Kada prolazim pored onog Mome ili Uzeira, ne vidim blještavilo mamutskih staklenih zidova najpoznatijih sarajevskih oblakodera, niti raskošni vrt dvorišta marindvorske osnovne škole, što je u moje đačko vrijeme ponosno nosila ime narodnog heroja Slaviše Vajnera Čiče. Pred očima su uvijek slike poredanih autobusa iza čijih se razbijenih prozora tiskaju uplakana lica žena i uplašene djece, koja uzalud pružaju ruke za još jedan zagrljaj s onima što se guraju oko prašnjavih vozila nadajući se da će još jednom dotaknuti sreću. Sreću što će neumitno nestati u sve tišem brektanju umornih motora i oblacima koji se gube u daljini ulica umirućeg grada.

I ja sam se gurao s tim nesretnicima puknutih srca uzalud dodirujući slomljena autobuska okna, pokušavajući još jednom osjetiti toplinu prstiju potomaka moje tri sestre. S poderanog sjedala, sa rijekom suza, s nama se opraštala najmlađa sestra zagrlivši svu djecu kao majka zaštitnica. U susret s teškom sudbinom kretala je naša Mirjana, držeći u naručju svoju jednogodišnju Mirnu, dok su se uz nju zbili Ljubinkina Dejana i Verini Saša i Slaven. Dvije starije sestre i ja ranjenih duša i olovnih nogu probijali smo se, nakon dugih trčanja i mahanja, kroz eksplozije granata i kišu šrapnela, a da to nismo ni primjećivali.

U crnilu tame početnih ratnih dana grada koji je preživio najdužu opsadu u novijoj povijesti svijeta, nisam ni slutio koliko bi moja najmlađa sestra pogriješila da me je poslušala. Pitala je, kao i sve brižne majke sa bebama, koliko će sve ovo trajati, da li treba odlaziti iz rodnog mjesta. Da li spašavati one za koje ćemo živjeti. Samouvjereno sam tvrdio - biće to još nekoliko dana! Ne da svijet, ne da Evropa da se tu pred njenim vratima vode ratovi, ubijaju nedužni samo zato što žive u kotlini pod Trebevićem.

I danas, 28 godina poslije, strah me je i pomisliti šta bi bilo da je bilo? Strah me je od mene, uobraženog samouvjerenka koji je mogao uništiti živote najbližih.

... Konvoj spasa Dječije ambasade zaustavio se pred pistom Butmirskog aerodroma. Najmlađa sestra Mirjana, dok su se panično, puževim korakom približavali pretrpanoj utrobi aviona JNA, koja je kao fol spašavala sarajevske paćenike, poljubila je vreli asfalt sarajevske zračne luke. I obećala sama sebi da će se vratiti kad tad.

Bili su prvo u Beogradu, kod bliže i dalje rodbine, što je svako malo začuđeno pitala šta se to, bre, kod vas događa? Uz svu zahvalu za početničku pomoć, uz ljutnju, poredim ta pitanja sa iskazima Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata da nisu znali šta se događalo u njihovoj okolini u onim logorima.

Poslije Beograda, slijede selidbe od jednih do drugih, u stilu svakog gosta tri dana dosta. U tim teškim vremenima razumijevala je moja Mirjana sve manju ljubaznost. Jednog dana kada su bili u nekoj vikendici rođaka, odlučila je da je vrijeme za povratak ka Sarajevu i po cijenu života. Čašu strpljenja je prelilo kada je uključila TV i na tamošnjem dnevniku ugledala prilog onih novinarskih zločinaca s Pala. Pustili su moju sliku i posprdno tvrdili - prodao se Paja Aliji za tanjur bamija!

U međuvremenu se preko Hrvatske i Mađarske moja srednja sestra Vera probila do Beograda do svog Saše i Slavena. Njih je čekao put prema Londonu, a Mirjana, Dejana i Mirna stazama i bogazama počeli su se probijati prema Kiseljaku. Prošle su Romaniju, slijedilo je Crepoljsko. Sarajevo je bilo nadohvat ruke. Posebno kada se gledalo s tek probijenog puta iznad Poljina, s kojeg su oni što su tvrdii da ne možemo živjeti zajedno nemilosrdno zasipali grad koji se nije predao.

Prvi susret s Kiseljakom bio je kao susret sa bajkom. Bljesnulo je svo bogastvo gradića koji je doživio neviđeni privredni procvat, upravo, zahvaljujući totalnoj blokadi, opsadi Sarajeva. Prolazili su dani, sedmice, mjeseci, ljubav i pažnja tamošnjih rođaka, ipak, nije uspjela umanjiti rizični naum moje najmlađe sestre. Mirjana se, sa njenom Mirnom, što je već postala šampionka u trčkaranju kao trogodišnja djevojčica, te već djevojkom Dejanom, spremala za, nadala se, posljednju dionicu kruga njenog života. Iz Sarajeva je otišla sva u suzama, sada će, ponovo, radosno zagrliti majku, najstariju sestru Ljubinku. Ja, kao jedini brat, već sam bio u Holandiji.

Sa osjećajima, koji se ne mogu riječima opisati, stigla je do predgrađa Ilidže. Mislila je, kako su joj neki govorili, da odatle preko Stupa može do grada čežnje. Stigla je samo do jednog dijela da najbolje osjeti šta je to podijeljeno Sarajevo. Bila je na Grbavici, odmah uz Miljacku, preko je bilo Vilsonovo šetalište njenog djetinjstva i mladosti, a dole, kod Vrbanja mosta i Istarska, ulica njenog rođenja. Teško je bilo mjesecima gledati preko i pokušati shvatiti zašto podjele, zašto mržnja. Pitala se koliko majki, koliko žena, koliko djece, ovako, kao ona, nedužni pate?

Onda jednog dana objaviše da će preko mosta, do prvih ratnih dana poznatog kao Most Bratstva i jedinstva, koji je tih teških godina najbolje simbolizovao lažnu iluziju o našoj slozi, biti dozvoljen obostrani prelazak iz jednog u drugi dio podijeljenog grada. Sa strepnjom je zakucala na vrata nekog štaba na Grbavici i izrazila želju da se vrati, po njima, u “muslimansko Sarajevo”. Još se sjeća nekih namrštenih pogleda dok su im upisivali imena na ne baš podugačkoj listi. Jer, jedino oni ludi od ljubavi za najvoljenijim su pristajali da se vrate u krvavi pakao Sarajeva.

U proteklim godinama samo sam nekoliko puta odvrtio snimke svjetskih TV agencija sa tog dramatičnog prelaska s jedne na drugu stranu Miljacke. Mršava Mirjana s veselom plavokosom djevojčicom, Mirnom loknave kose i visoka ljepotica Dejana lagano su prelazili tih stotinjak metara ničije zemlje pod budnom paskom naoružanih protivnika. Uslijedili su zagrljaji, poljubci što su obilježili sve početne kadrove udarnih emisija najvećih TV stanica i naslovne stranice najpoznatijih novina planeta. Brojne kolege propustile su u žurbi za ekskluzivom da zabilježe ovu priču koju vam pričam. Gotovo filmsku storiju hrabre žene što je bila na sve tri strane rata i vratila se u grotlo pakla iz kojeg je prije godinu i koji mjesec, pod suzama, mislila da ide u slobodu i sigurnost.

Ali to nije kraj! Poslije godinu i po dana sarajevske patnje Mirjana je postajala sve zabrinutija. Znala je, ako naša majka ostane još koji mjesec u opsjednutom gradu, da će to biti njen kraj. Nakon puno molbi, plača, uspjela je da izmoli dozvolu da s majkom i Mirnom ponovo napusti Sarajevo. Sada je čekao novi krug patnje. Put je vodio do Zagreba. Bila je u centru tog grada upravo onog dana kada je zločinac Martić ispalio posljednje granate osvete. Pale su pedesetak metara od mjesta gdje se tog trenutka zatekla.

Uz pomoć naših prijatelja, nakon nekoliko mjeseci, stigla je konačno u Holandiju. Tako se ispunio moj san, moja fatamorgana kada sam dvije godine prije njihovog dolaska usred dana, oko 12 sati, pred svojim vratima jasno vidio majku kako stoji i maše mi. Trznuo sam se tada od straha i radosti, pitajući šta to znači? Tačno u podne sanjati otvorenih očiju.

Srećom, nismo mi tog 17. maja 1995. godine sanjali kada smo se sa suzama grlili. Tako smo na najbolji način slavili Mirnin četvrti rođendan.

Mirjanin, koji je 12. maja, nismo proslavili ni 1992., kada je prvi put kao ratna izbjeglica odlazila iz Sarajeva, a ni 1995. kada je kao ratna izbjeglica stigla u Nisku zemlju.

Ni ovog 12. maja 2020. nismo slavili Mirjanin 67. rođendan. Ovog puta nije nas razdvojio rat, nego korona, iako smo udaljeni samo desetak kilometara. Na žalost nismo ni s Mirnom gasili 29 svjećica na njenoj rođendanskoj torti 17. maja. Tako smo blizu, a tako daleko. COVID 19 nas je plaši i blokira već mjesecima i  sigurno je da će tako biti i u 2021. 

Da nije ovih čuda interneta, ne bi se ni čuli, ni vidjeli...

I naša majka i Mirjanin muž Aleksandar Stanković, koji je cijeli rat proveo na sarajevskom Alipašinom Polju, ostali su u Holandiji. Zauvijek leže na groblju lijepog grada Alkmara. 

Majka je do posljednjeg dana mislila da je u Sarajevu i jedva je čekala, sedam dugih holandskih godina, kada ćemo je odvesti na Baščaršiju.

Na ćevape i bozu.

(DEPO PORTAL/ad)