Nakon kratke i teške bolesti u 48. godini života iznenada je preminuo istaknuti književnik i književni prevodilac Bekim Sejranović. Tim povodom oglasila se Kristina Ljevak, novinarka, urednica, aktivistica, autorica bloga „Sitan vez“, a njen post prenosimo u cjelosti. 

Na ovu promociju je stigao iz Beograda, onim kombi prevozom "od vrata do vrata". Tada je kombi rijetko koja vrata zaobišao, mislim da je put trajao najmanje 12 sati. Javio se kad je bio nadomak Sarajeva, rekavši da je za pola sata u Buybooku. Nije ga bilo još najmanje toliko, ispostaviće se zato što je na kraju vozač odvezao saputnika na Jahorinu a Bekim valjda bio jedini putnik čija su vrata bila u Sarajevu.

Ljudi nakon iskustava kada im planovi zavise od tuđe volje znaju biti ljuti, nešto opsovati, dati malo na značaju neugodnosti kroz koju su prošli. Bekim se, prepričavši nam ukratko posljednju pustolovinu, samo nasmijao, odmahnuo rukom i nastavio dalje.

Mnogo je zanimljivijih događaja vezanih za njega o kojima bih mogla pisati, ali ovaj mali mi je nekako tipičan bekimovski, taj "idemo dalje pristup", ne pridavanje važnosti trivijalnostima, svijest da je život mnogo veći i važniji od neproduktivne ljutnje na nefunkcionalnost prevoza, da ga čeka publika, nalik koncertnoj, onakva kakvu na Balkanu samo on i brat mu Tomaš znaju okupiti.

Kada smo pripremali za objavljivanje "Dnevnik jednog nomada" molila sam ga da za svaki slučaj i on pogleda PDF prije slanja u štampariju, a sve zbog one neslavne epizode sa norveškim izdanjem nepotpune Bekimove knjige, epizode koja opet toliko liči na Bekima. "Bježi bona vjerujem ti" bio je njegov odgovor. I tako je izgledala poslovna saradnja s Bekimom. Uz povjerenje i uvažavanje drugih ljudi.

Malo je pisaca koje sam voljela kao što sam njega jer rijetko se tako savršeno spoje lakoća pisanja, iskrenost, talenat i intenzivno proživljen život.

I malo je onih koji moraju "odvaditi" od stvarnosti kada je pretvaraju u književni tekst. I sad se, pored ogromne tuge, mogu smijati kad se sjetim kako je u stvarnosti izgledao događaj koji mi se u knjizi "Tvoj sin Huckleberry Finn" učinio nadrealnim.

Jednako mi nestvarnim izgleda njegov odlazak. Vijest sam najprije vidjela na Facebook stranici Izdavačke kuće Booka. Iako nisu skloni lošem humoru, prvo sam pomislila da su Bekim i Bevc smislili neku šalu, neki tizer nove knjige, u kojoj umire Bekim, za razliku od prethodnih u kojima bi upokojio nekoga drugog, njemu bliskog. Nažalost, ubrzo su zajednički prijatelji potvrdili da se niko ne šali.

Prije dvije godine u ovo doba, pred prvi banjalučki festival književnosti Imperativ, kojim je Bekim uz Sanelu Babić umjetnički rukovodio, imala sam jedan poveći profesionalni brodolom koji me je jako pogodio.

Sanela je tokom festivala Marka, Bekima i mene smjestila u hotel u kojem nisu bili drugi festivalski gosti, rekavši kako je to smještaj za nestašnu djecu.

Ljekovitost vremena provedenog s njima nakon neprijatnog iskustva jedna je od najdražih mi uspomena.

Vjerovao je u onu Kišovu da je zadatak pisca da piše istinito, naglašavajući da istinito treba shvatiti i doslovce, i simbolično i ironično. "Može se i lagati, ali od srca", govorio je on koji je pisao životom.

Iako je uvijek bio nigdje niotkuda, život ili smrt su odlučili da kraj ipak bude u Bosni i Hercegovini.

Ovaj put je došao da ostane kako Sanela reče <3

Upravu si bio Beks kad si napisao da je cijeli život jedna duga dženaza, ali zar nisi rekao da ma koliko se život činio besmislenim, smrt se čini još besmislenijom?

Besmisleno je, mnogo je tužno i besmisleno ali ne treba zaboraviti ono što si govorio: "Na dnu svega uvijek je ljubav i strah."

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)