Rođen je istog dana kada je poginuo Valter. Stotinu i pedeset metara zračne linije od mjesta gdje je minobacačka granata zauvijek odnijela najvećeg ilegalaca Sarajeva.

Roditelji mu nisu mogli dati bolje ime - Ratimir. Jer, kada je dolazio na svijet još je bio rat, ali se naslućivao mir. Odrastao je na Marijin Dvoru i bio je jedan od boljih đaka šeherske škole života. Bio je mangup i dobri Titov pionir i omladinac. Kačio se za tramvaje i dvospratne autobuse koji su na ulicama tog dijela grada na Miljacki usporavali zbog tek postavljenih semafora, tadašnjeg elektronskog čuda igre raznobojnih svjetala. Čuj, auto mora stati kada gori crvena lampa i mora poći kada se upali zelena?! Raja se skupljala da to s oprezne daljine kuži pitajući se gdje sjedi, gdje se krije saobraćajni drot što pritišće puljke za žarulje?

U godinama što su prolazile od živahnog dječaka postajao je izduženi golobradi momak kojeg su omađijale simfonije raznih signala što su kroz zvučnike i slušalice stizali u tijesne prostore radioamaterskog kluba, u nekadašnjoj Gundulićevoj ulici, smještenog u austrougaskoj zgradi koju je danas pojela sjena mamutskog Sarajevo Siti Centra. Onda se nije znalo da će jednog dana doći internet, da će biti nekakvih mailova, IP adresa. Tada je najvažnije bilo da se odazoveš na radio amaterska pipkanja sa svih strana ove kugle na kojoj živimo sa šifrom YU4ALM. To je mnogima iz tog vakta bilo ime i prezime kojim su plovili po frekfencijama svijeta zahvaljujući i sinu ovog regiona što se Tesla zvao.

Poslije se Rat i Mir, s prezimenom Jarc, okuražio pa je krenuo sa svojom moćnom radio-stanicom u jednom stanu Tvrtkove ulice na Marijin Dvoru. Antenom na krovu gotovo da je nadmašio zdanje onda Vojne, a danas Opšte bolnice. Najviše posla na amaterskim talasima imao je oko šestog dana aprila. Tada su sa mnogih meridijana i paralela stizale čestitke voljenom gradu i njegovom rođendanu u radio porukama sa manje ili više šuma, zujanja i krčanja.

S vremenom mladi Jarc izrastao je u pravog Sarajliju, u tip onih što sve mogu s izvanrednom snalažljivošću i upornošću. Kao već dokazani maher brzo je našao i svoje mjesto u organizacionom timu 14. Zimskih olimpijskih igara što će glavnom gradu BiH donijeti neprolaznu svjetsku slavu, koju do danas nije uspio umanjiti ni prokleti rat i zločini onih s brda.

Posebno se tih dana februara na olimpijskim borilištima družio sa predstavnicima kanadskog grada Kalgarija, koji su upijali gotovo svaki potez sarajevskih neimara najveće snježne manifestacije svijeta u 1984. godini. Iskustva s Jahorine, Bjelašnice, Igmana i Trebevića trebaće Kanađanima za sjaj olimpijskog plamena što će krasiti 15. Zimske olimpijske igre u njihovoj zemlji zime 1988. Sjećate se, a i danas je još popularna ona pjesma, onaj refren - Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju! Bijela bajka s bosanskih planina završavala se na svečano ukrašenom Stadionu Koševo. Uz vijorenje olimpijske zastave lepršali su i barjaci s javorovim listom i crvenom petokrakom.

I kako život samo zna pisati romane u jednom od njih poigrao se i sa Ratimirom Jarcom. Zakletom Sarajliji, sanjaru najljepših godina uske doline što se proteže do šumova Vrela Bosne podario je sudbinu novog stanovnika u desetak hiljada kilometara udaljenom gradu. Čaršiji, što se Kalgari zove! Ratimira je baš stiglo ono – Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju. Na žalost, zbog ljeta što su se naredala, u visokoj osmoj deceniji ne može biti i pjevanja unatrag, kao – Lijepo je bilo u Kalgariju, doviđenja u Sarajevu!

Zato je svake zime, svih onih dana kada se u glavnom gradu kanadske države Alberta sjećaju 15. ZOI i u njegovom Sarajevu ljubavi uzdišu za 14. ZOI, Ratimir odlazio na sjajna olimpijska borilišta koje nije uništila ljudska mržnja kao one na sarajevskim planinama. Da bi u dugom stroju zastava zemalja, što su svoju povijest ukrasile ulogom domaćina plamena sa Olimpa, uvijek u stavu mirno pozdravljao barjak nezaborava. Nije tada krio da je nostalgičar, može i ono jugo, to ga ne ljuti, ali ljute ga oni koji sada prekrajaju istoriju i sve bučnije tvrde da onda ništa nije bilo dobro.

Posebno se u onom imenu Ratimir uzbudio njegov prvi dio kada je jedne zime, prije nekoliko godina, na nizu jarbola opazio neku novu zastavu. Bila je u poznata tri kolora, plavo, bijela, crvena, ali bez petokrake. To je Jarcu bio znak za početak borbe. Gotovo tri godine vodio je žestoki boj sa administracijom i sportskim savezima nove mu domovine. Nije ni pokušavao da dozna koje i ovdje na dalekom prijestolu kanadskog olimpizma pokušao da prekraja povijest zemlje iz koje je potekao, kao što se to sada bjesomučno čini po prostorima regiona nam.

Uporno se dopisivao sa svim važnim čimbenicima kanadskog sporta i društva. Uz puno napora uspio je konačno kod domaćina stvoriti spoznaju kako je istorija, historija i da se prošlost ne može mijenjati. Pitao je Kanađane kako bi se osjećali da je njima neko zastavu umanjio za onaj čuveni list?
I kao Valter nekada jedan grad, tako je i Ratimir nedavno spasio jednu uspomenu, sjećanja koja su još ostala nepromijenjena.

Izvorna zastava zemlje koja se Jugoslavija zvala i kao takva bila utočište najboljim zimskim sportašima svijeta februara 1984. godine, ponovo ponosno leprša s onom crvenom petokrakom i simbolizira postojanost istine o nekada lijepom životu koji se zadugo neće ponovo vratiti u jednu zemlju brdovitog Balkana.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)