Prije otprilike mjesec  dana pročitah da je donedavnoj predsjednici Općinskoga suda u Mostaru, zbog „povrede načela nepristranosti“ i „propuštanja da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“, od VSTV-a izrečena mjera premještanja s pozicije predsjednika na mjesto „običnoga“ suca. U istom sudu dakako. 

Mada se u dokumentu, kojeg sam imao u ruci, ne pojašnjavaju detaljnije i razlozi premještanja uvažene gospođe, iz medija se dalo saznati da je predsjednica uhljebila bratića u sud kojemu je bila na čelu, a pri donošenju odluke o njegovu zapošljavanju se, iako je u sukobu interesa, nije izuzela.

Nije upitno da je pravosudna vertikala vlasti, što se BiH tiče, jedna od najvećih kočnica njezina priključivanja standardima evropskih društava. Nije upitno, potom, da su nepotizam, korupcija i kriminal u njoj pojavnosti o kojima sve učestalije zbore i diplomatski krugovi u našoj zemlji – predstavnici SAD i EU, ali i drugih međunarodnih organizacija i institucija.

Slučaj predsjednice mostarskoga suda bio je razlog da sam i ja sam sebe počeo tješiti. Tko zna, možda je ovo dobar znak. Prvi znak raščišćavanja u vertikali pravosudne vlasti. Jer, i u slučaju mostarskoga suda, a i u slučaju gospođe koja je prelila čašu kastinske solidarnosti i strpljenja, u prethodnih desetak-petnaest godina je toliko prljavštine da se s intervencijom zbog zaštite časti sudačke i tužiteljske profesije kasni iznad svake mjere dobra ukusa. 

Doduše, i u postupku protiv uvažene gospođe ima hrpa detalja koji izazivaju sumnju. Ona je i dalje na poziciji suca općinskoga suda. A to onda ostavlja otvorenom mogućnost da s nečasnim radnjama, zbog kojih je sankcionirana, ili nekim njima sličnima, nastavi i u budućnosti. Podsjetio bih, uostalom, jedan od portala prije nekih godinu dana pisao je o njezinoj sklonosti koruptivnom ponašanju. Ili, kako je tada precizirano, temeljem činjenice da na koruptivna ponašanja ne reagira, „razumno je za pretpostaviti da je koordinator i zaštitnik koruptivnog ponašanja.“

Ili, u predmetu zbog kojeg je smijenjena s mjesta predsjednice, niti tužiteljstvo niti nadležna inspekcija nisu pronašli ništa sporno. A to je podatak koji upozorava. Da, dakle, u pravosudnoj vertikali, pa i drugim institucijama države, postoji razgranata mreža međusobne zaštite osoba vrlo upitna profesionalnog i ljudskog morala. 

Usprkos svemu tome, tješio sam se, važno je da se o prvim znacima procesa čišćenja od primjesa žabokrečine može govoriti. Nažalost, bojim se da je to bio optimizam bez realna pokrića. Da je žabokrečina puno kancerogenija no što sam i sam sebi bio spreman priznati. I da se amoralna, koruptivno-kriminalna i svaka druga umreženost ne zaustavlja na granicama pravosuđa. Da je, naprotiv, ona podjednako snažna i između institucija pravosuđa i centara političke moći, onih u centralama političkih partija i institucijama izvršne vlasti posebice. I da se tužiteljstvo i pravosuđe često koristi kao instrument najmonstruoznijih političkih obračuna.

Takav sud, uostalom, sugerira i ono što se ovih dana dogodilo u Zenici. Na tamošnjemu Općinskom sudu. Čiji sudac bivšeg direktora kantonalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja, Senaida Begića, danas člana Predsjedništva SDP-a – a taj podatak ističem jer u razumijevanju izrečene mu presude ima najveću težinu – osudi na četiri godine robije. A ekskluzivnu vijest iz „pouzdanih izvora“ o tome, šegače se Zeničani, objavi portal u, vjerovali ili ne, vlasništvu šurjaka suca koji je presudu i izrekao. I to, da farsa bude još veća, dok „sud pravde“ u usmenoj formi do kraja još nije ni izrečen – kamo li presuda napisana i optuženiku dostavljena. 

Siroti sudac je, hoću reći – uz napomenu da mu je slučaj Begić, čujem, prvi iz područja kaznenog prava – obavio posao dželata u predmetu koji mu je serviran iz centrale zeničke političke moći. Po principu, razumije se, želiš li napredak u sudačkoj karijeri, završit ćeš posao na način da se na tebe ozbiljno može računati. U protivnom, izgubit ćeš i to što imaš – i otići na posao zadnjeg referentića. Ili doživjeti ono što i mnogi – da budeš pakiraš kofere i s kartom u jednom smjeru zdimiš iz BiH.

Evo i to. Ali, za što je siroti sudac izrekao četiri godine? Zbog „inkriminacija“ koje su jurišnici političkih moćnika u zeničkom tužiteljstvu, i po istom, dakle nalogu lokalnih političkih moćnika, čovjeku stavili na dušu. A vrli „sudac“ im je, potpuno ignorirajući podastrte mu dokaze, povjerovao od prve do zadnje. 

Bivši direktor, pojašnjava „sudac“ u obrazloženju presude, nakon mandata nije vratio mobitel. I to, vjerovali ili ne, mobitel od 240 maraka – koji se zbog male vrijednosti po zakonu ni ne knjiži kao osnovno sredstvo. A kojem, da bi ga osnovnim sredstvom proglasio – usprkos računu koji mu je kao dokaz dostavljen – politički sudac samoinicijativno pripisuje nekoliko puta veću cijenu. Od skoro 1.000 maraka. Po kojem kriteriju? E, to znaju samo on i dragi Bog.

Izrečene su direktoru četiri godine i zbog plaćanja računa pacijentu, koji je, pošto se zatekao u Sloveniji, zbog iznenadnog napada kao hitan slučaj završio u ljubljanskoj bolnici. I po pozitivnim propisima, što su na suđenju potvrdili i zenički liječnici, imao pravo na korištenje usluga ljubljanske bolnice – jer, u pitanju je spašavanje golog života. Ali i, budući je svoj ljubljanski tretman platio iz vlastita džepa, pravo na stopostotnu nadoknadu troškova liječenja od kantonalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja. A zahvaljujući optuženom direktoru naplatio tek 30% pune cijene koštanja. 

Izrečene su direktoru četiri godine robije i jer je za putovanje na posao iz Matuzića, rodnog mjesta u općini Doboj Jug, naplaćivao putne troškove na koje po zakonu ima pravo. A politički sudac je, vjerovali ili ne, našao da je u to vrijeme direktor posjedovao stan u Zenici. Zaludu svi dokazi da je živio tamo gdje jeste, u Matuzićima, a u spisu obrane ih je dostavljeno desetak, možda i više. Jer, direktoru se nešto moralo natovariti. I Bože moj, natovarena mu je sumnja da je u Matuzićima stanovao namjerno, samo kako bi naplaćivao troškove putovanja.

Kad sam pročitao presudu, pitao sam se zar je takvo što u 21. stoljeću uopće moguće? Jer, takvu potpisati mogu samo ljudski i intelektualni debili. Moji zenički prijatelji su se, pošto sam to izgovorio u društvu, grohotom smijali. Pogledajte, kažu, profesore sliku suca na njegovu facebook profilu. I pokažu mi ga. Kako vam ovaj čovjek djeluje? Pogledam. Nasmijem se. Doista neobično. Ali, i to nešto govori. Ne o njemu, nego o sistemu koji takve iznjedri.

I sve to je rađeno na način koji je upozoravajući. Uvid u pisanu presudu sam, naime, i osobno ostvario. I prvo što se dade zaključiti, napisana je na pedesetak i više stranica teksta. I odvjetniku optuženog dostavljena, vjerovali ili ne, za samo tri dana nakon izricanja usmene presude. Za tri dana, molim vas, pedeset i dvije stranice obrazloženja. U slučaju, u kojem se izriče četiri godine zatvora. I u kojem se mora paziti na svaku napisanu riječi. Je li to moguće? Ili, pak, sugerira da je presuda bila napisana i dok su izricane završne riječi? A, ako je tako, kako izbjeći i masu drugih pitanja. Zašto? I tko je obrazloženje presude uopće pisao? Sudac u predmetu ili netko drugi? A siroti sudac je to samo vlastitim potpisom parafirao? Radi karijere?

Taj i takav sudac je, koliko god da može odrediti pojedinačne ljudske sudbine, u čitavoj ovoj priči najmanje važan. Jer, u drugom stupnju će slučaj, zbog kojega je on dospio u korpu pouzdanih pravosudnih kadrova, završiti onako kako, želi li se vraćati vjera u pravnu državu, jedino i može. Oslobađajućom presudom zbog isfabriciranih inkriminacija nevinu čovjeku.  
 Ali, važno je štošta drugo. Jer, zenički slučaj je jedan od knjiških dokaza korištenja pravosuđa u funkciji političkog obračuna. Presuđeni bivši direktor je, naime, bio kandidat za premijera Zeničko-dobojskog kantona nakon posljednjih parlamentarnih izbora. I prijetnja tamošnjoj SDA kompaniji da bi, prvi put nakon rata, mogla izgubiti vlast. A nakon toga, dakako, i odgovarati za sve što je zadnjih 25 godina činila. A, po onom što znam, činila je štošta. 

I stoga se baš u to vrijeme i javlja optužnica. Koju, koje li „slučajnosti“, zeničko tužiteljstvo mimo svih pravila profesionalne tužiteljske etike, kako bi iskonstruirana priča djelovala uvjerljivije, pošalje na adrese preko stotinu medija. Jer, time se slučaju, proizvedenom na zahtjev naredbodavaca, željelo dodatno dati na težini. I pokazati svijetu kakve to kadrove proizvode konkurenti SDA. SDP posebice. 

S druge strane, optužnica se javi nekoliko godina nakon što je čovjek prestao vršiti funkciju direktora. I nakon što je na zeničkim sudovima uspio dokazati zlonamjernost svih optužbi koje su mu i do tada kao „nepodobnom“ stavljane na teret. Uključujući, dakako, i neutemeljenost otkaza na poslu zbog inkriminacija koje su mu tovarene iz političkih kuhinja.
Važno je, potom, hoće li izrečena presuda biti povod VSTV-u da i samo proanalizira čovjeka kojemu je, po „preporuci“ političkih moćnika, dalo zeleno svjetlo za ulazak u strukturu pravosudne vlasti? I da učini jedino čime se obraz pravosuđa može sačuvati. Da mu zahvali za sva vremena. I preporuči da pronađe drugi posao. Ili će ponovo, kao i u slučaju predsjednice mostarskoga općinskog suda, pribjeći solomonskom rješenju? Da zeničkom izvršitelju političkih naloga, recimo, odbije 10% od slijedeće plaće? Ili još sramnije, da se pravi da ničega ni nije bilo? Jer eto, nitko ništa nije ni prijavio.

E, ovo zadnje se neće dogoditi. Ne prijavi li nitko, obvezujem se – ja ću. Jer, odgovornost za izlječenje društva u kojem živimo imamo svi. Druga je stvar hoće li na sve to i VSTV reagirati kako se reagira u pravnim državama? Što se, recimo, mene tiče, nisam optimista. Jer, ako je po iskustvu suditi, to bi od VSTV-a, ovakvog kakvo jeste, bilo previše.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)