Izvor: Al Jazeera Balkans

Razgovarao: Jasmin Agić

Očuvanje psihičkog zdravlja i integriteta ljudske ličnosti veliki je izazov za pojedinca i društvo koje brine o njegovim socijalnim potrebama posebno u vrijeme ekstremnih društvenih poremećaja kakva je pandemija COVID-19.

Prva bitka vodi se u nastojanjima da se suzbije širenje virusa, smanji broj novozaraženih i umrlih od posljedica epidemije, zatim da se što je više moguće zaštiti zdravstveni sistem. Nakon toga, od ključne je važnosti da se spriječi ekonomski kolaps čovječanstva i što je više moguće ublaže posljedice nadolazeće ekonomske depresije.

Opterećeno svim tim brigama, društvo je ipak našlo načina da kao jedan od potencijalno veoma ozbiljnih problema prepozna psihičko zdravlje stanovništva, a prave posljedice prinudne izolacije, zabrane fizičkog kontakta i osjećaja da cijela planeta „stoji“ znat će se možda tek mnogo vremena nakon što pandemija zvanično bude okončana. Njeni „repovi“ vući će se još godinama, a o posljedicama na psihičko zdravlje stanovništva će se vjerovatno manje govoriti nego se sada govori o direktnim fatalnim ožiljcima koje ostavlja na licu čovječanstva.

Dr. Amra Hodžić studirala je psihologiju u Kuala Lumpuru u Maleziji, te odbranila postdiplomski rad i doktorat na Max-Planck-Institutu u Frankfurtu i Karls Eberhardt Univerzitetu u Tubingenu na teme vezane za percepciju vizuelnih stimulusa  i njihove neuronalne koordinate zabilježene u signalima aktiviteta u mozgu. U okviru postdiplomskih istraživanja objavljivala je stručne radove u „Journal of Neuroscience“ i „Human Brain Mapping“.

Amra Hodžić je psihologinja osnivač i psihološki savjetnik u udruženju „RAHMA Muslimisches Zentrum für Mädchen, Frauen und Familien e.V.“ (Rahma Muslimanski centar za djevojke, žene i porodice), trenutno zaposlena kliničkim istraživanjima novih lijekova u njihovoj test fazi, prije odobrenja za izlazak na tržište.

Govoreći za Al Jazeeru o problemima psihičkog zdravlja koje pandemija neizostavno nosi sa sobom Amra Hodžić kaže: “Prolazimo kroz nama samima nejasan period koji se ne može uporediti sa iskustvima i doživljajima koje nosimo u sebi. A kako će te spoznaje djelovati na svakog pojedinca uveliko je oblikovano našim ličnim pristupom trenutnom stanju, to jest kako smo sebi objasnili ovaj trenutni fenomen. Preko noći je zaustavljena cijela planeta i svako je od nas izabrao svoj osobni stil na koji razumijeva ovu pojavu“.

Naše pokoljenje živi u „veoma interesantnom“ vremenu ponajviše zbog činjenice da svjedočimo pandemiji korona virusa koja je doslovce „zaustavila cijelu planetu“, što je po mnogima nezabilježen fenomen u historiji čovječanstva. Koliko ljudi razumijevaju da se nalaze u prilikama kakve nisu zabilježene u ljudskoj historiji i kako ta spoznaja djeluje na našu percepciju stvarnosti?

Drago mi je da ste trenutno stanje nazvali „veoma interesantnim“, zvuči mi ova sintagma prilično pozitivnom u poređenju sa brojim negativnim konstatacijama kojima smo svakodnevno izloženi. Da, prolazimo kroz nama samima nejasan period koji se ne može uporediti sa iskustvima i doživljajima koje nosimo u sebi. A kako će te spoznaje djelovati na svakog pojedinca uveliko je oblikovano našim ličnim pristupom trenutnom stanju, to jest kako smo smo sebi objasnili ovaj trenutni fenomen. Preko noći je zaustavljena cijela planeta i svako je od nas izabrao svoj osobni stil na koji razumijeva ovu pojavu.

Oni koji su sebi objašnjenje našli u svakodnevnim izvještajima kojima nas bombarduju mediji, stvorili su daleko drugačiju sliku od onih koji su uposlili svoj razum, potražili suprotne tvrdnje i upotrijebili kritički pristup i kanalisanje dolazećih informacija. Tako da svako sa sobom nosi vlastitu percepciju koju je mogao ili još uvijek može navigirati u određenom pravcu. Što se tiče lekcija ili saznanja koja nosimo iz ovog perioda i ona će biti različito tumačena i korištena u budućnosti zavisno od toga koji tip karaktera i koliku emocionalnu inteligenciju ima ili koristi svaki pojedinac.

Cijelo čovječanstvo je u izolaciji i stanju mirovanja. Koliko je ovo stanje „prirodno“ ljudskoj psihologiji, a koliko u suprotnosti sa onim što nas definira kao ljude – naša želja za putovanjem kao metaforom koja opisuje vječnu potragu za novim znanjima i spoznajama?  

Naravno da je bilo koja vrsta izolacije suprotna ljudskoj prirodi, pogotovo u vrijeme kada smo navikli ili se borimo za pravo na vlastito mišljenje, kreativnost i pravo da budemo prihvačeni kao jedinstvena individua u svim segmentima društva. Mi se danas nalazimo na najnižoj stepenici piramide ljudskih potreba gdje nam je i pravo na slobodno kretanje i socijalizaciju ugroženo. Začuđuje kako je onaj isti čovjek koji se jučer borio za pravo da iskaže svoj identitet na način kako to želi, danas pristao da mu se iz njemu još uvijek nejasnih razloga uskrate osnovne potrebe koje ga definišu kao ljudsku vrstu?

Mislim da će taj nagli pad duha i osjećaja potrebe za iznošenjem vlastitog stava imati velike posljedice na kreativnost i slobodu misli. Trenutno stanje se kosi sa našim predstavama da se je ljudska vrsta izdigla iznad stimulus-response spirale i trebat će vremena da se naš um ponovo izdigne i sebi kao potrebu definiše potragu za novim saznanjima. U našu svakodevnicu ubačen je virus straha i zbunjenosti. A osjećaj gubljenja kontrole nad situacijom doprinosi stanju bespomoćnosti, što može biti jako štetno ukoliko se na vrijeme ne preokrene u pravcu korisnog učenja i novog bogatog iskustva na kojem se može graditi „pametnija“ budućnost.  

Mnogi govore o nametnutim ograničenjima slobode, posebice na zapadu, ali mene interesira koliko ovo stanje nametnutih zabrana izoštrava naše ljudske instinkte i nehotice prisiljava čovjeka da se okrene nekim drugim izvorima životnog smisla?

Upravo to traženje smisla u onome što je preostalo je jedan od načina da pogledamo sliku iz drugog ugla. Evo jedan primjer za to, ljudski mozak je organ koji ima osobinu „plasticiteta“, tako istraživanja pokazuju da kod odstranjivanja jednog dijela moždanog tkiva dolazi do reorganizacije u mozgu a da usljed disciplinovanog treninga postoji mogućnost da osoba vremenom uspije revitalizirati susjedne neurone koji prave nove konekcije. Pa ćemo vidjeti da osoba koja je izgubila sposobnost govora, poslije rehabilitacije uspijeva izgovarati jednostavne riječi. Dakle ljudsko biće nosi u sebi sposobnosti kompenziranja i prilagođavanja. Tako da je vrijeme u kojem smo uskraćeni nekih aktivnosti kojima se radujemo isto tako i vrijeme u kojem možemo otkriti svoje do sada nepoznate talente ili sposobnosti.

Naravno da postoji i druga strana medalje a to je rizik ako ne uspijemo naći kompenzaciju, da će to prouzrokovati hendikep i dovesti nas u stanje blage depresivne bezizlaznosti. 

Nastavak razgovora čitajte ovdje.

(AJB/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)