www.rudan.info

Tko su kurviši? Kurviši su najčešće oženjeni muškarci koji varaju svoje žene, posebno veliki kurviši su oni koji napuštaju njih i djecu i odu s drugom, u pravilu mlađom jer „mlađe je slađe“. Ponekad neki od njih ode i sa starijom, ali se „starije“ ne rimuje sa „slađe“ pa se tako i ne doživljava. 

Kurviše se razapinje na križ zbog nejači koju su ostavili iza sebe i uplakane nesretnice pred kojom je životna staza posuta oštrim komadićima stakla.

Na kurviše se obrušavaju samo žene, muškarci im, okovani bračnim prstenjem, zaviđaju. Čudno je to kako mi žene svaki gubitak muškarca, makar to bio gubitak muža nama nepoznate žene, uvijek doživljavamo kao poraz Napuštene.

Jesmo li se ikad zapitale, ni ja se to nikad nisam zapitala do danas, zašto odlazak muža sve doživljavamo kao „gubitak“? Ne pada nam na pamet, kad u nekoj od Glorija pročitamo kako je Marko „ostavio“ ženu i dvoje djece, na fotki šeće s drugom, da to za bivšu i nije gubitak? Možda bismo morale, prije nego krenemo roniti suze nad ostavljenom „siroticom“, pogledati priču iz drugačije perspektive?

Kako je izgledao brak para iz koga je iskoračio „kurviš“? Izgledao je poput mog, poput vašeg. Sve vi radite, skupljate djecu u vrtiću ili pred školom, ponekad i on uskoči, dolazite doma, na brzinu dovršavate ručak, on uvijek dolazi sat ili dva kasnije jer „radi“. Kad pojede, dok vi ubacujete suđe u perilicu, on leži na kauču i prčka po mobitelu.

„Što ćemo sutra jesti?“, pitate dok sa ploče štednjaka stružete ostatke zagorenog mlijeka od jutrošnje kave. „Svejedno mi je“, mrmlja On dok tone u san. Razumijete da je umoran, ne tražite od njega da ustane, ubaci prljavo rublje u mašinu, izbaci čisto, objesi ga na sušilo. Sve to vi možete sami. Djeca voze bicikle ispred zgrade, molite boga da se ne ubiju. Što ćemo sutra jesti, što ćemo sutra jesti?

A što ću za večeru? Djeca vole palačinke, On voli palačinke, neću ga buditi, djecu vozi na trening sutra, sve mi se pomiješalo, ubi me jebeni šef. Kad se probudi, popit ćemo kavu na balkonu, nakon večere stavit će djecu u krevet, u međuvremenu ću ja objesiti rublje na sušilo, istuširati se, pa ćemo zajedno popiti svatko čašu vina, pa ćemo se pojebati…Život ima smisla.

On se budi. „Jebote, koliko je sati?“ „Šest.“ „“Zašto me nisi probudila?“ „Ništa mi nisi rekao. Hoćeš palačinke za večeru, ili…“ „Jurim. Imam sastanak.“ „Sastanak?“ Buduća Ostavljena je nemirna. „Da, sastanak! Netko mora i raditi u ovoj kući. Živimo u dvadeset i prvom vijeku, ako nisi znala, nema radnog vremena, nema osam, osam, osam, radim od jutra do sutra. Ti to ne vidiš?“ „I ja…“ Buduća Ostavljena je pokušala reći da i ona radi, ali kurviš je već u kupatilu. Djeca provaljuju u stan. „Gladni smo, 'oćemo palačinke.“ „Najprije operite ruke, smirite se, operite ruke, rekla sam!“ Djeca peru ruke iznad sudopera, voda pršti na sve strane, kurviš izlazi iz kupatila.

„Ovo je ludnica, ne možeš ih smiriti?“ „Smiri ih ti!“  „Zašto se dereš? Zašto se uvijek dereš?“ „Ne derem se…“ „Mama, ja ću napraviti palačinke“, javlja se trogodišnjak. „Ja ću, ti si mali“, urla šestogodišnjak. „Smirite se, tata je nervozan…“ „Nisam nervozan, jebote, samo ne mogu razumjeti zašto u ovoj kući uvijek vlada cirkus. Djeco, izujte tenisice i u krevet! Odmah!“ „Tata, mi smo gladni“, plače trogodišnjak. „Ne mogu djeca u krevet prljava i gladna“, javlja se Buduća Bivša.

„Odlazim. Već sam zakasnio.“ „Kamo ideš u sedam uvečer?“ On je pred ulaznim vratima. „Kad ćeš se vratiti?“ Kurviš ne čuje pitanje Buduće Bivše jer se nalazi s druge strane vrata.

Nakon mjesec, dva ili tri, Buduća Bivša postaje Bivša. Ne treba kuhati za Njega, On ne spava na kauču svako poslijepodne, ne odlazi „na posao“ svake večeri. Djeca su po odluci suda dva puta tjedno „njegova“, i svaki drugi vikend u mjesecu. Kurviš je sa svojom djecom češće nego ikad otkako su se rodila. Neka druga Buduća Bivša peče im palačinke dok Ostavljena stenje pod tijelom koje je čvršće ili mekše, starije ili mlađe, nebitno. Bitno je da Mu ne treba kuhati, ne treba Mu prati, ne treba Ga slušati, ne treba Ga gledati, osim onih sat vremena jednom ili dva puta tjedno i svaki drugi vikend u mjesecu.

Zato, žene moje drage, nemojmo osuđivati kurviše. Oni su i žrtve i gubitnici. Cure, ne smijemo zaboraviti, sloboda ima svoju cijenu. Ona nikad nije previsoka.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(rudan.info/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)