Šta bi bilo da rata nije bilo?! Često se pitam i sve više dvojim da li sam bio u pravu kada sam u jednom dijasporskom društvu oštro skočio na neke, što su tvrdili da trebamo biti zahvalni vođama iz vremena sukoba. Tek sada kužim, bio je to tipični bosanski humor koji i najtamniju zbilju čini svjetlijom.

Time se, zapravo, željelo reći da život piše najbolje romane u kojima bude iskričavih, zadivljujućih priča kao što su ove što slijede. Jer, da nije bilo rata, mnogi se ljudi, porodice ne bi makle sa bosanskohercegovačkog tla i tako, možda, nikada ne bi otkrili koliko je genijalaca poniklo u našem sokaku.

... Svakog ljeta, posljednjeg dana Sarajevo Film Festivala, u sjeni betonskog kolosa palače Skupštine BiH, što pritišće ulice naših spomenara na Marijin Dvoru, poteknu takve dijasporske priče. Okupimo se od Amerike do Australije, ne zbog filma, nego zbog odavanja počasti jednoj divnoj mladosti raje s početka Vilsonovog šetališta, sada sjedih staraca i dobrodržećih dama. Koji su mahom naučili plivati na slapovima ispod Vrbanje mosta.

I ovog puta s nama je bila i Jasminka Galičić, čiji su prozori djetinjstva gledali na krošnje starih augostrougarskih lipa Vilsonovog. Zbog druženja dugog pet, šest sati, o kojem se poslije, sa sjetom, razmišlja do slijedećeg avgusta i SFF, Minka je, kako smo je uvijek zvali, preletjela oko 20.000 kilometara! Stigla je iz daleke Australije da bi na ono po naški – ješta maji, kroz osmijeh sreće, što ponovo čuje vječno dobru pitalicu na šatrovačkom, spremno odgovarala – mane štani.

I sve ove godine, valjda iz urođene skromnosti, izgovarala neistinu. Kod nje tamo u Južnoj Australiji najmanje je bilo onog – mane štani. U njenom domu stasala su i razvijala se dva mlada znanstvenika, doktori nauka kojima se ponosi taj dio Petog kontinenta.

A, moglo je da ne bude tako. Minka kao da je bježi od tih sjećanja i zato s najvećim zadovoljtsvom uvijek kazuje - mane štani. Želi zaboraviti kako je proživljavala tri dana i noći straha, kada su neke bradonje na Ilidži 1992. zaustavile karavan nesretnica što su s djecom pokušale napusitit pakao ratnog Sarajeva.

Poslije mnogo muka stigla je i do Splita. Spasila je kćerku i sina od snajpera i granata, Da li i od bijede, nesigurnosti što će donijeti sutra? Pet godina se u varoši pod Marjanom borila da djeca imaju kruha i mlijeka. Sladoled je bio misaona imenica. Na kraju je morala popustiti. Sa suprugom Josipom Kopeckim odlučila se za Australiju. Pitajući se cijelo vrijeme da li oni smiju odlučivati o sudbini potomaka, koji su se već iskazivali kao odlični đaci i živjeli u nadi da će se jednom vratiti u rodni grad. Kćerka Vedrana imala je već 17 godina, sin Zlatko zagazio u 13-tu.

Poslije splitskih ljeta trebalo je je još jednom ispočetka. Da li će djeca biti onako dobra, uspješna kao u Dalmaciji?
I još jednom su Vedrana i Zlatko Kopecki pokazali kako su Bosanci od tvrdog materijala. Uspjesi mlade Sarajke u Australijiu su započeli odličnim ocjenama u školi i počasnom titulom ambasadorice BiH u gimnaziji koju je pohađala. Poslije je blistava srednjoškolka nastavila sa studijem psihologije. Uslijedio je, kako se i očekivalo od ovakvog talenta, magisterij, pa doktorat. Briljirala je s radom čiji naslov najbolje govori o stradanjima njene domovine – Trauma kod djece u ratnom vihoru BiH.

Doktor nauka Vedrana Kopecki danas je jedna od vodećih menadžera u vladinoj organizaciji za pomoć djeci države Australije. Iskazala se s brojnim naučnim publikacijama. I sigurno je da je pred njom nezaustavljivo znanstveno napredovanje.

Drugo - mane štani, moje drugarice Minke, je nedavno proglašeni najbolji mladi doktor nauka Južne Australije, Zlatko Kopecki. Na brojnim naučnim turnejama po planeti Zemlji, Zlatko ne zaboravi da često, na dan, dva, skokne i do Sarajeva. Da prošeta pod lipama Vilsonovog, stazama njegovih roditelja, i onda punih baterija krene u nova istraživanja.

Imao sam priliku i da pogledam CV dr sc Zlatka Kopeckog. Stručnjaku, kao što sam, da se zavrti od nepreglednog niza naučnih radova koje je objavio u raznim svjetskim znanstvenim časopisima. Pored rada u univerzitetskoj bolnici grada Adelaide, dr. Kopecki držao je vježbe na kardiologiji ovdašnjeg Univerziteta, te predaje biološke nauke na University of South Australia.

Dr Zlatko Kopecki je predsjednik internacionalne fondacije Debra, koja pomaže djeci što pate od teške kožne bolesti - bulozne epidermolize. Koža im je osjetljiva na najmanji pritisak, trljanje i dodir, te vrlo lako dolazi do bolnih rana poput opekotina. Sarajevski Australijanac zahuktalo radi na lijeku koji će olakšati život djeci, zvanoj leptiri.Prvi testovi su obećavajući.
Naravno, nisu ovo jedina djeca ponosa Bosne i Hercegovine. Žive na svim meridijanima i paralelama ove kugle.

 
Na kraju ostaje mi visiti ono pitanje – trebamo li ili ne biti zahvalni vođama sukoba. Da nas nisu rastjerali ne bi nikada doznali koliko imamo talenata, ili uz sve zločine počinili su još jedan. Bosnu i Hercegovinu zauvijek su osiromašili za ovako uspješne, genijalne mlade ljude!
                                                                              

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)