U Galeriji Artget u Kulturnom centru Beograda 11. juna će niti otvorena izložba priznaog bh. fotografa Milomira Kovačevića Strašnog 'Dobro došli na Goli otok'. Izložba će ostati otvorena do 30. jula 2020.

Fotografije Milomira Kovačevića Dobro došli na Goli otok, imaju nešto što nije ni malo iro­nično kao naziv ove izložbe: poziv da konačno fizički, pomoću svetlosti i senki otkrijemo nešto što je u našim glavama samo pojam o pa­klu. Jer, Goli otok je to – sinonim za hadske muke kojima su bili izložene hiljade stradalnika od 1948. pa do kasnih pedesetih i uvek ostao samo kao maglovita pretnja, a manje kao konkretan geo­grafski pojam sa svojim toponimima.

I sam sam boravio na tom ukletom mestu, kao Milomir, drugim poslom od ovog umetnika, ali sada, dok posmatram njegove vizuelne impresije, pomišljam kako to mesto možda nisam video do­bro. Ono je na mene delovalo kao celina, kao uda­rac u glavu, a fotografije Milomira Kovačevića razlažu taj skup u niz vizuelnih senzacija i iza­branih prizora koje stvari osvetljavaju sasvim drugačije od onoga kako sam ih ja doživeo.

Te fotografije govore zapravo o nama sada. I postavljaju pitanje: da li smo na tom ukletom ostrvu ostavili saosećanje. Jer, ništa nije tako prisutno u trenutku koji upravo živimo kao to – nedostatak empatije, odsustvo razumevanja za druge, nezainteresovanost za patnju. Ove fotogra­fije na mene deluju kao nemo upozorenje da smo zaboravili da smo ljudi.

Goran Marković
Beograd, 21. 5. 2020.

Rodio sam se i živio u Jugoslaviji i u moje vrijeme se nije pričalo o Golom otoku. Godine 1990. sam imao priliku posjetiti šest za­tvora u Bosni i Hrvtskoj, nisam išao da vidim ljudske zvijeri, kriminalce, ubice već ljude koji žive u specifičnim okolnostima sa specifič­nim pravilima.

Malo vremena poslije našao sam se i proveo 1007 dana u Sarajevu, koje je na naki način i samo postalo veliki zatvor, opet sa svojim spec­ifičnim pravilima, i svugdje sam vidio ljudsku patnju, rane…

Goli otok je uvijek ostao tema koja me je intri­girala, kao najveća (po mome mišljenju) „mrlja“ u istoriji Jugoslavije, partije, komunizma, socija­lizma, Tita… kao mjesto stradanja i patnje hilja­de nevinih ljudi.

Moj egzil u Pariz, a i pojavljivanje svjedočenja preživjelih logoraša o životu na Golom otoku samo je još povećavalo moju želju da jednog dana odem tamo. Da li je to tada bila samo želja za dokumentovanjem ili nešto više - ni sam ne znam.

I uslijedio je poziv moga prijeratnog prijatelja iz Zagreba Darka Bavoljaka da posjetimo Goli otok.

Sve se brzo dešavalo, Pariz, Zagreb, Rab, Lopar, brodica i 45 minuta vožnje i dođosmo na Goli otok.

Izblijeđena oglasna tabla „Dobro došli na Goli otok“ je prvo što vas dočeka. I onda počinjem obilazak Otoka…

Sve je urušeno, uništeno što od ljudi, što od prirode, vjetra, kiše… Na svakom koraku vide se ili osjete tragovi boravka zatvorenika. Razvalje­ne zgrade, pogoni za rad, nepotrebne i nejasne betonske građevine, spavone, igrališta, kameno­lom, kino sala. Cijeli Otok je povezan putevima od tucanog kamena, veliki slivnici za skupljanje vode od kamenih ploča su isto radili zatvoreni­ci. Unutar zgrada ruinirani su zidovi, metalne ploče su zahrđale, pločice su potamnile, svjet­lost upada u mlazovima kroz razvaljne krovove.

Sve je pusto i avetinjski kao iz nekog filma, nijemo sve fotografišem, kako je moguće da je ovo postojalo, da je toliko ljudi stradalo, mučeno…

Milomir Kovačević

Milomir Kovačević (1961) fotografijom počinje da se bavi sa 17 godina u Univerzitetskom foto-kino klubu CEDUS u Sarajevu. Od samog početka njegov opus je posvećen životu na ulicama, kao i društvenim, kulturnim i sportskim događanjima u Sarajevu, a de­vedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hro­ničara grada.

Članom Udruženja likovnih i primjenjenih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH) postaje 1989. godine.Opus ovog fotoreportera, čije fotografije nemaju senzacionalistčki karakter i kratak rok trajanja, po­kriva širok spektar tema, od onih često neprimijet­nih u kolotečini svakodnevnice do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema: Međugorje, zatvori, buvljaci, rok koncerati, Horde zla (navijači FK Sa­rajeva), grafiti, pioniri, Titove fotografije po iz­lozima za posljednji Dan Republike…

Početkom devedesetih Kovačević svjedoči o dubokim društvenim promenama u zemlji u epohi odumiranja komunizma, prvim demokratskim izborima, stranač­kim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama, a uporedo bilježi i sva­kodnevni kulturni i sportski život grada.

Od 1992. svakodnevno prati sve ono po čemu će Sa­rajevo tragično biti poznato u cijelom svijetu – život opkoljenog grada iznutra. Za razliku od stranih ko­lega koji vrebaju da na što bizarniji način uhvate smrt, Kovačević pokušava da u tragičnom ratnom okruženju stvori, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto – on bilježi život i otpor tom teškom vremenu. U tome periodu nastaje više foto-serija: Tito in War, No Name, Ase leži, Ratna arhitektura…

Godine 1995. odlazi u Pariz, gdje dočekuje kraj rata u BiH. I u novoj sredini nastavlja uspješnu fotograf­sku i izlagačku aktivnost kroz cikluse portreta sta­novnika francuskih gradova, pariskih grobalja (kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva), uličnih igrača šaha, noćne fotografije spomenika i svega onoga što Pariz čini gradom svjetlosti, i druge.

Za svoj rad dobio je mnoga priznanja, od nagrade za fotografiju Fondacije CCF, današnje HSBC, 1998, nakon koje izlaže po cijeloj Francuskoj i u Međunarodnom centru za fotografiju u Njujorku, do posljednje od predsjednika Francuske kojom je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman.

OVDJE pogledajte fotografije iz ciklusa 'Dobro došli na Goli otok'.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)