Piše: Jasmin DURAKOVIĆ 

'NACIONALNA KLASA' BEOGRADA: Sjećate li se filmova „Specijalno vaspitanje“ (1977), „Nacionalna klasa“ (1979), „Majstori, majstori“ (1980) ili „Variola vera“ (1982)... Ovo su samo neki od naslova filmova koje je u svojoj dugoj filmskoj karijeri snimio reditelj Goran Marković. Sin je čuvenih glumaca Radeta i Olivere Marković i jedan od znamenitih pripadnika „praške filmske škole“.

Njegovi filmovi su uvijek bili preofesionalno spakovani, žanrovski čisti, urbani i nikada pretenciozni. Zbog toga imaju svoju draž i danas i kao takvi postali su dio opće kulture ovih prostora.

Devedesetih je, kao jedan od rijetkih, agitirao javno protiv režima Slobodana Miloševića, radi to i danas protiv njegovih političkih nasljednika oličenih u liku i djelu aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Bio sam koproducent njegovog antiratnog filma „Turneja“ (2008), koji je vrlo hrabro ogolio učešće srpske politike u ratu u Bosni. Od tada nas veže i nešto dublje prjateljstvo. Viđali smo se po Beogradu ovih godina, ali i u Zenici kada je snimao neke od scena za svoj film „Falsifikator“ (2013).

Trebao je doći i na otvaranje muzeja „Valter brani Sarajevo“ kako bi vidio voštanu figuru svog oca u kultnoj ulozi Seada Kapetanovića, ali nije stigao zbog zdravstvenih problema.

Ovih dana je, uljudno kao i uvijek, otresao svog kolegu sa filmske akademije u Pragu Emira Kusturicu:

- On je oduvijek bio pomalo uličar, mogući delinkvent. Da nije postao svjetski poznati reditelj, vjerovatno bi sada sjedio u zatvoru. Na drugoj strani, ja ga razumijem, pomalo čak i žalim. On je ostao bez domovine, Sarajeva, postao je apatrid, promijenio čak i vjeru i naciju, sve u potrazi za nekim drugim u sebi.

Goran Marković se nikada nije mijenjao, ni zbog nacije, ni vjere, ni politike.

Zbog svojih filmova, ali jake kičme, on je, u stvari, „nacionalna klasa“ današnjeg Beograda.

ANCHI & MOON DOGS: Anil Melunović je Anchi. Čovjek ima ozbiljan posao u Sarajevu, ali ovdje ću prešutjeti koji. Član je benda Anchi & Moon Dogs i tu svira i pjeva. Anchi je i filmofil; malo koga sam u Sarajevu sreo a da toliko zna o sedmoj umjetnosti, poznaje sve, od filmova velikih autora, preko kompletnog američkog žanrovskog filma, do „špageti vesterna“, francuske i italijanske komedije iz druge polovine prošlog stoljeća, pa ako treba, i erotskog filma tog vremena bez obzira iz koje zemlje dolazio.

Ovih dana snimamo igrani spot za novu pjesmu ovoga benda „Oj, Germanijo“. Spot režiram, ali po njegovom scenariju... Glumci u spotu su raja iz sarajevskih kafana.

Rad na ovome spotu je za sve terapija u ovome vremenu korone, ali i otrova dnevne politike oko nas.

'NACIONALNA KLASA' SARAJEVA: „Moj je posao da režiram. To se ne može zaustaviti. Ako stave pečat, uhapse ... u redu. Ali neka se onda zna, napraviš premijeru i dobiješ godine zatvora...“.

Ovo su riječi reditelja Aleša Kurta na press konferenciji koju su sazvali direktori sarajevskih pozorišta povodom moratorijuma na zapošljavanje, koji je nedavno progasila Skupština Kantona Sarajevo. Iza ove odluke, kojom je sarajevskim pozorištima zabranjeno da angažiraju vanjske suradnike u teatarskim projektima, stoje politički mudroseri iz Naše stranke, SDP-a, Konakovićevog NIP-a i Hadžibajrićeve NBL, koji u svojoj borbi za vlast ne vide ni prsta dalje od svojih sebičnih dnevno-političkih interesa.

Aleš Kurt je autentično dijete sarajevske umjetničke scene. Filmsku akademiju je završavao početkom devedesetih u Beogradu, gdje je i debitirao u filmskom omnibusu „Prokleta je Amerika“ (1992). Nakon rata je u Sarajevu režirao niz vrhunskih predstava (Stop-mašina, Dijalog u paklu, Pucanje duše, Kad bi ovo bila predstava, Orlando Furioso, Balkanski đavo sram, Teferič, Jedvanosimsoboakalomistobo i druge).

Dokumentarni film „Portret reditelja“, posvećen velikanu bh. filma Mirzi Idrizoviću, jedan je, po meni, od najboljih filmova snimljenih u posljednjih tridesetak godina u BiH. Svi oni koji su gledali ovaj film, ali i „Nickov film“ Wima Wendersa, znaju zašto je to tako.

Šansu da snima dugometražni igrani film čekao je preko 30 godina i konačno je ove godine Fondacija za kinematografiju podržala njegov projekat „Za Elizu“. Davno je to zaslužio.

Zlata Kurt, čuvena filmska kritičarka, je njegova majka i sa njom sam radio i družio se krajem devedesetih u zgradi „Sivog doma“. Bila je jedan boljih poznavalaca filma kod nas, ali i kulture i umjetnosti uopće.

Treba razumjeti gnjev ovoga reditelja na spomenutoj press konferenciji. Jer sada su svuda oko nas divlji ljudi koji su ono što Aleš Kurt nije – nitkovi, lažovi, neobrazovani mediokriteti kojima je politika sve u životu.

Biografije većine njih, ako izostavimo političke funkcije, prazan su komad papira.

Sutra je premijera nove predstava ovoga reditelja – "Ništa nas ne smije iznenaditi“ u sarajevskom Pozorištu mladih. Predstava je njegov autorski odgovor na krizu kroz koju svijet prolazi u doba pandemije.

Aleš Kurt je lucidan, senzibilan i „do posljednjeg daha“ reditelj. On je 'nacionalna klasa' današnjeg Sarajeva.

(DEPO Portal/ak)