Muzički poklon iz Madrida najbolje je oživio sjećanja od prije nekoliko godina. Znao sam tada, a evo najbolje potvrde i sada, da je Sarajevo dalo još jednog svjetskog umjetnika. Tihi Miron Rafajlović na svom CD-u iskazuje oluju vrelih emocija i talenta kroz hladni, metalni pisak sjajnog instrumenta. Dokazujući još jednom da je Goran Bregović u pravu kada tvrdi da je truba kraljica glazbe. Jer, samo ona prodornim frekfencijama zaokuplja cijelo biće slušalaca. 

I zato dok uživam u Mironovim virtouznim bravurama kojima osvaja planet, dozvolite da se prisjetim neobičnih okolnosti našeg prvog susreta. Bilo je to u Amsterdamu. 

...Kada vidim ovo današnje cirkusanje u onim zgradama društveno-političkih organizacija regiona, zažalim za pravim šarenim šatrama. Stajale su ponosno od pedesetih do gotovo sedamdesetih godina posljednjeg stoljeća proteklog milenijuma u kvartu mog djetinjstva. I važno su se zvale cirkus, a ne SDP, SDA, HDZ, SBB… Tada sam još kao klinac, bez Marxa a i Engelsa, osjetio što je to kapitalizam, što je sudar ljevice i desnice, pozicije i opozicije. Ma, nije to, zapravo, bio kapitalizam, nego pravi feudalizam dok smo se satima vrtili u krug da bi zaradili rundu radosti. 

   
Upirali smo, kao na galijama robovskim, drveno, teško kolo na tavanu čudnog zdanja zvanog ringišpil. Dok smo stenjali, dolje ispod uživala su djeca, čiji su roditelji već bili socijalistički kapitalisti, posprdno nam podvikujući – guraj vole kad nemaš škole. Od tada mrzim desni pravac. U tom smjeru smo okretali točak ringišpila za najmlađe. Nije ga pomjeralo brektanju motora, nego drhtaji naših mršavih tijela odraslih na tvrdom, žutom siru američkog crvenog križa. Najsretniji smo bili kada bi osioni gazda cirkus placa viknuo – ringišpil stoj! Tada bi gurali kontra, ulijevo. Poslije svakog kočenja pozicije stalnog okretanja, slijedila bi radosna opozicija stanke. Dolazio bi kratki sanjani odmor ili, možda, đabna runda. Odozdo bio potom vikali onima gore kod drvenog kola – guraj vole...

   
U životu sam poslije bio u raznim cirkusima. Gledao misičave ljepotice što izazivaju na opasno visokom, tankom užetu. Ježio se od gutače vatri i sablji. Krotitelje lavova, kobri i udava. Ali, to nije bilo to. Jedino je ringišpil budio marindvorsko, sarajevsko sjećanje. E, kamo sreće da ona Skupština na placu djetinjstva nikada nije niknula. Koliko bi još sretnih generacija stasalo uz ringišpile? A ne ovako uz jad i bijedu, kojom i današnje plenume obespravljenih robova novi, sirovi kapitalisti, ne samo u BiH, pokušavaju pretvoriti u cirkusanje.

   
Razmišljam tako dok se vozim ka amsterdamskoj "Areni", ka mjestu gdje stanuje, nekada veliki, Ajax i kontam gdje su nas sve po ovom dunjaluku doveli klaunovi posljednjeg bh. rata i mira. Umjesto nogometnog igrališta tražim cirkuske šatre, tražim ono Cirque du Soleil. Pitam se da li ću ponovo vidjeti ringišpil na prostoru, gdje se posljednjih nekoliko mjeseci udomila najveća svjetska putujuća kuća žonglera, akrobata, klovnova. Zvijezda koje uljepšavaju i svečano zatvaraju najveće svjetske festivale, kao što je onaj u Cannesu.

   
Prema cirkusu sunca vodi me email poruka legendarnog bh. gimnastičara Bate Rafajlovića. Umjesto strunjača nezaboravnog Fiskulturnog doma, u kojem su započinjali i vječni “Indexi”, konja sa ili bez hvataljki, razboja i karika, Bato je danas u nekom kvartu dalekog, hladnog Toronta. I on je, svojedobno, kao i ja, bio rob s tavana dječijeg ringišpila. Već tada je osvajao nabreklim misicama. Izazivao ondašnje snagatore, akrobate šarenih šatri stojem na rukama, saltima. Oduševio i jednog ruskog majstora vježbi u parteru, što mu je za uzvrat otkrio tajnu nove vrste salta kojim je, čuveni Toba, poslije briljirao po ondašnjim jugoslovenskim i europskim gimnastičkim arenama.

   
Pred bijelim platnenim krovovima dočekuje me Rafajlović junior, sa čudnim našminkanim licem. I on, kao i otac mu nekada, krupan, nabijen. Mislim, sada će kao od šale izvesti dvostruki salto. Mirni Miron, uz smijeh, govori da je, ipak, bolji sa žongliranjem nota, s piskom trube. Umjesto glazbe na početku upoznavanja teče priča o čudnim putevima sudbina. 

Rafajlovići su iz ratnog Sarajeva dospjeli na Brač, u mjesto Selce. Trinaestogodišnji dječak tužna sjećanja iz velikog grada nastoji ublažiti prvim dodirom s limenim instrumentom. Svira prve note u seoskom puhačkom orkestru i već tada otkrivaju njegov veliki talenat. Potom slijedi Kanada, Toronto. Truba i samo truba. Prije šest godina i audicija za prateći band najvećeg cirkusa na svijetu. Među četiri tisuće vrhunskih umjetnika partera, visina, u povijest Cirque de Soleil upisao se i prvi mladić s trubom iz regiona. Od tada je Miron Rafajlović sa reskim zvukom blještavog glazbala stalno na putu. Obišao je sve kontinente i sve najveće gradove svijeta. 

   
I u svakom od njih morao je slušati “komande” strogog oca. Jer, u bilo kojem dijelu ovog planeta ima neko od rasutih naših. Stari gimnastičarski as, Bato Rafajlović, načinio je spisak jarana i ponovo na jedinstven način spaja staru raju preko najmlađeg sina. Bato te emailom ili telefonom zove, a Miron kao gosta uvodi na neku od predstava zbog kojih ostaješ bez daha i zaboraviš, čak, i na ringišpil s Marijin Dvora.

  
S radošću i ponosom slušao sam sarajevskog Louisa Amstronga ili Harrya Jamesa. Iz lože cirkuskog orkestra odjekivali su zvuci koji su posebno dirali. U jednom trenu mladi, za predstavu specijalno našminkani trubač poigrao se mojim srcem. Ubacio je jazz improvizaciju melodije “Kad ja pođoh na Bentbašu”. Nisam mogao odoliti, uzeo sam kameru i krišom samo jednom skljocnuo. Uspio da me redari ne ulove u strogo zabranjenoj radnji. Osjećao sam se kao nekada na našem cirkus-placu, gdje nas danas neki čudni ljudi muče. Opet sam pobijedio čuvare onih starih šatri, a da li ćemo ikada današnjih opasnih političkih vatri?!

  
Srećom, između cirkusa sunca i mraka uzvišenim emocijama vodila me Mironova truba. Jedan ratni izbjeglica postao je gospodar nota u najpoznatijem svjetskom domu umjetnika, što pobjeđuju sve zakone fizike, zemljine teze i disciplinu kičme.

...Poslije Cirkusa sunca, Miron Rafajlović već nekoliko ljeta plovi svjetskim morima džeza nastupajući na brojnim koncertnim pozornicama. Trubadur iz našeg sokaka uspinje se stazama najvećih umjetnika što su nekada bili nezaboravni mladići s trubama. 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)