Prije više od tri godine sarajevski gradonačelnik je zgrozio javnost izjavom, danom na Dan oslobođenja glavnog grada, da je 6. travnja 1945. godine konačno pobijeđen antifašizam. U to vrijeme su ga, zaludu što tu monstruoznost nije izgovorio jednom nego nekoliko puta, mnogi branili pričom o gafu koji se može dogoditi svakom. Ne isključujem da uopće nisu bili rijetki oni koji su se s takvim mišljenjem i sami slagali. Jer doista, tko bi normalan, i pri punoj pameti, takve grozote i mogao izgovoriti.

No, sve što se događalo naknadno, od gradonačelnikove „pobjede nad antifašizmom“ do danas, tjera na razmišljanje jesmo li 6. travnja 2017. godine imali posla s nenamjernim gafom ili, pak, najavom nove prakse koja će nakon toga postajati sve učestalija i sve beskrupuloznija. A koja u demokratskom svijetu, kad god se spomene BiH, pali alarme na uzbunu.

Da bi po srijedi moglo biti baš to, ali i još jedan pokušaj revizije historije, svjedoči mnogo detalja u zadnje tri godine, u ovoj koju živimo posebice.

Gradonačelnikovu „omašku“ o „pobjedi nad antifašizmom“ je samo godinu poslije, za Dan pobjede 2018., ponovio i federalni premijer.

U javnim reakcijama je opet prevladavala obranaška, ovaj put ona o „manjku znanja“ ljudi na najisturenijim pozicijama. Nitko, međutim, ni tada ni poslije nije postavljao i pitanja sarajevskih ulica u čast ustaških glavešina, i uopće sljedbenika ustaške ideologije u vrijeme Drugog svjetskog rata. A one su se šepurile tada baš kao što se uzduž i poprijeko sarajevske čaršije šepure danas. Ili kao što ponosno prkose u polovici Mostara koju kontrolira hrvatski partner sarajevskih zaštitnika bošnjačkih Hitlerovih ustaških podrepaša.

Nadbiskupu Vrhbosanskom, tako, nakon silnog naprezanja da sarajevsku odu ustaškoj ideologiji prikaže molitvom za sve, u Blajburgu i drugim stratištima ubijene, u jajačkomu se Podmilačju ponovo „omakne“

Potpredsjednik Svjetskog židovskog kongresa, čitam, u autorskom tekstu ovih dana upozori svijet kako „svjedočimo pokušajima rehabilitacije“ ustaškog pokreta u Hrvatskoj – u kojoj je, tvrdi, na djelu falsificiranje historije jer se njegove članove želi prikazati patriotima, a ne ratnim zločincima koji su, među inim, odgovorni i za strahote Jasenovca, balkanske inačice zloglasnoga Auschwitza. No, potpredsjednik Rosensaft i dodaje da falsificiranje historije nije imanentno samo Hrvatskoj nego i drugim zemljama centralne i istočne Evrope – pri čemu je, siguran sam, mada nije i izrijekom spomenuo, mislio i na ono što se događa na prostoru BiH.

Siguran sam, ponavljam, jer mu je za takve tvrdnje BiH samo u ovoj godini ponudila čitavu seriju argumenata. Uostalom, ako je po Rosensaftu, fašizam je uvijek bio, a i danas je „ekstremno desničarska autoritarna i ultranacionalistička ideologija“. Zanemarimo, međutim, elemente desničarsko autoritarnih i ultranacionalističkih ideologija, imanentnih fašizmu, a koje se u BiH dade sresti svaki dan i na svakom koraku. Ali, kako zanemariti, a one vrlo uvjerljivima čine Rosensaftove teze, i nostalgičarske emocije za fašistoidnim ideologijama iz vremena Drugog svjetskog rata.

Prisjetimo se, primjerice, sarajevske mise za „blajburške mučenike“, od koje se nije odustajalo usprkos vapajima – a bilo ih je do mile volje, i ovdje, u BiH, i diljem svijeta. U ime Svjetskog židovskog kongresa je, uostalom, reagirao i gospodin Rosensaft osobno. Nažalost, svi ti vapaji i reakcije su iskorišteni kao „krunski dokaz“ antihrvatske, udbaško-komunističke ujdurme kojom se, k'o biva, još jednom pokušava falsificirati „historijske činjenice“. A činjenica je, ako je vjerovati nadbiskupu Vrhbosanskom, da je na Blajburgu, i tobože na pravdi Boga, pobijeno na desetine, možda i stotine tisuća nedužna svijeta, hrvatskoga posebice.

Ni pol muke, međutim, da je u zdravu razumu „zaštekao“ samo uvaženi nadbiskup. Jer, njegovu sarajevsko-blajburšku odu ustaškoj ideologiji je nastavilo i jedno od ministarstava BiH, ono u čijoj nadležnosti su civilni poslovi – usput, mimo bilo kakve logike iz pozicije ovlasti koje bi mu trebale pripadati – organizirajući okrugli stol o, vjerovali ili ne, lustraciji „između fašizma i antifašizma“.

Zamislite, molim vas! Pa zar naslov ne govori sve? I zar se ispod njega ne iščitavaju skrivene namjere organizatora? Da se u istu ravan dovodu i fašizam i antifašizam – pojmovi koji su na potpuno suprotnim vrijednosnim polovima. I koji se, stoga, u istu ravan ne mogu dovoditi ni u ludilu, kamo li pri zdravoj pameti. A zbog toga je, razumije se, i morao završiti kako je završio. Da mu se, čast nekolicini onih koje se na tom derneku, sam Bog zna zašto, također moglo vidjeti, odazvaše mahom „intelektualni bardovi“ fašistoidnih ideologija ovog vremena, koji s antifašizmom imaju veze koliko i Max Luburić, Draža Mihailović – kojeg Dodik, „najveći“ Srbin zapadno od Drine i ovih dana promaknu u vođu jednog od ogranaka srpskog „antifašističkog pokreta“ – mnogi drugi, njima slični.  I da su svi oni, koji su u javnom prostoru prepoznatljivi kao sljedbenici antifašizma – među njima, koliko god to neskromno zvučalo, i potpisnik ovih redaka – odbili biti „smokvin list“ okupljanju u čast rehabilitacije jedne fašistoidne ideologije i ataka na antifašizam u svrhu definitivne revizije povijesne istine.

Istina je, doduše, da u dnevnoj politici tih ekstremno desničarsko-autoritarnih i ultranacionalističkih, jezikom Rosensafta fašistoidnih ideologija sve češće se dade sresti neka vrsta elementarnog logičkog „proklizavanja“. Nadbiskupu Vrhbosanskom, tako, nakon silnog naprezanja da sarajevsku odu ustaškoj ideologiji prikaže molitvom za sve, u Blajburgu i drugim stratištima ubijene, u jajačkomu se Podmilačju ponovo „omakne“. Pa „sluga Božji“ izgovori ono što ga nanovo razgoliti – da su se Hrvati, kako poruči, podijelili gdje god su mogli. I ne samo podijelili nego to, jezikom nadbiskupa, čak smatraju uspjehom demokracije. A on, očito, misli da bi se trebali ponašati drugačije, po onoj „jedan narod, jedna partija, jedan vođa“. Ostaje nepoznanica tek koja partija i koji vođa? Iako, po porukama koje je vrli nadbiskup slao sve ove godine, ni to nije bogzna kakva zagonetka. Jezikom njegovih političkih mentora, zna se!

Ili, ovih dana čitam da je sarajevsko Gradsko vijeće usvojilo rezoluciju kojom potvrđuje opredijeljenost glavnog grada kao „demokratskog, antifašističkog, multikulturnog, multikonfesionalnog i kozmopolitskog“. Kojom se, poput rezolucije iz 1941. godine, potvrđuje „opredijeljenost za ideje antifašizma, slobode i jednakopravnosti“, a Sarajevo pridružuje svima koji danas širom svijeta dižu svoj glas protiv oživljavanja ideologija fašizma i nacizma.

Takva rezolucija, priznajem, zaslužuje sve pohvale. No, problem je što je, vjerovali ili ne, predloži gradonačelnik, onaj isti koji prije tri godine u više navrata „omaškom“ ponovi kako je 6. travnja 1945. godine u glavnom gradu BiH konačno pobijeđen antifašizam. Čovjek koji, osim toga, pripada političkoj filozofiji koja je, u gotovo isto vrijeme kada je on mahao prijedlogom antifašističke rezolucije, onemogućila micanje iz naziva sarajevskih ulica pločica s natpisima bošnjačkih pripadnika ustaškog fašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata. I koji, osim toga, kao prvi čovjek Sarajeva nije ni prstom mrdnuo da se te pločice zamjene drugima, pa i imenima onih koji su antifašistima priznati od čitava demokratskog svijeta, zašto ne?

I ne samo to. Gradonačelnik je dio političke filozofije koja je odgovorna i za najnovije discipliniranje antifašista, koji na sarajevskim ulicama iskazaše što misle o Puljićevom lamentiranju nad blajburškom sudbinom sljedbenika ustaške ideologije. I za opomenu koja je iz Sarajeva poslana svima ostalima – da će im se, u Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Zenici, drugdje, budu li poput svojih sarajevskih istomišljenika, dogoditi ono što ovih dana proživljavaju i Sarajlije. Privođenje, verbalno rešetanje, ono što u podtekstu, to će vam potvrditi svaki iole obrazovaniji psiholog, ima prizvuk zastrašivanja. Koje je, da se ne lažemo, imanentno isključivo nedemokratskim, autoritarnim, Rosensaftovim jezikom fašistoidnim režimima.

Gradonačelnik je dio političke filozofije koja je odgovorna i za najnovije discipliniranje antifašista, koji na sarajevskim ulicama iskazaše što misle o Puljićevom lamentiranju nad blajburškom sudbinom sljedbenika ustaške ideologije

I stoga je – posebice nakon političkih pritisaka koje su u kantonalnom, federalnom i državnom parlamentu sinkronizirano izvršili Čovićevi i Izetbegovićevi politički jurišnici – gotovo pa nemoguće ne postaviti i još jedno, pitanje je li sarajevsko discipliniranje antifašista uopće slučajnost? Ili se – zaludu pokušaj tamošnje policije da čitavu priču prikaže u  drugačijem svijetlu – ipak radi o organiziranoj akciji s do u detalje osmišljenim planom koji bi nam mogao zagorčavati i budućnost? Koja, drugim riječima, u svojem podtekstu nosi ambiciju definitivnog obračuna s antifašizmom?

Prvi čovjek SABNOR-a nakon njegova mostarskog policijskog saslušanja poruči da „ako antifašisti u ovakvom vremenu smetaju državi“, a privođenje upućuju da to nikako ne treba isključivati, „onda se stvarno svi trebaju pitati koji predznak ona ima?“ A meni se čini kako Đulićeva poruka zaslužuje i barem jednu dopunu. Nije li, naime, vrijeme da se s, u policiju privedenim čelnicima SABNOR-a, solidariziraju svi kojima je antifašizam dio vlastitoga sistema vrijednosti. I to po principu, svi mi smo Sead i Nijaz. Ovom zgodom, evo, to činim u vlastito ime. I ja sam Sead i Nijaz. I, ako im je to dovoljan razlog, neka me privode.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)