Kada je Josip Broz Tito, doživotni predsjednik Jugoslavije, 4. majja 1980. umro u Univerzitetskoj kilinici u Ljubljani u 88. godini života, čitava je zemlja stala. Ljudi su bili pogođeni, zaprepašteni, tužni. Umro je otac socijalističke višenacionalne Jugoslavije. I s njim je okončana čitava era.
S distance od 40 godina je njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic napisala zanimljivu biografiju ovog neobičnog vladara - "Tito. Vječni partizan". Na oko 400 stranica ona opisuje vrlo kompleksnu i vrlo fleksibilnu političku ličnost. Tito je bio "tipičan proizvod jednog vremena u kojem su vladali ekstremi, koje je on osobno doživio i u čijem je oblikovanju sudjelovao".
Heroj u ratu
Ni u svojim "najliberalnijim" fazama Tito nije bio demokrat u zapadnom smislu. Nakon kraja Drugog svjetskog rata je dopustio svojim partizanima da se okrutno osvete nad desecima hiljada nedužnih.
Nesporna je Titova zasluga da je nakon Hitlerovog napada na Jugoslaviju u aprilu 1941. izgradio partizansku vojsku koju je na kraju vodio do pobjede u ratu s protivnikom koji se činio gotovo nesavladivim.
Više puta su partizani bili gotovo poraženi, sam Tito je bio ranjen, za dlaku je izbjegao smrt na bojišnici. "Tito je bio jedini vrhovni komandant anti-hitlerovske koalicije koji se cijelo vrijeme rata nalazio na ratnom području", konstatira Calic. Njegovo "nepokolebljivo uvjerenje u snagu vlastitog djelovanja", jednako kao i njegove organizacijske sposobnosti, utjecali su na partizane i motivirali ih.
Još usred narodnooslobodilačke borbe su Tito i njegovi suradnici formulirali načela nove Jugoslavije: kao federacije ravnopravnih naroda.
Sujetan, tašt, dalekovidan
Tito je bio šarmantan, piše Calic, "svojom neposrednošću je osvajao ljude sasvim različitog socijalnog porijekla i društvenog položaja".
Kao komunist se razišao sa sovjetskim diktatorom Staljinom kojem se nije htio povinovati. Osnovao je Pokret nesvrstanih zemalja koji je u vrijeme Hladnog rata tražio "treći put" između atomskih supersila Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. A zapadna Savezna Republika Njemačka (BRD) mu je bila bliža no istočna Njemačka Demokratska Republika (DDR).
Njemački kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt su stekli povjerenje u njega - oni su u Titu vidjeli važnog partnera za njihovu novu politiku popuštanja napetosti u odnosima s Istokom.
Kako bi podrobnije razjasnila te odnose, autorica je vrlo detaljno istražila dokumente u političkom arhivu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova.
U knjizi se dosta prostora posvećuje i Titovoj osobnoj sujeti, bombastičnim inscenacijama koje je volio, njegovoj sklonosti luksuzu i glamuru te kultu ličnosti koji je izgradio.
Vrijeme ga je pregazilo
Kada je Tito umro i pogođenost i tuga ljudi nakon njegove smrti bili su stvarni i iskreni. No ono do čega mu je najviše bilo stalo, Jugoslavija, nadživjelo ga je samo deset godina. Tu Calic ipak ostaje na površini kada kratko zaključuje: "Kada su Slovenija i Hrvatska 25. juna 1991. unilateralno proglasile neovisnost, Jugoslavija je potonula u krvavi građanski rat. Time je Titovo životno djelo propalo."
Jer nisu proglašenja neovisnosti jugoslavenskih sjevernih republika bila kriva za kraj Jugoslavije nakon Tita. Kako na jednom drugom mjestu autorica tačno konstatira, Tito je bio prosvijećeni, očinski dobar, takoreći monarhistički komunist, i kao takav je još za života bio zastario, nije više bio u duhu vremena. Demokratizacija koja bi nadilazila sistem federalizirane jednopartijske represivne tolerancije njemu je naprosto bila nezamisliva.
U Srbiji je tada u drugoj polovici 1980-ih na vlast došao nacional-komunist Slobodan Milošević, i počeo raditi na realizaciji projekta "Velike Srbije" - priključenja onih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine Srbiji, gdje je većinski živjelo srpsko stanovništvo. Kao reakcija na to su ojačali i nacionalisti u drugim republikama. Na prvim slobodnim izborima 1989./90. su posvuda prevlast preuzeli nacionalisti. Titovo naslijeđe je propalo.
(Dw.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZTIN/md)