Piše: Tarik Karačić
 |
Sjećam se, a kako i ne bih, kada sam dobio telefonski poziv od prijatelja Lake. Kontam, zove me na pivu, gledam u broj i razmišljam – da l' da se javim, jer sam već cijelo jutro u duminama i svađom sa cvajom (novčanica od 20KM). Preslažem je k'o da je jorgan, okrećem je, obrćem, ne bi l' se kako nakotila, a znam da, ako je sutra načnem, nemam ni za cigara. Odlučim se javiti na telefon, a sa druge strane veli Laka: „Gdje si to? Naš'o sam ti prostor, ono što smo pričali“. Sletim do Balkana, sjednemo na piće sa gazdom prostora i tog dana, 21. juna 2016. godine, dogovorimo preuzimanje prostora od 1. augusta. Ulazimo u prostor – Ela, Laka i ja. Čim smo vidjeli o čemu se radi, znali smo – to je ono što želimo.
Na ime „Jazbina“, čiji je kum naš prijatelj Emir K., dodao sam još jedno slovo „z“ i ime grada Sarajeva, odredivši put i furku o kojoj sam maštao još od 2002. godine, kada sam zatvorio Hard Jazz caffe King Kong. U King Kongu napravio sam svoju prvu glumačku rolu, davne 1998. godine sa pokojnim Nisvetom Džankom, i to u emisiji Jasmina Durakovića „Čekajuci 2001.“
A sada radimo na novoj emisiji ‚‚Nacionalna Klasa‚‚ koja ce biti promo-edukativnog i zabavnog karaktera.
Preuzevši prostor „Jazzbine“, krenula je potraga za kreditima i posuđivanje novca, jer ja sa svojom cvajom i Ela i Laka sa po petobom nismo mogli otvoriti ni po konzervu paštete, a kamoli kafanu. Uz pomoć dragih prijatelja, rodbine, nepovoljnih kredita, neizbježne sekiracije i igre skrivača sa raznim majstorima, završili smo radove u Jazzbini i otvorili naša vrata 5. decembra 2016. godine.
Tri dana poslije, održan je i prvi koncert. Mladi bend Uncle Sen iz Visokog vrhunski je predstavio Tribute to The Doors. Uskoro smo krenuli sa vikend svirkama cover bendova, kao što su Lopov Jack, BluesA i The Lovers. Sve je bilo poprilično tiho i skromno dok se nisam čuo sa Kojom (Disciplina Kicme), te ugovorio svirku Trese, lupa, udara. Poslije toga se sve otvorilo i krenulo bržim tokom. Sve više muzičara i bendova se javlja sa željom da nastupaju u „Jazzbini“.
Ponedjeljkom smo uživali u jazz noćima sa Sarajevo Jazz Guerrillom, predvođenu Dinom Šukalo, koji je na scenu pozivao mnoge goste - muzičare i pjevače, kao što su: Marija Šestić, Nikolina Vujić, Aida Arsić Mušanović, Trajče Velkov, Kiril Kuzmanov, Narcis Zečić, Darko Poljak, Miron Rafajlović, Bojan Zulfikarpašić, Dejan Terzić i drugi, od kojih su neki nastupali i na jam session-u Late Nite Stage-a.
Utorak je bio rezervisan za muziku starih dobrih evergreena, uz velike ljude i vrhunske umjetnike, te jednu od prvih podrški našem vizionarskom programu u Jazzbini – Šišić Merimu i Etemi Harisa.
Srijeda, koja je obično predstavljala odmor od nastupa, povremeno bi bila ispunjena notama muzičara koji bi u sklopu turneje svratili i do Sarajeva i Jazzbine. Samo neki od njih su: Maikel Gomez, Sara Renar, Sana Garić, Vladimir Samardžić, Please The Trees i Norman Beaker trio (Blues Hall of Fame).
Četvrtkom smo slušali blues, i to sa mnogim bendovima od kojih bi izdvojio: Rain Dogs, Sarajevo Blues Bang i The Blues Train.
Petkom i subotom smo organizovali koncerte bendova među kojima se ističu: Rambo Amadeus, Let 3, Pips, Chips & Videoclips, Zoster, Vasil Hadžimanov Band, Dža ili Bu, Atheist Rap, Skroz, Protest, Konvoj, Bolero, Fish in Oil, JAL, Obojeni program, Kanda, Kodža i Nebojša, M.O.R.T., Karne, Buč Kesidi, Sunday Stories i mnogi drugi.
Da bi vam sve bilo jasnije, "Jazzbina" Sarajevo je mjesto u kojem je za tri godine i četiri mjeseca nastupilo preko 130 različitih bendova. Samo u 2019. godini, imali smo 213 događaja, među kojima 181 koncert. Svi umjetnici su otišli veseli i zadovoljni, te nas rado spominju kao dobre suradnike i domaćine.
Kažem, imali SMO, organizovali SMO, jer sada to više neće biti moguće kao ranije. Sarajevo je već odavno presušilo po pitanju kulture. Izvore muzike, filma, pozorišne i likovne umjetnosti svojim malograđanskim lopatama zatrpali su stanački bajraktari, i to pod izgovorom trenutne pandemije i virusa, iako već 24 godine sade svoje interesne viruse. Korona virus je došao i otići će, a virusi koje su vladajuće stranke zasadile ostat će još dugo među Sarajlijama.
Nama u „Jazzbini“ nije potrebna pandemija da bi smo doživjeli kulturni krah i propast. Naramak inspekcija stranačkih reketaša koje svake godine u isto vrijeme pristižu, dovoljan je kako bi došli na loš glas i kako bi vas sabotirali, iako redovno plaćate poreze i sve dadžbine države – one od koje stižu kazne i diktatorski režim za objekte sa muzikom za koju oni nisu nikad čuli. Imaju strah od toga jer takva mjesta bi mogla okupljati njihove neistomiŠljenike i ljude slobodnog razmišljanja.
Sada, odjednom, virus ne napada nigdje izuzev u kafanama. Virus sjedi u hladu po cijeli dan, nema ga u gradskom prevozu, na ulicama, u tržnim centrima, crkvama, džamijama, te čim ponoć dođe - eto ga u kafane, ćafir jedan!
Kada pokušavate napraviti nešto za grad, za raju, za sebe, niste podobni jer nema tu njih, iako pravite više kulturnog programa godišnje nego sve budžetske ustanove. Tada ni njima ne valjate, jer oni nisu sposobni ništa napraviti a da stranka ne stoji iza toga, gura svoje poltrone i krade.
Drage moje Sarajlije, pozdrav iz Jazzbine Sarajevo koja je ranjena ali nije mrtva.
Ako nas želite podržati, dođite na piće za koje ćete sigurno dobiti račun; dođite da se družimo uz dobru muziku, kvalitetnu uslugu i odličnu ventilaciju. Naša adresa je Maršala Tita 38,
Sarajevo, a otvoreni smo svakim radnim danom od 10 sati ujutro, te subotom od 17 sati.
(DEPO Portal/ak)