Juče, 31. maja, bilo je tačno devet godina otkako je Ratko Mladić prebačen u Hag. Miranda Sidran, tadašnja ambasadorica BiH u Holandiji, prisjeća se kako je dočekala ratnog zločinca...

Pravosnažna presuda generalu Ratku Mladiću biće izrečena do kraja 2020. Tako tvrdi Karmel Ađijus, predsjednik Sudskog mehanizma u Den Hagu. U prvostepenom postupku Mladić je osuđen na doživotni zatvor, na što je uložio žalbu.

U međuvremenu svjetski mediji javljaju da general poslednjih dana nije dobrog zdravstvenog stanja, jer mu se naglo pogoršala krvna slika. On inače više od pola godine ima ozbiljnih problema sa anemijom, koju mu u pritvoru očigledno dobro ne liječe, pošto su ocijene da je sada i životno ugrožen. Tako navode portali iz nekih dijelova regiona u svojim “istraživačkim tekstovima”.

I pored takvog Mladićevog zdravstvenog stanja, u Mehanizmu je zakazana javna rasprava po žalbama na prvostepenu presudu za 16. i 17. jun. Prije toga u haškom sudu će se ocijeniti u kakvom je zdravstvenom stanju najpoznatiji zatočenik zatvora u Ševeningenu, koji zbog korone dva mjeseca nije kontaktirao sa svojim advokatima.

Dok događaji tako teku oko sudskog procesa od koje se mnogo očekivalo, sve je veći bojazan da bi i ovaj pravni proces mogao završiti kao onaj sa Slobodanom Miloševićem. Da još jedan od glavnih protagonista rata u BiH ode bez presude.

Jovan Divjak, Miranda i Abdulah Sidran

Zato je pravi čas da se prisjetimo posljednjeg dana maja 2011. i čudnog skupa u jednom hangaru Zračne luke u Roterdamu. O tome mi je svojedobno ekskluzivno kazivala hrabra žena u retcima koji slijede...

Miranda Sidran, koja je bila ambasadorica Bosne i Hercegovine u Kraljevini Holandiji nikada neće zaboraviti večernje sate utorka, 31. maja 2011. Sa ekipom zvaničnika, na čelu sa sekretarom Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, činila je, moglo bi se reći, člana odbora za doček Ratka Mladića na aerodromu u Roterdamu.

- Čim je avion sletio uputio se u ogroman hangar u kojem smo čekali. Ratko Mladić ostao je u letjelici dok se sva vrata nisu zatvorila.Tek tada se moglo započeti sa zvaničnom procedurom izručenja pritvorenika. U pratnji Mladića bila su tri srbijanska policajca koje su prihvatile holandske kolege. Poslije toga organizaciju su preuzeli ljudi iz Tribunala. Prvi kontakt na zemlji Mladić je imao sa liječnikom specijalistom koji se svojevremeno brinuo o Miloševiću. Doktor je obavio kraći razgovor sa generalom i utvrdio je da je sposoban sam da se kreće, dakle nisu mu bila potrebna nikakva pomogala – prisjeća se ambasadorica Miranda Sidran.

– Nakon toga kratko je razgovorao sa sekretarom Suda Hockinsom koji ga je upoznao s cijelom procedurom, te je uslijedilo predstavljanje nas prisutnih. Mladić se sa svima rukovao. On je prvi pružao ruku i, činilo se, da je želio što duže da razgovara. Mene je pitao kako se zovem, odakle sam. Kada sam odgovorila da sam iz Sarajeva, požalio mi se da je u Pofalićima imao kuću sa četiri stana, koja je u ratu potpuno uništena.

Miranda Sidran stekla je osjećaj da je Ratko Mladić želio da što dulje uživa u posljednjim trenucima van zatvorskih zidina. Iako se nalazio u ogromnom zatvorenom i gotovo praznom hangaru, tražio je da ga upoznaju s tim mjestom, da mu objasne za što služe pojedini uređaji i slično, govoreći da to njega kao generala zanima. Gotovo cijelo vrijeme nije prestajao da priča, posvećujući više nego dužnu pažnju svakom od zvaničnika koji su mu predstavljeni. Zadržao se tako u dužem razgovoru i sa tadašnjim konzulom Republike Srbije Markom Brkićem do u detalja ispitujući ga gdje živi, odakle mu potiče porodica. Usput se žalio da je bolestan čovjek pokazujući kesu lijekova koje je za njim nosio jedan od srbijanskih policajaca koji su ga dopratili do Holandije.

- Imala sam utisak da je on želio da preuzme inicijativu, da cijelu atmosferu učini opuštenom, ležernom. Istovremeno ljudi iz Tribunala kao da nisu namjeravali da prekinu tu njegovu igru, testirajući tako na najbolji način njegovu sposobnost da komunicira i učestvuje u dijalozima. U razgovoru s njim, nakon informacije oko uništene kuće u Sarajevu, ponudila sam mu pomoć naše Ambasade u rješavanju spornih imovinskih pitanja na koje kao svaki građanin BiH ima pravo.

Ambasadorka Sidran već je imala iskustva sa haškim pritvorenicima. Nekoliko mjeseci prije dočeka Mladića u Holandiji u svojstvu predstavnika naše zemlje učestovala je u procesu protiv Radovana Karadžića. Kaže da joj je to posebno bilo teško upravo zbog gesta optuženika i njegovog advokata kojim su oni, možda, željeli da utiču na njenu koncetraciju u nastupu pred Sudskim vijećem Tribunala.

- Koji minut pred pojavljivanjem u sudnici prišao mi je Karadžićev advokat i poručio da je njegovom branjeniku strašno teško što će me vidjeti u ovakvoj situaciji, jer se sjeća kako me je nekada davno, dok je prijateljovao sa mojim ocem, držao u krilu…

Vratimo se tom utorku uveče, 31. maja 2011. Pitao sam ambasadoricu Mirandu Sidran kako je izgledao Ratko Mladić kada ga je dočekala na holandskom aerodromu?

- Znala sam ga sa onih ratnih slika, kao i sa one posljednje, što je kružila po medijima kada je uhvaćen. Na njoj je izgledao kao odsutni starac u kojem se uopće ne nazire nekadašnji Mladić. Iskrena da budem, ja toj fotografiji nisam vjerovala. Kao da je bio poturen neki drugi čovjek. No, kada je izašao iz aviona, preda mnom se pojavio onaj isti Ratko Mladic iz '92, '93. godine, nimalo promijenjen u fizičkom smislu. Istina, bio je tada samo ćelav. Na susretu sa nama pričao je, ponavljam, bez prestanka. Rekao je da je imao probleme sa srcem i moždanim udarima. Da mu je zdravlje krhko itd. Iz njegovog nastupa to nisam mogla zaključiti.

Susret sa najvažnijim pritvorenikom zatvora u Scheveningenu u aerodromskom hangaru potrajao je duže od pola sata. Zanimalo me je kako se Miranda Sidran osjećala u trenucima kada se našla licem u lice s čovjekom koji ima najtežu i najdeblju optužnicu za ratne zločine.

- Mislim da sam taj susret odradila profesionalno, ali ako me pitate za moja privatna osjećanja, onda mogu reći da sada mislim da sam ga sa više snage gledala u oči nego što je to on mogao. Osjetilo sam da zna da sam ja jedna od Sarajki koje on nije uspio ubiti. Dok sam ga netrimice gledala, kao da sam vidjela svih onih 1600 djece iz mog rodnog grada koja su ubijena njegovim granatama. Osjećala sam se u tom trenutku kao pobjednik, kao da pred sobom gledam čovjeka prošlosti koji nije uspio da nam ukrade budućnost. Mi postojimo, a on dolazi. Sigurno je da mu nije bilo milo da čuje kada su me predstavili kao ambasadora Bosne i Hercegovine. Ono što je on nastojao da uništi i dalje živi.

(DEPO Portal/ak)