Piše: Esad DURAKOVIĆ

(odlomak iz najnovije knjige "Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta"; autor je član ANUBiH, član još tri akademije nauka u svijetu, profesor emeritus UNSA, bivši član Senata UNSA...)

U svjetlu najnovijih krvavih terorističkih napada koji ponovo zapljuskuju Evropu, bh. akademik Esad Duraković donosi analizu dubokih antagonizama između pojednih država Zapada i muslimanskog svijeta, destruktivnog odnosa koji ima sve pogubnije posljedice, dok se "spirali zla" ne nazire kraj. Upravo ovim probemom bavi se i u svojoj najnovijoj knjizi "Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta"...       

Zločini koji su sasvim nedavno počinjeni u Francuskoj i u Austriji u ime islama – prema onome što nam je poznato – istovremeno su zločini protiv samoga islama i protiv cijeloga ljudskog roda, upravo u skladu sa Kur'anom: Ko ubije jednu dušu nevinu, kao da je ubio vascijeli ljudski rod. Ne postoje dovoljno oštre riječi kojima bi s osudili ti užasni zločini. Njih treba gledati u jednome širem kontekstu jer nisu izolirani i nažalost neće se na njima stati zbog toga što zemlje Zapada (one u kojima se zločini događaju, ali i neke druge) ne otklanjaju motive za terorističke akcije a oni počivaju u destruktivnom odnosu nekih zemalja Zapada prema muslimanskom svijetu: razaranjem čitavih muslimanskih zemalja, čak razaranjem cijelih društava koja su uspješno postojala stotinama godina, uvredama i ismijavanjem najvećih muslimanskih svetinja i td. Naravno, to ne opravdava terorističke akcije – njih ne može opravdati baš ništa – ali je nužno ukazati na pravi put za njihovo demotiviranje.

Nije neosnovana bojazan da bi se to dramatično, zločinačko sučeljavanje terorizma i islamofobije moglo dogoditi i u Bosni i Hercegovini u kojoj već četvrt vijeka bujaju antagonizmi nacionalizama koji se ovdje hrane i poistovjećuju s religijama. Ovo utoliko prije što se BiH puni migrantima iz muslimanskih zemalja koji će jednoga dana snažan faktor destabilizacije i koji će biti upotrijebljeni kao argument protiv Bosne i za njezinu razgradnju.

O tome kauzalitetu terorističkih zločina i islamofobije pisao sam prije više godina u knjizi „Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta“ (Tugra, Sarajevo, 2016) iz koje navodim neke dijelove koji čine tu knjigu, i činit će je još dugo vremena, vrlo aktualnom, nažalost.

Islamofobija i jačanje desnice na Zapadu. Terorizam kao posljedica

Čitaocu se može učiniti pretencioznim moje dovođenje u usku vezu pojavljivanje i osnaživanje desnice općenito na Zapadu sa odnosom prema muslimanskom svijetu, ali vjerujem da je drukčije razumijevanje „nojevska strategija“ zabijanja glave u pijesak, umjesto da se odvažno suočimo sa stvarnošću kako bismo je mogli značajnije usmjeriti ka pozitivnom. Terorističke akcije na Zapadu, koje sebe predstavljaju kao terorističku odmazdu zbog odnosa prema muslimanskom svijetu, i naglašena, uveliko već institucionalizirana netolerancija prema muslimanima u Evropi, čak diskriminacija – te akcije, očigledno je, desnica vješto i srčano koristi kao argument u borbi protiv političkih snaga ljevice; odnos prema islamu za desnicu je dragocjen faktor homogenizacije, mobiliziranja javnosti koja suštinski nikada nije u potpunosti prevladala potrebu za „gladijatorskim borbama“ javnosti i koja se sve iracionalnije uznosi vlastitom euforijom u agresivnosti prema Drugome (Prvi čovjek jedne velike evropske zemlje je prije nekoliko godina gromoglasno govorio:...Mi ćemo nastaviti udare u Siriji i Iraku; i dalje ćemo ih tući u Njihovim kućama...).

Analiza stanja u suvremenom svijetu i konsekventno promišljanje pokazuju da današnji Sotona ima „obličje“ i „narav“ Profita, da je on danas glavni neprijatelj uravnoteženosti svijeta, odnosno da je protagonist njegovog istinskog unesrećenja

U Francuskoj, koja je tako važna osovina Zapada, već neko vrijeme je desnica nadomak izborne pobjede, i pitanje je dana kada će pobijediti; čak i u Njemačkoj Pegida je desničarska snaga s kojom ozbiljno treba računati; u Engleskoj je nakon brexita u velikom porastu desničarsko, čak rasističko nasilje... Šta reći o mađarskoj netrpeljivosti prema muslimanima, i td.?! Već sam spomenuo Austriju koja svoj odnos prema islamu oličava vrlo negativnim odnosnom prema Turskoj. Čak i oni koji nisu desničari, mislim na političke elite, npr. u Francuskoj, dobro sarađuju s onim desničarskim idejama koje se utemeljuju u islamofobiji.

Iako Angela Merkel donekle odolijeva tome trendu, ne bijaše davno kada je upravo ona objavila kako je ideja multikulturalnosti u Evropi poražena. Takav razvoj događaja porazan je stoga što konflikt usmjerava na dva velika kulturalna kruga, s perspektivnom eskaliranja. Kulture i religije upotrebljavaju se za sukobe koji su autentičnim i osviještenim kulturama neprimjereni; njih političke elite suštinski krivotvore da bi ih imali kao snažne mobilizacijske faktore u globalnoj konfrontaciji (jer ove religije, odnosno njihove kulture, imaju globalni karakter).

Naravno, muslimanski svijet ne ostaje ravnodušan. Već sam kazao kako se, nažalost, kao reakcija, progone kršćanske zajednice na Bliskom istoku, ali i na samome Zapadu osvetnički djeluju terorističke organizacije, ili pojedinci. I jedni i drugi imaju najsnažnije moguće motive: vjeru u ime koje se bore protiv „inovjere“, a zapravo zloupotrebljavaju i jedni i drugi obje vjere, jer iza svega stoji ona neman koju sam nazvao Profitom. Da podsjetim, Sotona je postao odmetnik u času kada je Bog stvarao Čovjeka i obavezao se da će djelovati protiv Čovjeka do Sudnjega dana. O Sotoni se ne moraju imati antropomorfne predstave; on ima mnoga „lica“, u različitim vremenima, i on preduzima vrlo raznovrsne akcije da unesreći Čovjeka. Analiza stanja u suvremenom svijetu i konsekventno promišljanje pokazuju da današnji Sotona ima „obličje“ i „narav“ Profita, da je on danas glavni neprijatelj uravnoteženosti svijeta, odnosno da je protagonist njegovog istinskog unesrećenja (1)

Izvođenje čak na hiljade vojnika na ulice upravo jest ono što terorizam hoće: nije njegov osnovni i krajnji cilj da pobije, na primjer, nedužne ljude u robnoj kući, već da ubijanjem tih ljudi izazove upravo ono što je izazvao

Mobilizacija javnosti u većini zemalja Zapada, zapravo u njegovim vodećim zemljama, vrši se na načine koji mogu samo producirati, odnosno multiplicirati nevolje s kojima je svijet globalno suočen. Na jednoj strani, i to je uvijek na prvome mjestu, javnost se mobilizira zato da bi se opravdale i prošle i buduće destruktivne akcije u muslimanskom svijetu jer je prioritetan i apsolutiziran interes – osvajanje energetskih resursa. No, ta javnost se mobilizira i navodnom odbranom slobode izražavanja koja je, u biti, „sloboda najdubljeg vrijeđanja“, jer ako milijardu i po ljudi (neće biti da su svi oni u krivu!) tvrdi tako odlučno da je za njih strašna uvreda crtanje karikatura njihova Poslanika, onda je u najmanju ruku nekorektno praviti takve karikature jer su one uvreda, čak su agresija na najveću svetinju – dakle, i na najdublji dio intime – jedne ogromne religijske zajednice i svakog njenog pojedinca u isti mah. To je kulturalno-civilizacijski i religijski atak istovremeno, jer, po samoj logici stvari – ne možete vi određivati šta mene vrijeđa, nego to uvijek ja određujem... Kao svetinju, treba poštovati i bilo koji totem bilo kojeg urođenika. Dakle, navodnom odbranom slobode izražavanja daje se na najvišim političkim i kulturalnim nivoima podrška vrijeđanju jedne vjere i kulture koje se određuju kao antagone, uprkos tome što su reakcije predvidljive, ili su već poznate. Riječ je o obmanjivačkoj mobilizaciji u kojoj su jasno i odlučno markirani ciljevi. Navest ću još jedan primjer sličnog kvaliteta.

Nakon terorističkih akcija u Francuskoj, politički vrh te zemlje saopćava kako će izvesti na ulice desetinu, ili desetine hiljada vojnika radi zaštite od terorizma, uvodi se vanredno stanje u zemlji i td. Psihoza ili strah građanstva za sigurnost razumljiv je, zaista, i terorističko izazivanje toga straha za svaku je osudu. Međutim, sasvim je jasno da se terorizam ne može osujetiti izvođenjem više hiljada vojnika na ulice. Terorizam ima drukčiju „liniju fronta“ kojoj armija, zapravo, ne može ništa. Štaviše, izvođenje čak na hiljade vojnika na ulice upravo jest ono što terorizam hoće: nije njegov osnovni i krajnji cilj da pobije, na primjer, nedužne ljude u robnoj kući, već da ubijanjem tih ljudi izazove upravo ono što je izazvao a o čemu svjedoči vlast: da izazove što veću paniku kod živih, i, naročito, paniku vlasti, političkih elita do kojih ne može doprijeti na bilo koji drugi način. Stoga su tvrdnje nakon terorističkih napada kako smo mi poslije ovoga zločina još jači, mi ćemo uvesti vanredno stanje u zemlji, izvest ćemo armiju na ulice i td. kontraproduktivne sa stanovišta sigurnosti i zaista uspješnog osujećenja terorizma, a veoma su efektne sa stanovišta terorista koji tako postižu svoj cilj: panika javnosti i vlasti, ugrožavanje temeljnih vrijednosti toga društva a to je potpuna sloboda kretanja... Međutim, apsurd je u tome što istinski, trajno, ne postižu svoje ciljeve ni jedna ni druga strana takvim reakcijama. U tome je golema nevolja uzavrelog svijeta u kome živimo.

Naravno, terorizam uvijek sadrži veliku dozu osvete, ali ona, u načelu, nije njegov primarni cilj i pogotovu to nije u ovom talasu terorizma koji potresa Evropu

Terorizam samo privremeno i prividno postiže svoj cilj, jer je terorizam inače izraz i sredstvo zablude, kao i svaka vrsta nasilja, a on jest najveći oblik nasilja. Valja pretpostaviti – logično bi bilo – da je krajnji cilj terorističkih akcija eliminacija onih uzroka koji ga kreiraju i motiviraju. U ovom slučaju, njegov krajnji cilj je da primora zemlje, koje iniciraju i vode ratove u njegovim zemljama, na povlačenje, na uspostavljanje mira. Naravno, terorizam uvijek sadrži veliku dozu osvete, ali ona, u načelu, nije njegov primarni cilj i pogotovu to nije u ovom talasu terorizma koji potresa Evropu. U situaciji koju analiziram, odnos zapadnih zemalja prema muslimanskom svijetu i terorizam kao „uzvratni udarac“ proizvode upravo suprotne efekte zbog toga što obje strane nastupaju u ime svojih politiziranih vjera i njihovih kultura. Jer, nisu isti efekti i modeli kauzalnosti kada se terorizam događa u okvirima iste kulture, odnosno kada ga učini neko ko pripada istoj kulturi (i državi, recimo) kao teroristički akt od strane pripadnika neke druge kulture. U prvom slučaju, u pravilu se terorist službeno određuje kao psihopat (slučaj Anders Breivik i sl.) (2).

U drugom slučaju, međutim – kada je terorist pripadnik druge vjere, kulture, rase – stvari se službeno određuju na drukčiji način: terorist je indoktrinirani militant, dakle osoba koja nastupa inteligentno, svjesno, s ciljem da se ostvare neki interesi i ciljevi grupe u ime koje nastupa (makar i bez njenog formalnog opunomoćenja); on ima strategiju (on je militant) i brižljivo odabrane ciljeve – ne samo ciljeve kao direktne mete terorističke akcije nego kao krajnje ciljeve svoje akcije koja je najčešće epizodna (to je važno!) jer se terorističke akcije ponavljaju, one su na izvjestan način udružene, serijalne, budući da sve imaju iste krajnje ciljeve. To je ogromna razlika među tim vrstama terorističkih akcija, premda i dalje, uvijek stradaju nedužni ljudi. Štaviše, po logici toga terorizma, ukoliko su žrtve više nedužne, „utoliko je bolje“ jer će javnost i elite kojima se upućuje teroristička poruka biti više šokirani, bolnije pogođeni.

To je „logika“ terorizma koja je naročito progresivna i dinamična jer je u stalnom naprezanju da se domogne što nevinijih žrtava u što većem broju. Terorizmu je najvažnije, štaviše, da su žrtve „u stanju nedužnosti“ – to je još rječitija poruka elitama koje imaju moć – a to znači da nije nužno da svaka žrtva bude zaista nedužna u tim „kolektivnim metama“. U skladu s tim, „stanje nedužnosti“ je okupljanje mase na koncertima, u kino-dvoranama, na stadionima i na sličnim mjestima masovnog okupljanja koje i teroristi i elite moći smatraju mjestima gdje se naročito ne smije vršiti nasilje. Nedavno je ubijen čak i jedan svećenik, i to u crkvi. To je logika terorizma čija meta su ne samo nedužni ljudi, nego takvi ljudi u optimalnom „stanju nedužnosti“.

Terorizmu je najvažnije, štaviše, da su žrtve „u stanju nedužnosti“ – to je još rječitija poruka elitama koje imaju moć – a to znači da nije nužno da svaka žrtva bude zaista nedužna u tim „kolektivnim metama“

U zavisnosti od toga ko je počinio teroristički akt, u smislu u kome sam maločas govorio, slijedi različito imenovanje teroriste, odnosno terorističkog čina, i različite su vrste mobiliziranja prema njemu. Terorist iz istog kulturalnog kruga društveno se tretira i sankcionira tek kao duševno poremećena osoba, sa umanjenim stepenom odgovornosti i sl., iz čega proizlazi, vjerovatno, i drukčija kvalifikacija njegovog djela na suđenju. Onaj drugi terorist je (islamski) militant, kao što sam već istaknuo. Ovaj drugi terorist u toj društvenoj percepciji kao da nije psihopata, psihički bolesna osoba, sa smanjenim stepenom uračunljivosti i sl., što je svojevrsni paradoks jer su oba psihički poremećeni: normalan čovjek ne može pobiti masu nedužnih ljudi. Poenta je u različitom odnosu društva prema njima, odnosno prema njihovim djelima.

Za razliku od „domaćeg teroriste“, tzv. militantni terorist, onaj iz drugog kulturalnog kruga, svojom akcijom (u punom značenju pojma akcija) mobilizira cjelokupnu domaću javnost: sigurnosne snage, političke elite, cjelokupnu javnost, pa se čak – vidjeli smo – izvode na ulice dijelovi nacionalne armije. Taj stepen mobilizacije naročito je indikativan. On se ne odnosi samo na pojačanu mobilnost sigurnosnih i oružanih snaga, već na vrlo snažnu emocionalnu i ideološku mobilizaciju masa, cjelokupne javnosti. Štaviše, i to je posebno indikativno, u slučaju ovog „drugog terorizma“, „militantnog“, iz drugog kulturalnog kruga, mobiliziraju se politička i „obična“ javnost jer ih snažno homogenizira to što je terorist iz drugog kulturalnog kruga, pa se na osnovu te činjenice brojne žrtvene zajednice solidariziraju i homogeniziraju na temelju pripadnosti istoj vjeri i istoj kulturi. Takav slučaj vidjeli smo, npr., kada je izvršen teroristički napad na Charlie Hebdo: francuski predsjednik i njemačka kancelarka, ruku-pod-ruku u Parizu, predvodili su demonstracije.

Ova vrsta mobilizacije, domaće i internacionalne, svjedoči o uzaludnosti terorističke akcije sa stanovišta njenih krajnjih ciljeva, jer se događa nešto što je, zapravo, suprotno ciljevima teroriste. Žrtvena javnost i politika jesu uznemireni, čak su preplašeni, ali se oni mobiliziraju tako da su još odlučniji da reagiraju – drastičnije i dramatičnije – u odnosu prema tzv. ishodištima terorizma: prema muslimanskoj zajednici i u vlastitoj zemlji, a posebno prema muslimanskim zemljama koje su već napadnute. Dakle, teroristička akcije ne samo da ne smiruje, ili ne osujećuje motive terorizma ove vrste nego ima suprotne efekte: ona jača kolektivni i institucijski animozitet, do ksenofobije, prema cijeloj jednoj religiji i njenim pripadnicima, pa se zbiva nešto krajnje nepravično (a sve je, zapravo, u vezi s tim nepravično i sumanuto): žrtve „domaće mobilizacije“ su brojni „domaći muslimani“ iako su potpuno nedužni; meta su njihove džamije, vjera, čak se kao meta markiraju na osnovu boje kože – sve do takvih „argumenata“ da li čitaju neki tekst na arapskom jeziku.(3)

Svijet ulazi u kolektivni horor. Spirala zla postavljena je s takvom mefistofelskom umješnošću da se njoj i njenim efektima ne vidi kraj. Ona se stalno usavršava, sve do onog vrhunskog konstrukta zla koji se zove ISIL, a koji uništava muslimanski svijet iznutra i istovremeno angažira protiv toga svijeta – protiv samoga sebe – najmoćnije internacionalne vojne efektive, ali i on sam drži u paničnom strahu (kršćanski) Zapad.

Svijet ulazi u kolektivni horor. Spirala zla postavljena je s takvom mefistofelskom umješnošću da se njoj i njenim efektima ne vidi kraj. Ona se stalno usavršava, sve do onog vrhunskog konstrukta zla koji se zove ISIL, a koji uništava muslimanski svijet iznutra

Situacija je zaista apsurdna. Ona je na najbolji način „definirana“ spomenutom izjavom francuske ambasadorice koju parafraziram: Oni napadaju Nas u Našoj kući jer smo ih Mi napali u Njihovoj kući, ali Mi nećemo prestati napadati ih u Njihovoj kući... U ovakvom pozicioniranju i odmjeravanju snaga, svi su na strašnome gubitku. Trijumfira samo Zlo. Zapad je također na očiglednom gubitku jer stradaju (njegovi) nedužni ljudi, troše se ogromna materijalna sredstva, živi se u psihozi kakva je sasvim neprimjerena slobodnim i demokratskim društvima, jer ljudi – to je zaista teška kazna! – plaše se kretanja na javnim mjestima, otkazuju se priredbe, koncerti, utakmice kao najviši izrazi slobode i radosti u slobodi jednoga društva i kulture, jedne civilizacije općenito.

Ma koliko to izgledalo neobično, moramo priznati, s velikim žaljenjem, da Evropa gubi svoju slobodu kakvu je poznavala do sada, a ta sloboda ugrožava se akcijama ljudi iz druge kulture u čije ime se vrše te akcije, dok sama Evropa, istovremeno, i dalje doprinosi razvoju te negativne energije koja i nju samu čini neslobodnom, uvodi je u stanje straha, kolektivne psihoze. Nema sumnje, svijet je uveliko u sukobu kultura pa proizlazi kako je Huntington bio u pravu. Jedan od problema je i to što mnogi koji bi morali neće da sagledaju sve te razmjere Zla koja zaposjeda naš svijet, što neće da markiraju, kao cilj zajedničke spasonosne akcije, njegova ishodišta, tačnije – njegovu motivaciju – nego se prikrivaju stvarna ishodišta i motivacije, pa se neshvatljivom inercijom srlja sve dalje i sve brže u tome smjeru neizvjesne budućnosti našega svijeta, s prilično sumornim prognozama.

Jer, tako je silna požuda za profitom da je izvedena na ravan božanstva pa je tome božanstvu žrtvovana i sama autentična religija koju  profit zloupotrebljava za ostvarivanje svojih mefistofelskih ciljeva. To ne može završiti dobro. Već sam spomenuo kako aktualni papa svojom valjanom reakcijom, svojom vizijom, ima epohalan značaj.