Političke strukture i javnost u pravilu su u stanju stalnog uzajamnog provjeravanja, odnosno kritiziranja, na jednoj strani, te također stalne odbrane i podržavanja političkih struktura od strane onih slojeva društva ili grupa društva koje u tome podržavanju, i zbog njega, vide mogućnost osiguravanja svojih interesa. Najčešći je i najmasovniji konfliktni, kritički odnos između javnosti, odnosno njenog značajnog dijela, i establišmenta. U svakom slučaju, političke strukture su pod stalnom pažnjom javnosti (naravno i tzv. opozicije koja se, opet, rukovodi svojim partijskim/partikularnim interesima).

Ta neprekidna tenzija, ta napregnutost i socijalna distanciranost političkih elita utječu na postepenu promjenu i uma i karaktera ljudi na liderskim političkim pozicijama, te na formiranje njihove naročite percepcije realnosti koja vremenom biva značajno deformirana. Ovo se odnosi na najveći broj političkih struktura, političkih lidera i sl., posebno u demokratski nekultiviranim društvima kao što je, recimo, u BiH.

Drugim riječima, političke strukture vremenom se transformiraju u strukture moći i s te svoje pozicije – pošto su, dakle, prošle metamorfozu – percipiraju realnost općenito, pa tako i javnost, kao objekt svoje moći a ne kao subjekt iz kojeg istinski crpe ideje, društvene, intelektualne i druge vrste poruka i direktiva za pozitivno kreiranje stvarnosti. Ekstreman primjer takvog otuđenja, nerazumijevanja složenih relacija politika-društvo i društvo-politika jest onaj, recimo, kada u nekim siromašnim društvima njihovi lideri, sa svoje visoke pozicije, udjeljuju narodu ili institucijama milodarje kao svoj, kao lični čin i izraz navodne plemenitosti.

Ima li danas lidera koji dolaze na posao javnim saobraćajem, biciklom, ili čak svojim automobilom?

Osnovni problem s dominantnim političkim elitama (strukturama, ili tzv. liderima) počiva u tome što se oni na mnoštvo načina, stupanjem u prostor moći, počinju izolirati od onoga što zovemo običnim ljudima, masom, narodom. Oni se dobrovoljno izoliraju u najviši stepen komfora, u skupe i brižljivo čuvane kabinete, rezidencije – u čitav jedan mali univerzum povlastica i izuzetnosti koje ih snažno odvajaju od ambijenta/svijeta za čiji interes navodno rade, pa se tako stalno pojačava njihova nesposobnost za razumijevanje autentičnih potreba upravo onih koji su im dali tu moć.

Nadalje, oni se, na primjer, ne kreću svojim automobilom nego pod specijalnom pratnjom koja njima daje na važnosti (ili na umišljanju važnosti, što im nesumnjivo imponira i što po sebi, kao umišljanje, predstvalja devijaciju karaktera) više nego zbog sigurnosnih potreba. Dakle, stupanjem u sferu elitizma (ovdje političkog), političke lidere i političke strukture nosi ta inercija migriranja u privilegije elitizma, a toj inerciji samo rijetki uspijevaju umaći, ili je staviti pod kontrolu: ima li danas lidera koji dolaze na posao javnim saobraćajem, biciklom, ili čak svojim automobilom?

Drugi a izuzetno važan faktor koji političke lidere udaljava od svijeta koji im je darovao moć, ne nadajući se „izdajničkoj“ metamorfozi, jest izbor saradnika, odnosno savjetnika, članova kabineta i sl. Njihov odnos najčešće ne počiva na poštenju ni prema jednoj strani: prema šefu, sebi, niti prema biračima. Taj odnos temelji se na interesnoj lojalnosti.

Naime, lideri se okružuju – u fizičkom i u savjetodavnom smislu – osobama od kojih se očekuje pohvala, povlađivanje, čak udvorništvo. Navodno je to istovjetnost mišljenja ili stavova, koji to mogu biti u početku emigriranja elite u prostor moći i komfora, u elitizam, i to je u redu. Međutim, u tome novom prostoru – u prostoru osvojene moći – prirodno je očekivati da šef pravi gafove, da čini greške koje su krupne i s posljedicama srazmjerno njegovoj poziciji i moći, a onda bi njegov (nekadašnji) istomišljenik/savjetnik – kada bi bio etičan i zaista dobronamjeran – prigovorio šefu, upozorio bi ga onom vrstom odlučnosti, nepokolebljivosti, kakvom se upozorava najbolji prijatelj.

Budući da je lider, po svome uvjerenju i kriterijima, odabrao u svitu one koje smatra najpametnijim, to učvršćuje njegovo samopouzdanje čak i onda – ili naročito onda – kada ga ne bi smio imati

No, umjesto toga, ta „dvorska svita“ smatra svojom obavezom i najboljim izrazom lojalnosti da šefu svaki put kliču: „Uh, Šefe, što Vam je to dobro!“ Tako sujeta buja, na jednoj strani, a na drugoj strani – panegiričar profitira. Budući da se to ponavlja dugo i iz usta onih koji su lideru najbliži, to njega dodatno udaljava od valjane percepcije, i recepcije, stvarnosti i zauzimanja stavova prema njoj.

Budući da je lider, po svome uvjerenju i kriterijima, odabrao u svitu one koje smatra najpametnijim, to učvršćuje njegovo samopouzdanje čak i onda – ili naročito onda – kada ga ne bi smio imati.

Budući da ima takvo mišljenje o onima koji ga stalno „savjetuju“, osnažujući njegovo samopouzdanje u nečemu što je nerijetko pogrešno, normalno je (normalno u takvom stanju i poretku stvari a zapravo baš nije normalno, i to jest problem!) da lider sve one koji misle i javno kazuju drukčije smatra neukima, nekompetentnima, zluradima, zlonamjernima – sve do njihova proglašavanja neprijateljima. To je već simptom ozbiljnog oboljenja od/u vlasti, ili moći: moćnik i njegova svita takvima smatraju i takvima proglašavaju čak i one ljude u vlastitome društvu čija etičnost, kompetentnost, pa i učenost su dokazani mnoštvo puta i na više načina.

Dakle, politički lideri – u načelu i u većini, a pogotovu tamo gdje ne djeluju mehanizmi demokratske kontrole, kao u BiH – sve više se udaljavaju od „tla“, od realnosti; žive u višestrukoj izolaciji moći i komfora i postaju nesposobni da zaista realno gledaju svijet te da u skladu s tim djeluju. Naravno, u lidera i u njihove svite razvija se i samoživost („Daj meni i mojima što više!“), tako da u njih napreduje i etička devijacija koju bismo mogli nazvati grabežljivost, a koja se najčešće širi piramidalno: od onih na vrhu piramide moći/partije prema relativno patuljastim liderima te partije, prema onima u tzv. bazi, a sve zajedno završava u ozbiljnoj bolesti koja se zove partokratija.

Mudar lider, da bi ostao mudar, treba da najprije, gotovo svakodnevno, sasluša one koji imaju hrabrosti da mu, dostojanstveno, naravno, ukazuju na njegove greške; čak bi trebao podsticati takve

Iako ne znaju, ili neće da znaju, politički lideri su tako izgubili autentičan kontakt sa stvarnošću; oni žive u jednome irealnom svijetu u kome im je veoma lijepo, udobno, i učinit će sve da ostanu tome svijetu što je moguće duže. Opčinjeni su osjećanjem i iskustvom moći.

Mudar lider, da bi ostao mudar, treba da najprije, gotovo svakodnevno, sasluša one koji imaju hrabrosti da mu, dostojanstveno, naravno, ukazuju na njegove greške; čak bi trebao podsticati takve.

Jednom broju lidera u BiH kazivao sam u tom smislu poučnu priču iz života Aleksandra Velikog, događaj koji prenosi više izvora. Naime, jednoga dana je Aleksandar odlučio da otpusti svoga vrlo bliskog savjetnika. Kada ga je savjetnik u čudu upitao zašto to čini, Aleksandar mu je odgovorio: „Uprkos uspjesima koje postižemo, čovjek sam i pravio sam greške, a ti me nikada nisi upozorio ni na jednu od njih. To može biti posljedica dvije stvari: ili si nesposoban da uviđaš moje greške, ili ih uviđaš ali si licemjer i nećeš da mi na njih ukažeš. U oba slučaja – nisi za to mjesto!“ (Moji sagovornici u pravilu su se samo osmjehnuli na tu mudrost kao na puku dosjetku i tjerali su po svome, naravno.)

- kraj prvog dijela -

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)