Izvor: Školegijum.ba

Piše: Zoran Ćatić

Ja neću biti ništa kad porastem, izgovorila je jedanaestogodišnjakinja 2014. godine na novinarskoj radionici u jednoj područnoj osnovnoj školi, odgovarajući na pitanje svoje vršnjakinje: Šta ćeš biti kad porasteš?

Ona je već obećana, reći će mi kasnije njena učiteljica.

Danas, šest godina kasnije, u zemlji u kojoj je međunarodna zajednica eksperimentalno isprobala sve moguće reforme izuzev one odgojno-obrazovne, ta djevojčica ima sedamnaest godina.

Namjerno u prvi plan ističem međunarodni faktor, jer našem faktoru takvo što niti pada na pamet niti mu je u interesu, a, kao i u svim drugim segmentima, pokrenuće se samo i isključivo ako bude natjeran na to. Do tada će se zadovoljavati ispraznim pričama, koristeći se neuređenim sistemom i prebacujući odgovornosti i nadležnosti s nivoa na nivo nečega što bi trebalo predstavljati državu.

Za to vrijeme, u jednoj drugoj područnoj školi dežurni učenik će izlazak da pokvasi spužvu iskoristiti i da iz školske šupe donese nekoliko cjepanica koje će staviti pored bubnjare što grije učionicu, gdje su zajedno smješteni đaci od prvog do šestog razreda osnovne škole.

U međuvremenu će stići rezultati TIMSS istraživanja iz 2019. godine. Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje pohvaliće se nastavkom procesa uključivanja Bosne i Hercegovine u različita međunarodna istraživanja iz oblasti obrazovanja.

Cijeli dan, eventualno dva, u zavisnosti od obaveza rijetkih iz obrazovnih institucija, gostovaće u medijima, objašnjavajući nam i obrazlažući loše rezultate koje su postigla naša djeca. Čućemo, zapravo, sve ono što znamo, ali nam najčešće nije prioritet – da komplikovan sistem ne daje mogućnost da se uradi jedinstvena i učinkovita reforma, kako je situacija teška, da nema političke volje, i već tu negdje ćemo ustati do dopunimo piće, grickalice i pristavimo kafu, dok ne dođe neki zanimljiviji gost u studiju.

Nećemo čuti dječaka na pragu punoljetstva koji završava, kako je sami zovu, specijalnu školu u jednom malom gradu i tužno pita: A šta ću ja kad završim školu? Za mene, kažu, nema dalje. Osoba sam s teškim invaliditetom, a doktori kažu da ću za koju godinu i potpuno oslijepiti. Tad više ni kod kuće neću moći izrađivati ove drvene ukrasne kutije s dekupažom.

Neće se čuti ni nastavnica iz iste škole koja kaže da je veliki broj onih u stanju socijalne potrebe i koji namjenski upisuju djecu u ovu školu jer, zahvaljujući tome, dobijaju naknadu iz opštine.

Grickaćemo kikiriki oduševljeno slušajući nekog od brojnih lidera koji će nas uvjeravati da smo zapravo tu negdje s evropskim zemljama, da su naši građani vrlo uspješni širom svijeta, navodeći nam za primjer Džeku, Musu i Nurkića. Baš kao da su upravo oni i sistem zaslužni za sportske rezultate pobrojanog trojca i kao da je to mjerilo naše pameti kojom pariramo svijetu.

Onda će se razmetati ciframa koje su usmjerene i predviđene. Potom će istog dana na službenoj stranici nadležnog ministarstva postaviti rezultat svoga rada u vidu niza održanih sastanaka, prisustvovanja ceremonijama i svečanih otvaranja.

Roditelji iz jednog udaljenog sela odakle djeca pješače desetak kilometara do škole to neće moći pročitati jer ni mobilna mreža nije dostupna, a kamoli internetska.

Raspravu o svemu i svačemu vodiće neke intelektualne Facebook zajednice. Dotaći će se i TIMSS istraživanja, poredeći nas s ostalim zemljama sa spiska, s posebnim zadovoljstvom komentarišući i zemlje regije, jer takva rasprava obećava bezbroj komentara i lajkova.

Ali, niti jedan od emoticona neće se dotaći šestoro djece u jednoj osnovnoj školi, čiji roditelji nemaju novac za privatnog asistenta u nastavi, za razliku od sedmog dječaka koji ima tu sreću.

Neće se sjetiti, dok smišljaju originalne statuse na društvenim mrežama, da klinci s intelektualnim poteškoćama, koji i za vrijeme normalnih okolnosti nemaju adekvatnu pomoć, moraju pratiti online nastavu samo i isključivo uz pomoć svojih roditelja.

Ukoliko bi možda i pomislili na sve rečeno, pa otišli na neku od stranica nadležnih ministarstava u nadi da će nešto pronaći, vidjeli bi da je, primjerice, federalna Vlada na svojoj 246. sjednici, održanoj 03.12.2020. godine, prihvatila informaciju o upisu učenika u osnovne i srednje škole u školskoj 2020./21. godini u Federaciji BiH, s predloženim preporukama, te zadužila Generalni sekretarijat da ovaj dokument uputi vladama kantona.

Ili 09. 12. 2020. Министар просвјете и културе Републике Српске мр Наталија Тривић разговарала је данас са предсједником и секретаром Друштва учитеља Републике Српске Марином Кнежевић и Биљаном Лакић о организовању наставе у условима пандемије вируса корона, завршетку првог полугодишта школске 2020/21. године и предстојећој додјели Светосавске награде.“

Potom bi neko možda pomislio na državni nivo, gdje je obrazovanje pod Ministarstvom civilnih poslova, pa otišao na njegovu stranicu. Ali, tamo zatiče samo pregršt informacija o održanim webinarima i online sastancima na evropskom nivou. Kao da je taj nivo viši od nivoa rijeka koje usljed obilnijih padavina svako malo poplave na desetine škola širom Bosne i Hercegovine.

Možda zvuči strašno rečenica koju mi je izgovorila djevojčica prije nekih šest godina, ali kad malo bolje razmislim, ona je sa jedanaest godina bila svjesna onoga čega mi nismo ni u ovom trenutku. Da smo porasli, a da nismo postali ništa.

(DEPO PORTAL/Foto: Ilustracija/md)