sve rečeno, pa otišli na neku od stranica nadležnih ministarstava u nadi da će nešto pronaći, vidjeli bi da je, primjerice, federalna Vlada na svojoj 246. sjednici, održanoj 03.12.2020. godine, prihvatila informaciju o upisu učenika u osnovne i srednje škole u školskoj 2020./21. godini u Federaciji BiH, s predloženim preporukama, te zadužila Generalni sekretarijat da ovaj dokument uputi vladama kantona.

 

Ili 09. 12. 2020. Министар просвјете и културе Републике Српске мр Наталија Тривић разговарала је данас са предсједником и секретаром Друштва учитеља Републике Српске Марином Кнежевић и Биљаном Лакић о организовању наставе у условима пандемије вируса корона, завршетку првог полугодишта школске 2020/21. године и предстојећој додјели Светосавске награде.“

 

Potom bi neko možda pomislio na državni nivo, gdje je obrazovanje pod Ministarstvom civilnih poslova, pa otišao na njegovu stranicu. Ali, tamo zatiče samo pregršt informacija o održanim webinarima i online sastancima na evropskom nivou. Kao da je taj nivo viši od nivoa rijeka koje usljed obilnijih padavina svako malo poplave na desetine škola širom Bosne i Hercegovine.

 

Možda zvuči strašno rečenica koju mi je izgovorila djevojčica prije nekih šest godina, ali kad malo bolje razmislim, ona je sa jedanaest godina bila svjesna onoga čega mi nismo ni u ovom trenutku. Da smo porasli, a da nismo postali ništa.

 

(DEPO PORTAL/Foto: Ilustracija/md)

 

 

BLIN
KOMENTARI