www.pressmedia.ba

Posljednji lokalni izbori u BiH pokazali su da veći broj glasača želi promjene pa makar i nagore, kako su to objašnjavali mnogi građani.

Drugim riječima, mnogima je dozlogrdilo višedecenijsko zlopaćenje sa istim „čuvarima nacionalnih interesa“. Tako su, s razlogom, demontirane dvije dominantne političke partije u BiH – SDA i SNSD – dok hrvatski birački korpus još i ne pomišlja na alternativu HDZ-u.

Među izbornim iznenađenima, svakako posebno mjesto pripada pobjedi Draška Stanivukovića. Nakon te pobjede, njegovo prisustvo u medijima je upadljvo veliko. Pri tome valja naglasiti da mnogi novinari  anketirani građani u njemu vide junaka pa ga tako i predstavljaju.

Bilo bi sjajno za budućnost BiH kada bi to bilo tako – kada bi Stanivuković bio istinski junak, u pozitivnom značenju te riječi, naravno. Međutim, i prije izbora njegovi politički potezi su jasno indicirali da se radi o političaru koji je – u samoj biti stvari, u svojim temeljnim opredjeljenjima – na liniji one ideologije koja je BiH učinila žrtvom i koja, konzistentno, ni danas joj ne dopušta da krene naprijed. Argumenti koje ću iznijeti pokazat će kako Stanivuković verbalizira svoju navodnu viziju o prosperitetu BiH, odnosno njenoga DRUŠTVA, te kako njegova fraza (dakle, ono što vrlo često i mehanički ponavlja) da VOLI SVE LJUDE nije ništa više od kamuflirajuće fraze. (Inače, osoba koja ima potrebu da stalno naglašava kako voli sve ljude sigurno ima ozbiljan problem upravo s tom „ljubavlju“.)

U emisiji Pressing (od 18. 11. 2020.) Stanivuković po ko zna koji put negira genocid u Srebrenici. Nameće se pitanje, iako je ono retoričke naravi: Kakav je to političar koji negira presudu najviše sudske instance u svijetu, onu koju je izrekao Haški tribunal, a taj Tribunal osnovao je Savjet bezbjednosti i td. Drugim riječima, kakav politički legitimitet ima političar koji negira najviše pravne instance i presude najviših svjetskih institucija?!

U istoj emisiji, kada ga novinar pita hoće li možda kao gradonačelnik Banjaluke mijenjati nazive nekih ulica u gradu, on izbjegava odgovor na to pitanje jednom verbalnom fintom koja glasi otprilike ovako: Ma to je nebitna stvar, hajdemo pričati o privredi. Dakle, za njega je nebitno mijenjanje naziva ulica sada, a bilo je itekako bitno kada su neke imenovane po nosiocima četničke i genocidne ideologije.

Posebno je šokantno kada Stanivuković objašnjava svoje fotografisanje ispod četničke zastave: To je nevažna stvar, veli on; mogao sam tako stati ispod bilo koje zastave s bilo kojim momcima kao i u tom slučaju; ništa u tome nema zlonamjerno, i td. Nevjerovatno! Političar koji negira PRESUĐENI GENOCID NAD BOŠNJACIMA ( i pri tome stalno tvrdi kako voli sve ljude!), koji veliča presuđene ratne zločince, koji se fotografiše ispod one zastave pod kojom su u Drugom svjetskom ratu i u ovome u BiH izvršeni užasni masakri i genocid – sve je to, konzistentno i nepogrješivo, jedan ideološki i politički profil političara koji se samo verbalno predstavlja gotovo kao humanist. (Posebno je pitanje kakva je to zastava na kojoj su MRTVAČKE GLAVE I KAKAV JE TO POLITIČAR KOJI SE FOTOGRAFIŠE ISPOD MRTVAČKIH GLAVA DOK SIJE MAGLU O SVOJOJ FILANTROPIJI I PREDANOSTI EKONOMIJI.) Njegovu epizodu“ u Crnoj Gori da i ne spominjem.

Da zaključim. Imali su građani BiH velike nade u promjene nakon poraza SNSD-a. Međutim, suštinska promjena se u Banjaluci nije dogodila. Razlika je samo u sljedećem. Dodik je (bio) bahat, grub, osion i td. Stanivuković se od njega razlikuje samo po kamuflažnoj retorici, po godinama i izgledom: ima primamljivu elokvenciju, vokabular potpuno drukčiji od Dodikova, nedužno dječačko lice, mladost za koju je u prvi mah teško povjerovati da može biti opterećena četničkim ideologijskim strahotama. 

Sve to je varka. Na veliku žalost. Zato mediji i građani općenito ne treba da prave junaka od Stanivukovića.

(press/DEPO PORTAL/ad)