Piše: Prof. Vedad SMAILAGIĆ

Vrlo često bosanskohercegovački politički komentatori, nezavisni intelektualci među kojima su i univerzitetski profesori za određene negativne pojave u BiH optužuju navodni neoliberalizam kojeg u BiH u stvari nema niti ga, nažalost, može i biti. Ono što spomenuti analitičari, inspirirani knjigama američkih i evropskih ljevičara, u BiH i u regionu nazivaju neoliberalizmom, u biti je postratna pljačka javnog dobra, kriminalna privatizacija, nepotizam u javnom sektoru te šverc i najraznovrsnije forme utaje poreza. Ovaj neoliberalizam se u konačnici pripisuje „desnim“ bosanskohercegovačkim strankama, jer tako to kaže evropska ljevičarska akademska misao, pa se time jedan sasvim legitiman politički koncept identificira sa najgorim državnim kriminalom.

Kao alternativa navodnom neoliberalizmu i kriminalnim pojavama u političkim krugovima insistira se na „lijevim“ ili „građanskim“ političkim opcijama koje u najvećoj mjeri baštine prevaziđene socijalističke obrasce političke misle. Pri tome se zaboravlja nekoliko stvari: socijalistički politički koncept propao je u čitavom svijetu kako ideološki tako i ekonomski, i na njegovim ruševinama ne mogu se izgrađivati bilo kakve obećavajuće političke ideologije niti ekonomske reforme. Lijevi politički koncept imao je u prošlosti velikog uspjeha u borbi protiv feudalizma, izrabljivanja radnika i fašizma, ali nema recept za borbu protiv postsocijalističkog kriminala i nacionalizma i što je najbitnije nema recept za prelazak sa propalog samoupravljačkog tržišnog modela na evropske tržišne modele.

Postavimo si osnovno pitanje svake političke opcije: Kako poboljšati kvalitet života građana jednog društva? Počet ćemo od razumijevanja kvaliteta života kao mogućnosti za zadovoljavanje vlastitih želja, ne potreba, nego želja u što je većoj mogućoj mjeri, dodajući tome moralnu komponentu da to zadovoljavanje vlastitih želja ne smije podrazumijevati ometanje drugog da radi na zadovoljavanju svojih želja. Kao individue želimo, dakle, veću platu, veći stan, bolje auto, kvalitetniju garderobu i slično. U nekom trenutku shvatimo da želimo i bolje škole, bolje ulice, bolju zdravstvenu zaštitu, želimo i zadovoljnijeg komšiju, više mjesta za parking, više drveća u gradu, kvalitetnije gorivo. Sve su to obične ljudske želje u skladu sa kojima naša vlast, barem prema opisu posla, treba da djeluje, ali kojoj to desetljećima ne polazi za rukom. A ne polazi za rukom, navodno, zbog neriješenih međunacionalnih pitanja, pri čemu je jednako oštro nerazumijevanje i između političkih partija, reprezentiranih neprosvjećenim pojedincima, nacionalnim i političkim liderima koji se prse u ime čitavih nezadovoljnih naroda. 

Lijevi politički koncept imao je u prošlosti velikog uspjeha u borbi protiv feudalizma, izrabljivanja radnika i fašizma, ali nema recept za borbu protiv postsocijalističkog kriminala i nacionalizma

Te političke partije uglavnom su danas ideološki bezlične, bez neophodnih političkih mislilaca, a sa ekonomskog aspekta potpuno neemancipirane i sve još uvijek duboko socijalističko-samoupravljačkog razumijevanja privrede. Ljevičari vole reći da Bosnom i Hercegovinom vlada „sistem“ sastavljen od desničara ili nacionalista koje valja pobijediti ako želimo da što većem broju ljudi u BiH omogućimo zadovoljavanja što većeg broja vlastitih želja. Desničari će reći kako nas oni brane od navodnih komunista i nacionalista drugih nacija.

Ukoliko mislimo da nam političko i ekonomsko stanje u BiH nije dobro, potrebno je osmisliti politike koje mogu mijenjati probleme koji proističu iz nacionalizma i međunacionalnog nerazumijevanja i nepovjerenja, antidržavnog djelovanja i kriminala. Recepti koji se već decenijama bezuspješno isprobavaju su „ljevicom“ odnosno „građanskim“ ili alternativnom „desnicom“.

Od svoga nastanka vrlo uspješna zapadnoevropska socijaldemokratska ljevica u borbi je „protiv sistema“ težeći uspostavi jake socijalne države koja neće izbrisati razlike između ljudi nego omogućiti i garantovati različitim socijalnim grupama jednake mogućnosti u društvu. Ta socijaldemokratija koja nije težila razvlašćivanju tržišnih aktera, diktaturi proleterijata, nacionalizaciji dobara i samoupravljačkoj demokratiji po Kardeljevom receptu, nego prije svega političkoj emancipaciji i afirmaciji radničke klase i njenom ulasku u parlamente i državne upravljačke strukture dovodi do čitavog niza socijalnih zakona a time u konačnici i do obrazovnog, kulturnog i ekonomskog razvoja radničke klase i smanjenju njene ovisnosti od malobrojne vladajuće klase. 

Današnja bosanskohercegovačka ljevica, ideološki neobrazovana, razjedinjena, često frustrirana zbog propasti socijalizma i općenito nekad moćne lijeve ideje, nema nikakvih šansi da „po lijevom krilu“ obori postojeći „sistem“. Utoliko manje što je postojeći sistem još uvijek ekstremno lijevi kako u socijalnom a pogotovo u tržišnom smislu. I u postojećem navodno demokratskom sistemu privatnik se još uvijek poima kao izrabljivač. Blagonaklono se gleda možda na vlasnika kafane, pekare, piljarnice, ali je već manji investitor u energetski sektor klasni neprijatelj i predstavnik „sistema“ protiv kojeg treba djelovati. Bosanskohercegovačka ljevica, godinama predvođena narcisoidnim profiterima socijalizma, nema vizionara koji će uvidjeti da je prvo radničko pravo za koje se treba boriti pravo na radno mjesto i da se današnja borba za radna mjesta mora prevashodno temeljiti na otvaranju radnih mjesta u realnom sektoru, a ne na očuvanju preskupih i pretrpanih radnih mjesta u javnim službama. 

Današnja bosanskohercegovačka ljevica, ideološki neobrazovana, razjedinjena, često frustrirana zbog propasti socijalizma i općenito nekad moćne lijeve ideje, nema nikakvih šansi da „po lijevom krilu“ obori postojeći „sistem“

Ova ideološki impotentna ljevica čak se nastoji isprofilirati kao građanska opcija, što joj naravno, ne polazi za rukom, pogotovo ne nakon desetljeća diktature proleterijarata koja je između ostalog masovnom vještačkom industrijalizacijom i naseljavanjem gradova devalvirala i sam građanski koncept. Jačanje nacionalizama u devedesetim godinama (ne samo na Balkanu nego vidimo i u Poljskoj, Mađarskoj ili Slovačkoj) kao jedine alternative propalom socijalizmu dodatno će dotući društveni koncept građanskog te danas ni u ovoj ideji ne postoji kritična masa za aktivno političko djelovanje. Ljevica u BiH danas može jedino pružiti azil društvenim gubitnicima koji nostalgično pate zbog vlastitog nesnalaženja u vremenu izraženog destruktivnog nacionalizma i probuđenog fašizma. 

Vjerovatno mnogi danas smatraju da je desnica definirana kroz nacionalno i vjersko bila katastrofalan odgovor na umirući socijalizam krajem osamdesetih godina. U ekonomski najnaprednijoj i socijalno najslobodnijoj komunističkoj državi, bivšoj Jugoslaviji, narod i građani umjesto da prihvate talas oslobađanja od propisanog stranačkog jednoumlja, oni će, politički potpuno neobrazovani i nespremni za demokratske slobode, obrazac političkog djelovanja temeljen na poslušnosti vođi i partiji pa tek onda državi preuzeti i u svim novoformiranim partijama mijenjajući komunističku ideologiju nacionalnim ideologijama. Jasno je da su, pogotovo nakon jačanja postsocijalističkih fašizama, ratnih agresija i genocida, mnogi tražili zaštitu upravo u nacijama, ali prevashodno će je dobiti politički podanici, dodvornici, poltroni i porodični klanovi. Iznimno jaka politička indoktrinacija zarobit će mnoge ljude, pa i mnoge mlade ljude i time i ugasiti svu kreativnu snagu koja je bila neophodna za postratnu obnovu. Svaka individualna kreacija nailazi na stranačku cenzuru koja se pravda nacionalnim pitanjem. Politička utrka u činjenju dobra za svoju naciju podrazumijeva sve jače distanciranje od drugih i homogenizaciju kroz odustajanje od svake individualne osobitosti što dovodi do razvoja jakih elemenata sektaškog.

Desničarske stranke danas su azil za uplašene neprosvjećene pojedince koji u romantičarski idealiziranoj prošlosti vidi jedini put u budućnost. Po „desnom krilu“ nema pomoći jer je taj politički koncept u BiH od prethodne komunističke vlasti u potpunosti preuzeo propali model upravljanja iz stranke a ne iz parlamenta. Parlamentarna demokratija je samo privid. Partija je iznad države. Ali za razliku od komunističkog jednopartijskog sistema koji je barem teoretski bio otvoren za sve građane, u današnjem višestranačju ciljna grupa djelovanja političkih partija nisu svi građani nego primarno stranački članovi a najčešće novostvorena vlastela unutar njih, pa se time i krug povlaštenih u odnosu na prethodnu komunističku vlast jako suzio ali i mnogo jače definirao kroz stranački grupni identitet prije svega obilježen naglašavanjem razlika spram drugih.

Desničarske stranke danas su azil za uplašene neprosvjećene pojedince koji u romantičarski idealiziranoj prošlosti vidi jedini put u budućnost

Kao ni ljevica, ni desnica nema nikakvu ekonomsku politiku niti je nastoji izgraditi osim što poziva strance da nam daju zadatke i rješenja, a što će najprije biti proglašeno vlastitim ekonomskim programom, ali sprovedeno samo ukoliko neće ugroziti ama baš nikog od centra do daleke stranačke periferije. Svoje političke i ekonomske kvalitete dokazuju dogovaranjem humanitarne pomoći, uzimanjem kredita i otvaranjem javnih radova ali nikada promišljanjem poreske politike. Možete ih pitati za njihov narod o kojem će vrlo rado i naširoko pričati, ali ako ih pitate za probleme kod implementacije nove niže stope PDV-a na prehrambene proizvode, uputit će vas na „ekonomske stručnjake“, a od njih će tražiti formulu za brze i velike ekonomske reforme – ali isključivo potpuno bezbolne.

Ljevičarska tromost i desničarska nacionalna strast u BiH, njihova bezidejnost, nekompetentnost, neodgovornost te sveprisutni kriminal, smetnja su za ekonomski razvoj koji je, kako to vidi njemačko-britanska inicijativa, preduvjet za smirivanje nacionalnih tenzija i poraz jakih antidržavnih politika koje služe kao paravan za kriminal i vlastito bogaćenje političkih reprezentacija. Jedini mogući odgovor na ovo stanje je – kao i uvijek – u slobodi ili kazano političkim vokabularom u liberalizmu.

Liberalizam je engleski „izum“ iz 17. vijeka i ugrađen je u svaki oblik borbe protiv „sistema“. Nakon proleterskih u konačnici uspješnih revolucija  početkom druge polovice 20. vijeka u Zapadnom svijetu stasava nova generacija politički zainteresirane mladeži koja pokreće svoju slobodarsku borbu protiv „tradicionalnog sistema“. Više nije dovoljno oslobađanje nekih socijalnih klasa nego kao konačni cilj oslobađanje individue. Insistiranje na tome da je svaka jedinka zasebna i da ima pravo na samoopredjeljenju po svim pitanjima izrodit će socijalni liberalizam kao društveni odgovor na okoštalu tradicionalnu državu jasno definiranih i u pravilu porijeklom uvjetovanih društvenih uloga. Ovaj liberalizam čak je baštinila i socijalistička BiH, npr. hvaleći se historijskim bogatstvom različitosti, ali i posebnom kulturnom kreativnošću prije svega bh. muzičke ili filmske scene.

Jedna od posljedice socijalnog liberalizma je i raspad tradicionalne velike porodice koja prestaje biti zaštita jedinki i čiju ulogu preuzima socijalna država. Nuspojava raspada porodice je svakako znatno slabljenje nepotizma u javnom djelovanju: Kad se smanje osjećaji prema rodicama i rođacima, smanji se i njihova povlašćenost spram drugih. Jedna druga posljedica liberalizma je oslobađanje individua od svih naslijeđenih društvenih stega što dovodi do oslobađanje ogromne kreativne energije pojedinaca, kojima će oslobođenim od svih oblika stege, nebo postati jedina granica. Najbolji primjer za tu oslobođenu kreativnost danas su osnivači IBM, Googla, Facebooka, Tesle  i drugih globalnih svjetskih kompanija koji svjetlosnom brzinom čine tehnološki napredak, izgrađuju bogatstvo, ali i stavljaju svijet pod svoju kontrolu podređujući sebi kompletne države. Ovo je najekstremniji oblik neoliberalizma, moguć jedino u SAD, možda Japanu, nikako u Zapadnoj Evropi gdje je država još uvijek jaka i stabilna.

Tamo gdje novac vlada, broji se samo ono što i donosi taj novac. Znamo mi da su Barcelona, Real ili Manchester City tamo gdje jesu zbog ogromnog novca kojeg imaju i kojim plaćaju najbolje igrače ne pitajući ni „za vjeru ni za naciju“

Ovaj ekstremni oblik ekonomskog liberalizma podrazumijeva potpuno samoregulirajuće tržište puno novca, dok država poput sportskih sudija vrši samo kontrolu pravila igre. Svako ima pravo da igra, sudije su prema svima isti, svako može pobijediti ili izgubiti, može biti i revanš, ali ko pobjedi ide dalje, ko izgubi ispada. Za naše postsocijalističke uši ovo zvuči nehumano, ali je s druge strane i vrlo čovječno budući da do krajnje mjere podržava želju svakog pojedinačno da bude uspješan i da pobjedi. I kao što u sportu, pa čak i u bosanskohercegovačkom sportu, kada se želi pobjeda, svi socijalni atributi prestaju biti bitni i jedino što se broji su ljudski kvaliteti, tako i u društvu definiranom prije svega preko efikasnosti djelovanja grupa i pojedinca na tržištu rada, nacija i boja kože, vjera i spol prestaju biti bitni, a ono ljudsko u nama, naša upornost, probojnost, znanje, vještina i kompetencije dobivaju na društvenom značaju.

 
Drugačije rečeno: Tamo gdje novac vlada, broji se samo ono što i donosi taj novac. Znamo mi da su Barcelona, Real ili Manchester City tamo gdje jesu zbog ogromnog novca kojeg imaju i kojim plaćaju najbolje igrače ne pitajući ni „za vjeru ni za naciju“, znamo mi to svi, i opet ćemo radije njih gledati nego nacionalne bh. timove i njihovu bolno lošu igru plaćenu suhim sendvičima u obližnjoj piceriji. Kada ovome svemu dodamo jako socijalnu državu koja brine za nemoćne i slabe, ali isključivo za njih, a ne za stranačke poltrone i svekoliko familiju, onda dobijemo zapadnoevropski ideal liberalne socijalne demokratije, danas vjerovatno najhumaniji društveni model.

Ukoliko nam je ovo cilj, onda bosanskohercegovački put do njega ne vodi ni ljevicom ni desnicom nego socijalnim ali prije svega ekonomskim liberalizmom jer samo u okviru njega individualni kvalitet može zamijeniti forsiranje naslijeđenih socijalnih atributa i tako postati mjera društvenog statusa. I samo ekonomski (neo)liberalizam kroz svoju žeđ za novcem, ma kako to možda nehumano i asocijalno zvučalo, može pokrenuti tržište otvarajući ga za investitore i uposlenike svih profila. Taj prokleti neoliberalizam u ljudima ne vidi ni vjeru ni naciju nego isključivo radnu snagu i resurse za povećanja kapitala te predstavlja istinski alternativni model trenutnom javnom tretmanu građana u Bosni i Hercegovini. Sasvim intuitivno znaju to i vladajuće politike u BiH i zato ne ulažu nikakve napore u oživljavanje tržišta pravdajući se nesređenim međunacionalnim odnosima i predstavljajući ekonomsku razvoj efemernom u odnosu na velika nacionalna pitanja, dok im njihovi kritičari pripisuju navodni neoliberalizam neuviđajući da se vraćamo u feudalizam.

Taj prokleti neoliberalizam u ljudima ne vidi ni vjeru ni naciju nego isključivo radnu snagu i resurse za povećanja kapitala te predstavlja istinski alternativni model trenutnom javnom tretmanu građana u Bosni i Hercegovini

Političko polje u demokratiji mora biti heterogeno. Mora biti i lijevih i desnih i nekih u centru i nekih liberala. Mora biti i nekih radikala. Sve su to legitimne političke opcije i sve su i prisutne na bh. političkoj sceni – osim neoliberalizma. 

Niti u svome američkom niti u pitomijem evropskom obliku on nije moguć u BiH, ali u određenom obliku u smislu zastupnika politike manjih ili većih poslodavaca, domaćih i stranih investitora on je krajnje potreban bh. političkoj sceni ne da u potpunosti i brzo preuzme ritam, nego da bosanskohercegovačko, ekonomski gledano, vrlo ljevičarsko društvo pomjeri ka centru ili čak malo i dalje ka desno što je neophodno ukoliko želimo da kroz investicije i otvaranje radnih mjesta omogućimo što većem broju ljudi u BiH da žive od svoga rada i da počnu sebi ispunjavati želje koje će im inače ispunjavati razvijene evropske liberalne demokratije.