Da li ste nekad čuli za "kuferaše"? E, o njima je Miljenko Jergović 2013. godine objavio roman "Rod" na više od hiljadu strana. Ova epska saga o porodičnoj istoriji sarajevskih Nijemaca i drugih "dođoša", koja je i lična porodična povijest samog Jergovića, nedavno je objavljena i na srpskom tržištu, u izdanju "Booke".

Bio je to povod za veliki intervju koji je Jergović dao na Nova.rs, u kome je, između ostalog, govorio o tome "kada je posljednji put bio u Sarajevu, te da li su bar oni psi lutalice s kraja knjige i dalje tamo"...

– Ne znam šta je bilo sa psima, ima li ih još. U Sarajevo nisam išao u posljednje dvije godine. Više je razloga za to. Možda bi najbezbolnije bilo reći da nisam imao vremena, da ne mogu u isto vrijeme biti na više mjesta. Prije nešto više od dvije godine imao sam veliki, vrlo potresan književni nastup u Sarajevu. Došlo je jako mnogo ljudi, osjetio sam se obavezanim onim što mi je priredio moj rodni grad. Međutim, to je neke ljude očito razbjesnilo. Započele su hajke, a jedna je lokalna glumica, recitatorka s vjersko-političkih skupova vladajuće bošnjačke stranke, jedno jutro provela gostujući na televiziji, navodno nezavisnoj, s jednom jedinom temom: kako da se nahuška narod protiv Jergovića i kako da se Jergoviću zabrani da piše o Bosni i o Sarajevu - rekao je Jergović u svom odgovoru.

Dodao je, međutim, da "nije toliki problem u toj, inače prilično neuravnoteženoj nesretnici, pa čak ni u televizijskim urednicama koji su joj omogućili vrijeme i prostor za hajku"...

- Problem je, barem što se mene tiče, u tome što nije bilo nijedne reakcije na taj čin protjerivanja jednoga građanina i pisca iz Sarajeva. Nakon ovog sam pomalo izgubio interes za češće posjete Sarajevu. Svako od nas ima samo jedan život, i nije pametno trošiti ga na mjestima gdje ste nepoželjni. Naravno, svjestan sam i toga da je u Sarajevu još uvijek jako mnogo ljudi koji nisu nacionalisti i kojim je važno ono što pišem. Ali oni ovako ili onako imaju moje knjige - rekao je Jergović.

Govoreći o tome da li roman "Rod" govori o "kraju ljubavi između njega i svih mjesta i ljudi koji su činili njegov prethodni život" te kako izgleda njegov novi život, Jergović je naveo:

– Uglavnom osamljenički. Pogotovo otkako je nastupila epidemija covida-19, pa su mi otežana putovanja. A što se tiče kraja ljubavi između mene i nekih važnih mjesta, mislim da je se tu radi o nečemu što je pomalo i generacijska stvar. Svi mi koji smo stariji od četrdeset godina, i stigli smo donekle odrasti u Jugoslaviji, nakon 1991. opraštali smo se, na ovakav ili na onakav način, od gradova u kojima smo odrasli, od mjesta u kojima smo ljetovali ili u koja smo putovali na ekskurziju. Jedni su protjerani 1991, drugi su protjerani 1995, a treći su, takvih slučajeva itekako ima, ja znam za mnoge, protjerani nakon što je rat već odavno završio, i to samo zato što su postali nacionalna manjina tamo gdje su neki drugi postali većina. Četvrti su, opet, otišli sami od sebe. A peti nisu ni odlazili, ali su se na jednak način morali opraštati od mjesta na kojima su odrastali ili na kojima im se nešto važno događalo.

U međuvremenu se, naime, dogodio slom ne samo cjelokupnoga našega svijeta, nego i slom načina na koji mi taj svijet percipiramo. Recimo, na jedan ste način doživljavali to kad bi vas do 1990, u vašem gradu, neka budala opsovala na ulici, a na sasvim ćete drugi način to doživjeti danas, pogotovo ako je vaše ime i prezime u međuvremenu poprimilo neki čudan prizvuk. Meni ne pada na pamet da trpim da mi po Sarajevu psuju mater ustašku – što je, recimo, učinio jedan bošnjačkomuslimanski pisac, inače zaslužni ratni veteran, koji se kasnije pokušavao pravdati da mi je ustvari psovao mater četničku, što je valjda u psovačkom bontonu bošnjačkih nacionalista tog trenutka bilo poželjnije – dok mi je s druge strane poprilično svejedno hoće li mi u Zagrebu netko nešto opsovati.

Osim što za Zagreb nisam vezan ni činom rođenja ni odrastanjem, u Zagrebu me, možda, psuju jer im lično smetam, a nikako zbog zvuka mog prezimena ili zbog moje ustaške ili četničke matere. I druga, jednako važna stvar: Sarajevo je moja književna tema, ali ne želim da mi se tema svede na bavljenje pacovima. Zagreb je, opet, manje ili više, grad u kojem samo živim, i u kojem mi je zapravo dobro. Ali mnogo je više Zagreb grad Teofila Pančića, koji je tu odrastao, nego što je Zagreb moj, koji u njemu živim. Eto, to vam je ta razlika - pojasnio je Jergović.

Na pitanje da li se od objavljivanja “Roda” do danas promijenio odnos Sarajlija prema “kuferaškom” naslijeđu grada, Jergović je odgovorio:

– Zavisi na koje Sarajlije mislite. Osim što postoji mnogo različitih ljudi koji se smatraju Sarajlijama, postoji i više različitih načina na koje su ljudi Sarajlije. Jedni su se doselili u taj grad, pa danas u njemu žive. Drugi su se u Sarajevu rodili. Treći žive razbacani po svijetu, ali žive tako kao da iz Sarajeva nikad nisu otišli. Četvrti pokušavaju ne imati nikakve veze sa Sarajevom, ali što više to pokušavaju, sve više su Sarajlije. Način na koji čovjek biva Sarajlijom određen je strašnom sudbinom toga grada, ali i činjenicom da je Sarajevo godinama bilo u centru pažnje cijele naše civilizacije. Sarajevo je i ovog trenutka jedan od rijetkih pojmova poteklih iz naših krajeva koji ljudima u svijetu nešto znače: Jugoslavija, Tesla, i šta još, tko još, osim Sarajeva? Sportiste nemojte spominjati, jer se njih kratko pamti, a onda ih se zaboravlja. I zbog ovog biti iz Sarajeva ne znači isto što i biti iz Zagreba, Beograda ili Leskovca. Iako, to naravno ne znači da je biti iz Sarajeva bolje od ostalog. A pogotovo ne znači da je biti Sarajlija moralna kategorija, kao što bi neki to voljeli reći. To je mogla biti moralna kategorija 1992. i 1995, ali danas ne.

Kompletan intervju možete čitati ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)