Zaboravite HAK i njegovu slovensku i bosansku verziju AMZ i BIHAMK, ne zovite Beroše i Capake i njihove kolege po stožerima, još vam manje trebaju policije zemalja kroz koje prolazite, a upitno je trebate li kliknuti čak i na vremensku prognozu - piše Jutarnji.hr.
Svako tko putuje iz Slovenije, Austrije i dalje sa Zapada u sjeverozapadnu Bosnu kroz Hrvatsku i zanima ga kakve su putem gužve, gdje su određene karantene, koliko koštaju testovi na Covid-19, a gdje su besplatni i, konačno, kad će se više razići tmurni oblaci nad Bosnom, u mobitelu mora imati broj Dinka Rizvića (34), “bauštelca” iz Velike Kladuše na radu u Grieskirchenu, gradiću u gornjoaustrijskoj regiji, ili barem biti pratitelj njegove mrežne stranice na Facebooku “Granični prijelaz Maljevac”, zajedno sa 43.000 drugih putnika.
Preko Stalnog međunarodnog graničnog prijelaza Maljevac, koji Veliku Kladušu najbrže spaja sa Zapadom, godišnje prođe više od milijun vozila i dvostruko više putnika. U dane produljenih vikenda za važne blagdane (Božić, Uskrs, Svi sveti, Ramazanski bajram, Kurban-bajram) njime prođe i 10.000 do 15.000 vozila. Usporedbe radi, to je više nego što u ljetnim danima dnevno prođe automobila našim najvažnijim magistralnim pravcem prema jugu, Državnom cestom D-1, i gotovo se može mjeriti s našim najprometnijim autocestama. Običnim danima u tjednu ovaj prijelaz postaje sasvim obični prijelaz, zato ga prosječni dnevni godišnji promet smješta tek na 15. mjesto u usporedbi s drugim našim graničnim prijelazima. Ipak, jedini je na kojemu se broj putnika i vozila u posljednjih deset godina - udvostručio.
Na cesti kojom voze svi ti ljudi, a na dan prođe točno 2241 vozilo, potvrđuju nam u policiji, u posljednje četiri godine dogodile su se 124 prometne nesreće u kojima je poginulo petero ljudi, a 64 osobe su što teško, što lakše ozlijeđene. U Hrvatskim cestama nam kažu da nemaju planova koji na cestovnoj spojnici Tušilović - Vojnić - GP Maljevac, uz postojeće državne ceste DC 6 i DC 216, u ovom trenutku predviđaju neku novu državnu cestu ili barem proširenje postojeće infrastrukture, a inicijativa o proširenju samog prijelaza nije otišla dalje od inicijative.
Kad ovu statistiku pretočimo u stvarni život, onda to izgleda ovako: radnici iz Slovenije i Austrije, pa i Hrvatske koji vikendom žele posjetiti svoje obitelji u Velikoj Kladuši dvaput više potroše vremena na čekanje u koloni na prijelazu nego na samo putovanje. Kilometarske kolone znaju se vući i pet-šest sati, kako na ulaz u Bosnu petkom, tako i na ulazu u Hrvatsku nedjeljom na povratku. U tim satima čekanja vozači i putnici, dakako, nisu baš staloženi, učestale su svađe, pa čak i tučnjave u borbi za dobru poziciju. Ima ta kolona i dobrih strana, ljudi se druže i stvaraju se prijateljstva. Ima tome sedam-osam godina kako se u koloni, čekajući na pregled dokumenata, jedna žena čak i porodila. Valja napomenuti da su ove brojke i životne situacije prošlost otkako je nastupila koronasituacija, a Covid-19 donio je još složenije probleme. Osim toga, vraćanjem situacije u normalu, vratit će se i stari problemi.
Svi šalju informacije
Dinko je mrežnu stranicu koja se bavi prometom preko ovog graničnog prijelaza pokrenuo prije pet godina, tek prije mjesec-dva otkrio je posjetiteljima svoj identitet, a sada će ga upoznati i šira javnost. Rođeni je Kladušanin, ima bosansku osobnu iskaznicu i hrvatsku putovnicu. Zašto svaku sekundu slobodnog vremena odvaja kako bi svojim sunarodnjacima olakšao putovanje, a to radi bez ikakve naknade, otkrit će nam, gdje drugdje nego tamo gdje je sve započelo - na Maljevcu. Dotamo je potegnuo iz Austrije samo zbog ovog razgovora, a iako ga je od domovine dijelilo nekoliko koraka, u nju nije ušao, jer bi ga na povratku kući čekala - karantena.
Da nije, kaže nam, imao problema s vladanjem, odnio bi srednjoškolsku titulu učenika generacije. U Rijeci je postao inženjer građevinarstva, a u Bihaću je dogradio znanje i diplomirao na visokoj školi. No, pronaći posao u struci, ma i bilo kakav posao, nije lako u BiH. Zato je Dinko počeo s novinarstvom kad je pokrenuo lokalni internetski portal. Osim svakodnevnih životnih problema u svojoj općini, ubrzo je shvatio da je gorući problem njegova kraja granični prijelaz Maljevac.
- Svi su pričali o tim gužvama, pa sam se ja vikendima znao zaletjeti tamo i napraviti fotografiju-dvije i stavljati to na stranicu koju sam napravio. Bilo je to vrijeme pametnih telefona, pa su ljudi počeli pratiti stranicu, ali i sami slati slike i informacije s terena. Onda ja nazovem i pitam za neke službene informacije, i tako to ažuriram. Nisam u to vrijeme imaš što pametnije raditi, a ljudima na proputovanju je dobro došlo - otkriva nam Dinko.
Oko 440 tisuća stanovnika živi u Cazinskoj krajini, sjeverozapadnoj bosanskoj regiji, a pretpostavlja se da je još i više njih iz tog dijela na radu u zapadnoeuropskim zemljama. Ubrzo će Dinko postati jedan od njih, seli se na rad u Austriju. Iako visokoobrazovani građevinski kadar, počinje kao bauštelac radom na crno. Da je bilo lako po cijele dane u stranom svijetu variti ograde za gazdu Bosanca - nije, ipak se Dinko ne odriče svojeg Maljevca. Štoviše, još ga bolje ažurira, jer se sada i sam nalazi u situaciji vikend-putnika.
- U početku je to bila jedna ili dvije informacije mjesečno, onda sam ažurirao vikendom. Kad sam prešao 10.000 pratitelja, shvatio sam da to postaje ozbiljnije, pa sam uključio još jednog administratora, on je rođeni Puljanin, ali kladuški zet, Tihomir Geršner, također redoviti putnik preko ovog graničnog prijelaza. Bez njega to više ne bih mogao sam, jer sada radim u firmi 10-12 sati dnevno, pa on pokriva taj dio. U godinu dana došli smo na 20.000 pratitelja, a taj se broj tijekom koronakrize u nekoliko mjeseci udvostručio - kaže nam Dinko.
Ostatak teksta čitajte ovdje
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)